Nedosljednost Zapada i ruski oportunizam doveli su Ukrajinu do katastrofe.
Dok se ruske trupe gomilaju u Ukrajini, a ruske bombe padaju na ukrajinske gradove, na što se usredotočuju sigurnosne službe u Velikoj Britaniji? Bijelu privilegiju. Ovo nije šala. Kao što je danas izvijestio Daily Mail, “britanski špijuni se pozivaju da razmotre svoju ‘bijelu privilegiju’ i proglase svoje osobne zamjenice dok se Europa bliži ratu”. To dolazi iz procurjelog izvješća o “poboljšanju raznolikosti” u sigurnosnim službama koje je napisao Sir Stephen Lovegrove, britanski savjetnik za nacionalnu sigurnost. Također se savjetuje da se ne koriste rodni pojmovi poput “ljudstva”, pa čak ni riječi poput “snažan” i “stisak”, koje mogu “pojačati dominantne kulturne obrasce”. I to je to: dok Putin glumi moćnog čovjeka, naši šefovi sigurnosti govore ‘ze’ i ‘zir’ te dijele savjete protiv neprikladne uporabe uznemirujućih riječi poput… “snaga”.
Ne morate tražiti jasniju sliku podjele između Zapada i Rusije danas. Na Zapadu su institucije prožete političkom korektnošću, onesposobljene budnošću i sve nesposobnije biti ozbiljne oko gotovo bilo kojeg pitanja, uključujući geopolitiku. A u Rusiji postoji lider koji je pronicljiv promatrač ovog zapadnog “propadanja”, kako ga on vidi. Zapad je opterećen “sociokulturnim poremećajima”, rekao je nedavno Putin. Dok Rusija pod Putinom oživljava ponos i nostalgiju za ruskom poviješću — barem verzijom povijesti koju preferira Putinov režim — na Zapadu nastoje “agresivno obrisati čitave stranice njihove vlastite povijesti”, rekao je Putin. Zapad je prezauzet “[poučavanjem] da dječak može postati djevojčica i obrnuto” da bi bio sposoban obraniti svoje vlastite tradicije i istine, kritizira Putin. A sad imamo britanske šefove sigurnosti opsjednute osobnim zamjenicama dok Putin vreba nove teritorije za Rusku Federaciju. Sviraju na liri dok Ukrajina gori.
Ono što je posljednjih godina postalo jasno jest da postoji čudan simbiotski odnos između nekoherentnosti Zapada i ruskog oportunizma. Između ovog “propadanja” na Zapadu koje je dovelo do odbacivanja naše vlastite prošlosti i temeljnih vrijednosti, pa čak i temeljne znanstvene istine i naizgled ohrabrenog Putinovog režima koji se sve više pozicionira kao suprotnost svemu tome. Putin se u vezi spola, tradicije i povijesti izjasnio najjasnije što je mogao krajem prošle godine. “Mi imamo drugačije gledište”, rekao je, obraćajući se zapravo cijelom Zapadu.
Ovaj se neobičan odnos proteže i u međunarodnu sferu. Ovdje također postoji veza između zabluda i sljepoće Zapadnih vlada koje djeluju na međunarodnoj sceni, ali s malo osjećaja svrhe ili smjera, i ruskog režima koji nakon ovih Zapadnih činova traži priliku za širenje ili barem učvršćivanje svoje regionalne moći i globalnog utjecaja. Doista, Rusija je jednako otvorena u vezi toga kao što je u vezi suprotstavljanja svog tradicionalnog, uspravnog, domaćeg načina života koji cijeni povijest sa Zapadnim domaćim moralnim neredom. Dok nekoherentna zapadnjačka vanjska politika pretvara zemlje u “crne rupe”, riječima ruskog ministra vanjskih poslova, Rusija je iskoristila priliku kako bi se predstavila kao nositelj stabilnosti, kao protuteža šupljem i destruktivnom signaliziranju vrlina od kojeg se sad sastoje mnoge Zapadne intervencije.
Teško je prenaglasiti koliki su utjecaj imale nedavne Zapadne intervencije na rusku svijest i njezine regionalne i međunarodne ambicija. Bombardiranje Libije pod vodstvom NATO-a naročito je imalo transformativnog učinka na gledište Moskve o njezinom odnosu sa svijetom. Krvava nekoherentnost te intervencije koju je toliko glasno slavila Hillary Clinton osobito je ohrabrila Putina i druge u Rusiji da se pozicioniraju kao snage “stabilnosti”, snage za očuvanje statusa quo, umjesto nepromišljenih promjena režima. Kao što ruska stručnjakinja za međunarodne odnose Ekatarina Stepanova tvrdi, “efekt Libije” igrao je “vrlo izravnu ulogu u oblikovanju naknadne ruske politike prema Siriji”, gdje je Moskva mogla opravdati svoje često destruktivno priklanjanje Assadovom režimu kao nužnu protutežu “kaosu” kojeg klintonska podrška promjeni režima često ostavlja iza sebe. Libiju su, kaže Stepanova, nakon vanjske intervencije ruski dužnosnici smatrali “oličenjem kaosa i rascjepkanosti”. Ili kao što je izjavio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, intervencije poput one u Libiji pretvaraju zemlje u “crne rupe i tranzitni put za teroriste, razbojnike, trgovce oružjem i ilegalne imigrante”.
