Ako je neznanje blaženstvo, Zapadni bi svijet trebao biti ekstatičan. Iako fakulteti proizvode diplome i naplaćuju školarinu, a tehnologija čini informacije trenutno dostupnima, osnovna razina pismenosti, mjerena stvarima poput čitanja knjiga i upoznavanja s prošlošću, u naglom je padu. Umjesto građenja vitalnog svijeta s našom tehnološkom kulturom, mi ponavljamo feudalna vremena, vođeni nepismenošću, predrasudama i odbacivanjem prošlosti Zapada.
Više od polovice odraslih Amerikanaca ima razinu čitanja ispod razine ekvivalentne šestom razredu osnovne škole (11- i 12-godišnje djece), a čitanje knjiga izvan škole ili posla, osobito među mladima, značajno je opalo. Istraživanje provedeno 2014. godine pokazalo je da nešto više od polovice američke djece kaže da voli čitati knjige “radi zabave”, što je pad u odnosu na 60 posto 2010. godine. I ovo nije samo američki trend. Veliko istraživanje Sveučilišta u Londonu (UCL) pratilo je 11.000 djece rođene 2000. godina do njihove 14. godine i otkrilo da je samo jedno od njih 10 čitalo u svoje slobodno vrijeme kao tinejdžer. Covid zaključavanja, primjećuje jedno nedavno istraživanje UN-a, povećala su broj djece koja imaju poteškoća s čitanjem s 460 milijuna na 584 milijuna.
Kognitivne vještine ljudi slabile su čak i prije pandemije. Mnogi zaposlenici u SAD-u prijavljuju poteškoće u pronalaženju radnika sposobnih za ozbiljan razgovor. Utvrđeno je da više od 60 posto podnositelja zahtjeva ne posjeduje osnovne socijalne vještine. Današnja iskustva tinejdžera sve su više ograničena na ono čemu pristupaju na svojim pametnim telefonima i društvenim medijima. Umjesto otvaranja umova, čini se da društveni mediji stvaraju generaciju s malo sposobnosti za osobnu komunikaciju.
Stranice poput Facebooka i Instagrama povezuju se sa smanjenim rasponom pažnje: istraživanja pokazuju da je prosječni raspon pažnje od 2000. godine pao za 50 posto, uglavnom zbog korištenja društvenih medija. Ovaj gubitak pismenosti dolazi u vrijeme kad je velik dio našeg obrazovnog i književnog establišmenta prigrlio cenzuru, dok je na desnici sve češći Pavlovljev zagrljaj zabranjivanja knjiga. Iako brani zajedničku kulturu, desnica zaboravlja nužnost različitih mišljenja u demokraciji.
Trenutačno, najutjecajniji zagovornici zabranjivanja klasične književnosti iz nastavnih planova i programa ili uklanjanja knjiga koje nisu usklađene s, na primjer, rodnim pitanjima, nisu nezadovoljni konzervativci. Ne, napad na učenje “velikih knjiga” i Zapadne kulture uvelike dolazi od progresivnih profesora s doktoratima, stalno rastuće sveučilišne birokracije i njihovih nedavnih diplomaca. Usvajanje ovih kulturnih trendova, kao što to sugerira bivši pisac Mother Jonesa Kevin Drum, pojavilo se jer su se demokrati pomaknuli više ulijevo nego što su se republikanci pomaknuli udesno. To se ponekad provodi obaveznim indoktrinacijskim sesijama, pa čak i zahtjevima za potpisivanje budne verzije “zakletve odanosti” McCarthyjeve ere.
