U petak, 10. rujna 2021. godine, philadephijska podružnica Vijeća za američko-islamske odnose (CAIR) povezane s Hamasom ugošćuje tribinu pod nazivom “Sjetite se Pearl Harbora da nikad ne zaboravite 9/11: Poučavanje povijesti japanskih i muslimanskih Amerikanaca.” To u osnovi opisuje velik dio onoga što je pošlo po zlu u odgovoru naše zemlje na džihadističke napade 9/11 i zašto smo danas toliko drastično na krivom putu.
CAIR-ova tribina vrijedna je pažnje po onome o čemu se radi, kao i po onome o čemu se ne radi. Ona se ne radi o žrtvama 9/11, izgubljenim životima, uništenim životima, razmjerima nanesene ljudske patnje. I zasigurno se ne radi o tekućem globalnom džihadu: mogla bi se održati korisna tribina o skupinama koje još uvijek postoje diljem svijeta koje se drže istog sustava vjerovanja, ideologije i ciljeva koje su držali urotnici i otmičari 9/11 i koje su stalna prijetnja Amerikancima i svim slobodnim ljudima. CAIR povezan s Hamasom nikad neće održati takvu tribinu, niti će itko drugi.
Umjesto toga, CAIR se, dovoljno predvidljivo, usredotočuje na ljude koji drže ista uvjerenja kao i džihadski napadači 9/11 i koji su, tvrdi CAIR, kao rezultat toga žrtve diskriminacije u Sjedinjenim Državama. Statistički govoreći, takve su tvrdnje uvelike pretjerane. FBI statistika zločina iz mržnje pokazuje da su antisemitski zločini iz mržnje daleko češći od napada na muslimane, koji su zapravo prošle godine pali za 42%. Niti jedan zločin iz mržnje nije opravdan, ali ideja da muslimani žive u strahu od osvetničkih seljačina s MAGA kapama u Americi je ljevičarska fantazija.
Svejedno, to nije samo fokus ove neukusne skupine povezane s Hamasom, već i establišmentskih medija. Los Angeles Times je u subotu objavio podulji plačljivi članak pod naslovom “Muslimanska mladež u Americi: Generacija u sjeni posljedica 9/11”, u kojem se navodi kako neki ljudi govore uvredljive stvari nevinim muslimanima samo zato što su neki ljudi nešto učinili prije dva desetljeća. Članak započinje: “Jednog kišnog dana tijekom svoje druge godine srednje škole, dok je Aissata Ba učila u knjižnici, na mobitelu joj se pojavila fotografija. Prikazivala je odsijecanje glava militanata Islamske države, zajedno s natpisom crvenim slovima: ‘Vrati se u svoju zemlju.'” U velikom, zločestom, “islamofobnom” SAD-u, počinitelj ovog užasa izvukao se nekažnjeno: “Ba je prijavila incident. Administratori nikad nisu pronašli osobu koja je poslala poruku.”
Times je objasnio kako su muslimani istinske žrtve napada 9/11: “Na pitanje kad su takvi incidenti postali uobičajeni, obitelj Ba nije oklijevala. ‘Započelo je s 9/11’, rekla je Baina majka, Zeinebou, koja je imigrirala u Chicago 1999. godine. Taj dan 2001. godine uzrokovao je lanac tragedija — za gotovo 3.000 ljudi koji su nestali tijekom napada u New Yorku, na Pentagon i u Pennsylvaniji; za mlade muškarce i žene koji su umrli služeći svojoj zemlji u ratovima koji su uslijedili; i za muslimane te one koji se smatraju muslimanima, koji su postali mete mržnje.”
Bilo bi mnogo lakše suosjećati sa svime ovime da CAIR i njezine savezničke skupine, uz svesrdnu pomoć establišmentskih medija, nisu inzistirale da bilo kakva iskrena istraga motivirajuće ideologije u pozadini napada, kao i džihadski teror općenito, predstavlja “mržnju”. Tu su i brojni lažni zločini iz mržnje protiv muslimana, očigledno izmišljeni kako bi se potvrdila tvrdnja da su muslimani jedinstveno maltretirani i uznemiravani u Sjedinjenim Državama. Činjenice ne potkrjepljuju ovu tvrdnju.