Ponovno vidimo nesvjesno ohrabrujući odnos između Zapada predvođenog plitkim, budnim političarima poput Hillary Clinton ili Joea Bidena i ruskog režima koji je pronašao novi osjećaj domaće i globalne svrhe suprotstavljajući se upravo ovom “propadajućem” Zapadu. Ova tragična simbioza između Zapadne nekoherentnosti i u najmanju ruku iluzije ruske snage — znam, pogrešno je koristiti riječ snaga — dosegla je svoju kritičnu točku u Ukrajini. Tamošnja potencijalna katastrofa najbolje se može razumjeti kao posljedica korozije geopolitičkih normi; kolapsa razuma i ozbiljnosti u međunarodnim odnosima; nesvjesnih signala koje naše dezorijentirane elite svojim ponašanjem na globalnoj pozornici sad šalju režimima poput Rusije.
Ono čemu smo svjedočili oko Ukrajine najgore je od oba svijeta: Zapadni lideri poput Bidena signaliziraju svoju političku vrlinu, napuhavaju sebe kao spasitelje ukrajinskog naroda, a istodobno daju do znanja da projektu zaštite Ukrajine od Rusije neće posvetiti bilo kakva ozbiljna politička ili vojna sredstva, a kamoli ljudstva. (“Ljudstvo” — još jedna nebudna riječ prema britanskim sigurnosnim dužnosnicima. Oprostite.) Kao što je Fraser Myers ovaj tjedan tvrdio na spiked, i Barack Obama i Biden govorili su oštro o Ukrajini, ali su također dali do znanja da neće poduzeti puno akcije. “Činjenica je da će Ukrajina, koja je ne-NATO zemlja, biti ranjiva vojnoj dominaciji Rusije bez obzira na to što mi radili”, rekao je Obama 2016. godine. “Manji upad” Putina u Ukrajinu neće potaknuti preveliku kaznu, rekao je neslavno Biden prošlog mjeseca. Zapadni lideri iskazuju vrlinu istodobno namigujući svoju nevoljkost uključivanja u bilo kakvu ozbiljnu, koherentnu geopolitičku aktivnost.
Geopolitika je posljednjih godina u potpunosti destabilizirana. Izdubljena je. Više je ne pokreću toliko interesi ili ideologija, stvari realpolitike, koliko je pokreće budna glad za demonstriranje vlastite pristojnosti na globalnoj pozornici. Evakuacija racionalnih interesa iz geopolitike te njihova zamjena narcističkom potrebom da se nešto kaže o vlastitim vrijednostima, doista je ostavila “crne rupe” diljem svijeta, od Iraka i Afganistana do Sirije i Libije. Štoviše, kao što je to jasno pokazalo katastrofalno Bidenovo povlačenje iz Afganistana, budni je Zapad više nego spreman napustiti svoje saveznike kad situacija postane teška, čak i kad islamistička vojska prijeti da će kazniti te saveznike na najoštriji mogući način. Svatko tko misli da Putin nije obraćao pažnju na sve to — da nije promatrao Zapadnu domaću zbunjenost izazvanu budnošću, kao i performativnu prirodu Zapadne vanjske politike — zavarava se. Ovaj nemilosrdni vladar u slabosti Zapada vidi priliku za povećanje vlastite snage — riječ koju naši budni dužnosnici ne žele ni izgovoriti.
Ruska invazija na Ukrajinu je opscena. To je nepodnošljivo kršenje ukrajinskog suvereniteta i prijeti da će uzrokovati uništenje i smrt ukrajinskog naroda. Kao antiimperijalistička publikacija, publikacija koja u potpunosti podržava pravo nacija na samoopredjeljenje, spiked se neumoljivo protivi postupcima Rusije. Također želimo otkriti uvjete, ideje i trendove koji su omogućili ostvarivanje ovakve potencijalne katastrofe. Rusija je izvršila invaziju i mora joj se suprotstaviti jer je to učinila. No, ohrabrile su je domaća zbunjenost i geopolitički infantilizam Zapada koji je nesvjesno igrao na ruku Putinu. Ako želimo braniti mir i stabilnost u 21. stoljeću, moramo vratiti razum i diplomaciju u geopolitiku te biti iskreni o tome kako su vlastite zablude i narcizam zbunjenog Zapada utjecali na globalnu stabilnost.
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