U novoj shemi, prošlost se smatra rasističkom, ružnom i jednostavno previše kompleksnom za mlade umove. Na mnogim se američkim fakultetima knjige napisane prije 1990. godine smatraju “nedostupnima” studentima. Sveučilišne politike sve više marginaliziraju Homera, Konfucija, Shakespearea, Miltona, Tocquevillea li Očeve osnivače. Neke knjige su kritizirane jer su ih napisali mrtvi bijeli muškarci, koji se kao skupina povezuju s takvim užasima kao što su ropstvo, pokoravanje žena i masovno siromaštvo. Američki kulturni arbitri, poput Nacionalnih arhiva, sad smatraju potrebnim staviti oznake upozorenja na temeljne dokumente nacije zbog “štetnog jezika”. U konačnici, mnoge od stvari koje su pokretale dominaciju Zapada od 1500. godine — razum, radna etika, obitelj, pa čak i znanost — odbacuju se u korist stvaranja nekakve vrste budnog vrlog novog svijeta. A čini se da je naše društvo siromašnije zbog tog gubitka.
I tako u današnjim školama studenti engleskog jezika na Ivy League sveučilištima moraju izbjegavati Chaucera ili čak Shakespearea, dok znanje latinskog ili grčkog nije preduvjet za upis na klasični studij. S obzirom na visoku predanost dekonstrukciji naše kulture u Zapadnim društvima, nije nimalo iznenađujuće što vidimo nižu razinu kulturne pismenosti i uvelike smanjeni interes za povijest među mladima.
Mizantropsko neprijateljstvo prema američkom naslijeđu — koje se često proteže i na osnovne škole — moglo bi imati ozbiljne političke posljedice. To bi moglo dovesti do odbacivanja najosnovnijih načela funkcionalne demokracije. Mladi ljudi, na primjer, mnogo češće prihvaćaju ograničenja slobode govora. Pew Research Center napominje da nekih 40 posto milenijalaca favorizira suzbijanje govora koje smatra uvredljivim za manjine — daleko više od prethodnih generacija.
Europa se, ako išta, sve brže kreće prema marginalizaciji vlastitog naslijeđa. Europski milenijalci također pokazuju daleko manje vjere u demokraciju i manje prigovora autoritarnoj vlasti od prethodnih generacija, koje su živjele pod diktaturama ili neposredno nakon njih. Mladi Europljani gotovo tri puta više u odnosu na svoje starije vjeruju da demokracija ne uspijeva. Umjesto da prigrli svoju slavnu, iako često tragičnu prošlost, primijetila je nedavna izjava europskih učenjaka, EU se bavi “surogatom religijskog pothvata” utemeljenom na post-nacionalizmu i odbacivanju posebne, povijesne kulture u korist multikulturalizma.
Napad na naše političko i kulturno naslijeđe sve više definira politički sukob. Na ljevici postoji gotovo nihilistička želja za brisanjem ideje da nam Zapadna kultura ostavlja bilo što vrijedno očuvanja. Ovaj prezir elite prema tradicijama zemlje, religije i obitelji polarizirao je društvo. To je izazvalo predvidljivu reakciju desnice, u rasponu od trumpovskih fulminatora do sofisticiranijih eksponenata, poput francuskog predsjedničkog kandidata, terriblea Érica Zemmoura.
Do danas se protivljenje progresivnom napadu na tradicionalnu kulturu prečesto pretvaralo u prezir prema manjinama koje se okrivljuju za potkopavanje nacionalne baštine. Možda je neugodne ljude poput Zemmoura (alžirskog Židova) pretjerano nazivati “rasistom”, kao što je to predvidljivo učinio New York Times, ili trenutačne neugodne vladare u Mađarskoj ili Poljskoj fašistima Mussolinijeve sorte. Ali oni jasno iskazuju autoritarne sklonosti. Činjenica da neki desničari vide Putinovu Rusiju, ortodoksnu i društveno konzervativnu, kao uzor, trebala bi nas navesti da malo zastanemo.
No klasa je možda važnija za definiranje trenutačnog kulturnog sukoba. Dominantni kulturni arbitri u EU, Kanadi i SAD-u zauzimaju “zapovjedne visine” medija i politike, ali njihovo odbacivanje tradicionalne kulture nema odjeka kod odraslih koji su suočeni s borbom za pristojan život i pronalaženjem korisnih vrijednosti za svoje potomstvo. To se odražava u padu povjerenja javnosti u medije, akademsku zajednicu, vladu i, u SAD-u, čak i sad budnu vojsku.