LA Times naravno nije bio usamljen. Associated Press objavio je u utorak vlastitu muslimani-su-žrtve 9/11 priču: “Dva desetljeća nakon 9/11, muslimanski Amerikanci još uvijek se bore protiv predrasuda.” Započeo je s još jednom nepotkrijepljenom anegdotom koja, kao i sve slične anegdote, otkrivaju više nego što je namjeravano: “Prošao je automobil, vozačev prozor se spustio, a muškarac je ispljunuo epitet prema dvije djevojčice u hidžabu: ‘Teroristi!’ Bilo je to 2001. godine, samo nekoliko tjedana nakon što su tornjevi blizanci Svjetskog trgovačkog centra pali, a 10-godišnja Shahana Hanif i njezina mlađa sestra pješačile do lokalne džamije iz svoje kuće u Bronxu. Nesigurne, uplašene, djevojčice su pobjegle. Kako se bliži 20. obljetnica terorističkih napada 11. rujna, Hanif se još uvijek prisjeća šoka tog trenutka, svoje zbunjenosti oko toga kako je netko mogao gledati u nju, dijete, i vidjeti prijetnju. ‘To nije pristojna, ljubazna riječ. Ona znači nasilje, ona znači opasnost. Njezina namjera je šokirati svakoga… kome je upućena’, kaže ona.”
Ako se to doista dogodilo, to je šteta, ali činjenica da su i LA Times i AP morali objaviti naslovne priče o ljudima koji govore ružne riječi muslimanima nesvjesno otkriva da nisu imali ništa gore za iznijeti u svojim pričama: nema priča o napadima na muslimane, o zapaljenim džamijama ili zakonima koji ciljaju na muslimane u Sjedinjenim Državama i uskraćuju im osnovna prava. Niti bi takve priče trebale postojati. Ali činjenica da ih nema odaje nam laž čitavog establišmentskog narativa.
U međuvremenu, voditelj SiriusXM-a i česti suradnik CNN-a Dean Obeidallah napisao je u ponedjeljak na CNN-u: “Na dan 10. rujna 2001. godine, otišao sam na spavanje kao bijelac. Na dan 11. rujna 2001. godine, probudio sam se kao Arapin.” To se, vidite, dogodilo jer su nakon 9/11 ljudi sirotog Deana počeli smatrati članom skupine za koju kaže da je “demonizirana i omražena od mnogih naših sunarodnjaka Amerikanaca — samo zato što smo dijelili isto etničko podrijetlo i u nekim slučajevima religiju, s teroristima 9/11.” Čini se kako nije shvatio ironiju da je ovo napisao za jedan od vodećih svjetskih medija koji često objavljuje njegova djela.
Stvarnost je mnogo drugačija od onoga što ove priče sugeriraju. Newsweek je nedavno primijetio da je “kako se bliži 20. obljetnica 11. rujna, nedavni uspon mnogih muslimanskih Amerikanaca na pozicije moći i utjecaja — u Washingtonu i u državnim domovima, na velikim i malim ekranima, diljem sportskih terena i informativnih medija — razvoj koji su rijetki u SAD-u mogli predvidjeti prije dva desetljeća, uključujući muslimane.”
U međuvremenu, protivnici džihadskog nasilja i šerijatskog ugnjetavanja žena istinski su iskusili marginalizaciju koju Obeidallah tvrdi da je pretrpio. Njih je oklevetao Južnjački pravni centar za siromašne (SPLC), postali su mete Globalnog internetskog foruma za borbu protiv terorizma giganta društvenih medija, dok su ih mediji ignorirali.
U svemu ovome nisam spomenuo nepromišljene avanture u Iraku i Afganistanu niti nepokolebljivu odlučnost američke vlade u ignoriranju i negiranju ideoloških izvora globalnog džihada. No, sve je povezano: lekcija koju će većini Amerikanaca govoriti u subotu jest da su prije dvadeset godina neki “ekstremisti”, slični “pobunjenicima” 6. siječnja, oteli miroljubivu religiju islama i od tog su trenutka muslimani postali žrtve. Moral priče? Moramo okončati sve preostale protuterorističke mjere usmjerene na zaustavljanje džihadista. One su “islamofobne”, a ionako su pravi problem “bijeli supremacisti”. Što bi ipak moglo poći po zlu? Vratite se na spavanje.
