Ne želi svaka zemlja biti liberalna demokracija.
Afganistan nije bez razloga poznat po imenu “groblje carstava”. Pa ipak, čak i dok talibani ponovno uspostavljaju svoju kontrolu nad državom, vodeće britanske političke figure i dalje pjevaju hvalospjeve tamošnjem projektu “izgradnje nacije” Zapada. U današnjoj raspravi u Donjem domu, zastupnici, jedan za drugim, iz svih stranaka, izrazili su solidarnost s afganistanskim narodom, koji je navodno imao koristi od izuzetnog “napretka” postignutog tijekom posljednja dva desetljeća.
Rasprava je pokazala temeljni nedostatak razumijevanja afganistanskog društva naših političara. Neki zastupnici bili su krivi za otvoreni povijesni revizionizam. Zapadna “izgradnja nacije” u Afganistanu nije pomogla u stvaranju robusnih i pouzdanih političkih, društvenih i ekonomskih institucija, kao što su to mnogi tvrdili. Upravo suprotno, ona je ostavila Afganistan s disfunkcionalnom javnom infrastrukturom prožetom korupcijom industrijskih razmjera. Romantiziranje ove zaostale zemlje bilo je nevjerojatno. Činilo se da zastupnici iskreno vjeruju da je ovo ultrakonzervativno, plemenski podijeljeno društvo, zahvaljujući njihovih naporima, gotovo postalo kohezivna cjelina — ujedinjena pod zastavom liberalno-demokratskih vrijednosti.
Izvješće Centra za istraživanje Pew — 12 godina nakon početka rata u Afganistanu — prikazalo je upečatljivu sliku onoga što Afganistanci doista misle.
U Azerbejdžanu, bivšoj sovjetskoj državi, samo osam posto muslimana reklo je da za “službeni zakon zemlje” želi šerijat. Za usporedbu, u Afganistanu je to gotovo dostiglo jednoglasnost — 99 posto. Ogromna većina — 94 posto — afganistanskih muslimana u istraživanju složila se sa stavom da je žena “uvijek dužna poslušati svog muža”. Otkriveno je da se oko 85 posto muslimana u Afganistanu slaže s kamenovanjem kao kaznom za nevjerne supruge. Oko osam od 10 afganistanskih muslimana podržavalo je smrtnu kaznu za one koji napuste svoju vjeru, dok je gotovo četiri od deset reklo da bi se samoubilački bombaški napadi i drugi oblici nasilja u ime islama mogli opravdati.
Čak i nakon desetljeća okupacije zapadnih snaga i neumornih promicanja liberalno-demokratskih vrijednosti, to je još uvijek bio način na koji su obični Afganistanci vidjeli svijet. Afganistan je još uvijek bio odlučno islamističko društvo, koje je podržavalo patrijarhalna društvena uređenja i brutalne oblike kažnjavanja za preljub i apostaziju. Osvajanje afganistanskih srca i umova promicanjem progresivizma zapadnog stila bili su u konačnici pusti snovi.
Problem mnogih naših političara — osobito onih koji vjeruju da je uloga Velike Britanije širiti demokratske ideale širom svijeta — je što jednostavno ne mogu shvatiti da bi mnoge zemlje više voljele sustav vlasti nadahnut šerijatom nego zapadnu liberalnu demokraciju. I nemojte pogriješiti, Afganistan — zajedno s Irakom i Palestinom — definitivno spada u tu kategoriju.
Projekt “Novog Afganistana” bio je primjer kako je britansko-američki transatlantski savez grubo pogriješio pri izračunavanju potencijala za promicanje liberalne demokracije u dijelovima svijeta gdje prevladavaju duboko konzervativne vjerske vrijednosti. U isto vrijeme dok su vlade nastavljale s ovom nepobjedivom vježbom izgradnje nacije u Afganistanu, ignorirale su sve veće domaće probleme. Iako ne bismo trebali podcijeniti prijetnje koje predstavljaju neprijateljske strane države, niti strane islamističke organizacije, one stvarne opasnosti za liberalnu demokraciju su domaće. Interno loše političko upravljanje, fragmentacija društva i narušeno povjerenje u institucije su ono što je zapravo potrebno popraviti.
Prema nacionalnom indeksu otpornosti Društva Henry Jackson iz 2020. godine, ljudi u SAD-u i Velikoj Britaniji imaju depresivno nisku razinu povjerenja u demokratski sustav. A stvari bi ubrzo mogle postati još gore. Niti jedna zemlja se nije proslavila svojim upravljanjem pandemijom COVID-19. Obje zemlje su svjetski lideri u raspadu obitelji. I obje razdire razdorna kultura rasnih pritužbi i identitarnih žrtava.
Štoviše, čak i što se tiče islamskog ekstremizma, to je uglavnom domaći neuspjeh. Islamizam i dalje ostaje dominantna teroristička prijetnja u Britaniji. Multikulturalizam koji sponzorira država, neuspješne integracijske politike i nesiguran sustav granične sigurnosti odigrali su ulogu u pogoršanju tog problema.
Oni koji imaju nezasitan apetit za inozemne pothvate “izgradnji nacija” moraju odgovarati za neuspjehe projekta “Novog Afganistana”. Umjesto stranih intervencija, potrebna nam je ozbiljna introspekcija i dovođenje u red vlastite kuće. Pred nama je puno posla.