Diljem Zapada, radnička i tradicionalna srednja klasa — trgovci, vlasnici malih nekretnina, obrtnici — okreće se prema konzervativnim, pa čak i reakcionarnim kandidatima. Nasuprot tome, stare ljevičarske stranke u SAD-u, Australiji, Velikoj Britaniji i širom Europe, prigrlile su postmodernu kulturnu agendu i izgubile svoje stare birače. Općenito, istočna Europa i njezine konzervativne radničke i srednje klase sad predstavljaju desničarski bedem protiv kulturnog utjecaja progresivaca.
Kako se povlačenje od našeg Zapadnog naslijeđa i kolaps pismenosti nastavlja, mi ponavljamo kulturna ponašanja srednjeg vijeka. Još sredinom 15. stoljeća, stope pismenosti u Europi bile su prilično niske — ukupno pet posto u Engleskoj, iako znatno više u urbaniziranijim društvima Nizozemske i Italije. Malo žena je bilo pismeno. To se dramatično promijenilo nakon izuma tiskarskog stroja, osobito u gradovima sjeverne Europe. Do 1650. godine, oko polovice britanskog stanovništva znalo je čitati. Pismenost u Nizozemskoj porasla je do 1750. godine na oko 85 posto.
Ovo pismenije stanovništvo, sposobno za sebe čitati Bibliju, klasike, pa čak i znanstvene studije, bilo je bolje opremljeno za zahtijevanje prava i suprotstavljanje nepravdama te učinkovito organiziranje oko zajedničkog programa. Doista, malo je pismenih seljaka moglo imati vodeću ulogu u pobunama kasnijeg srednjeg vijeka. Visoka stopa pismenosti u kolonijalnoj Americi omogućila je trgovcima i mehaničarima širenje revolucionarne poruke protiv monarhije i pomogla u organiziranju otpora, kao što je to primijetio Benjamin Franklin.
Iako daleko od savršene u svom sadržaju, poslijeratna kultura bila je naširoko dijeljena između kulturnih arbitara i srednje klase. Prosječni Amerikanci su 1950-ih godina kupovali veliki broj klasičnih djela i knjige suvremenih autora poput Ruth Benedict i Saula Bellowa. Mnogi su uživali gledajući Shakespeareove drame na televiziji, a jedna je od takvih produkcija privukla nevjerojatnih 50 milijuna gledatelja. Došlo je do brzog rasta u zanimanju javnosti za posjete muzejima i prema klasičnoj glazbi, koji se sad oboje nalaze pod nemilosrdnim napadom progresivnih aktivista.
Današnji kulturni stvaratelji koji dijele i izražavaju zabrinutosti inteligencije izgubili su dodir s velikim dijelom masovnog tržišta. Televizijska publika emisija poput dodjele nagrada Oscar naglo opada. Sve rjeđe nagrade odlaze kvalitetnim filmovima široke popularnosti, poput svojedobno Priče sa zapadne strane, Moje pjesme, moji snovi ili čak filmske trilogije Gospodara prstenova. Umjesto toga, nagrađivani filmovi, ponekad dobri filmovi sami po sebi, uglavnom se biraju zbog svoje privlačnosti insajderima. U isto vrijeme, Hollywood većinu svog novca zarađuje na djetinjastim filmovima o superherojima, prilagođenima post-pismenoj publici.
Ovaj gubitak zajedničke kulture i osjećaja prošlosti potkopava koherentnost društva. Ideja da netko iz drugog vremena, uvjetovan drugačijim skupom vrijednosti, može imati nešto za reći, čini se sve rjeđom. Britanci zasigurno moraju biti svjesni okrutnosti svog carstva, ali također i slaviti svoja ogromna povijesna postignuća. Otkazivanje genija otočne civilizacije je zločin protiv zajedničke kulture. Porobljavanje ili genocidi počinjeni tijekom naseljavanja Sjeverne Amerike ili Australije trebali bi se učiti, ali jednako tako i činjenica da su ta mjesta omogućila bolje živote doseljenicima i njihovim potomcima koji se broje u stotinama milijuna.
U opasnosti smo vraćanja u novo Mračno doba, kad je “sam čovjekov um prolazio kroz degeneraciju”, kao što je to rekao Henri Pirenne, odsječen od tradicija i vrijednosti naše civilizacijske prošlosti. Ako netko ne poznaje temeljna načela naše demokracije, uključujući slobodu pojedinca i otvorenu raspravu, vjerojatno neće prepoznati kad ona budu izgubljena.
Povratak osjećaja ponosa na Zapadnu kulturu i njezina postignuća — ostajući otvoren za pridošlice i utjecaje s drugih mjesta — ključan je za oporavak ambicije i samopouzdanja koji su pokretali uspon Zapada, od Doba istraživanja do Svemirskog doba. Civilizacija može preživjeti samo ako njezini pripadnici, osobito oni s najvećim utjecajem, vjeruju u njezine temeljne vrijednosti.
No, ako je obnova klasičnog kanona od presudnog značaja, isto tako je i pružanje šire vizije koja se prilagođava našim promjenjivim populacijama. S obzirom na demografske trendove ne samo u Europi, već također i u Sjevernoj Americi i Oceaniji, ksenofobična agenda će vjerojatno biti kontraproduktivna, kao i nespojiva s liberalnim društvom. Pridošlice se moraju integrirati u nacionalnu kulturu, a pritom biti slobodni dodati svoje jedinstvene karakteristike društvima domaćinima.
Takva su uspješna društvo po prirodi ekspanzivna, a ne zatvorena. Rim je postao velik, sugerirao je Gibbon, djelomično zato što je dopuštao religijsku heterodoskiju i pružao strancima, uključujući bivše robove, priliku da se izdignu iznad svog položaja. Za razliku od Atene, gdje je državljanstvo bilo ograničeno, Rim je proširio državljanstvo do najudaljenijih granica svog carstva — do 212. godine, svi slobodni ljudi imali su pravo biti građani. “Unuci Gala, koji su opsjedali Julija Cezara u Aleziji, zapovijedali su legijama, upravljali provincijama i bili primljeni u rimski Senat”, napisao je Gibbon.
Baš kao što su različiti narodi našli mnogo toga za imitiranje u Rimskoj civilizaciji, liberalne institucije koje su se razvile na Zapadu još uvijek mogu privući ljude iz radikalno različitih sredina. Kinezi, muslimani i Latinoamerikanci uglavnom migriraju u zemlje koje su prigrlile liberalne vrijednosti građanstva, tolerancije i vladavine zakona. Kina pod autokratskim Xi Jinpingom možda nudi “kineski san”, ali broj imigranata iz Kine koji žive u Sjedinjenim Državama više se nego udvostručio između 2000. i 2018. godine, dosegavši gotovo 2,5 milijuna. Slični obrasci viđeni su u Kanadi i u Australiji. Malo je takvih kretanja prema Kini ili većini drugih azijskih zemalja.
Oni koji imaju sreću živjeti u pluralističkim demokracijama zapadnog stila, ukorijenjenima u klasičnoj kulturi, trebali bi prepoznati koliko su rijetka takva otvorena društva bila kroz povijest i koliko je danas ugrožena vitalnost takvih društava. Povijesno gledano, demokracija je bila poput plamena koji neko vrijeme sjaji — kao i Grčkoj i Rimu — a zatim podliježe autokraciji ili okoštava u hijerarhiji.
Budućnost oblikovana onim najboljim Zapadnim vrijednostima još je uvijek moguća, ako smo ih spremni prihvatiti i podučavati ih budućim generacijama. Takvoj širokoj viziji odupirat će se budni, a neki će nacionalisti s desne strane možda smatrati inkluzivnost previše tolerantnom prema promjenama i razlikama. Knjige i otvorene rasprave odlučujuće su oružje protiv rasta post-pismene netolerancije. To je ono što je pomoglo u prevladavanju feudalizma i što bi moglo spriječiti njegovu ponovnu pojavu u našoj eri.
