Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični dioksid), izlijevali mlijeko po podovima supermarketa (jer stoka ispušta metan) i bacili juhu od rajčice na Van Goghove “Suncokrete” (jer su klimatske promjene važnije od umjetnosti. Ili tako nešto). Aktivisti su svojevrsna kopija klimatskih prosvjeda Pobune zbog izumiranja (Extinction Rebellion; XR) u Velikoj Britaniji na jesen 2019. godine.
Ljudi u Britaniji trenutačno su u opasnosti od smrti zbog nestašice prirodnog plina. Usprkos tome, klimatski aktivisti “Just Stop Oil” misle da je nečuveno što njihova vlada očajnički pokušava proizvesti više prirodnog plina za svoje građane. Ali bez više prirodnog plina moglo bi doći do trosatnih nestanaka struje, što ugrožava rad medicinske opreme, a time i živote ranjivih ljudi.
Ove različite medijske vratolomije izgledale su autentično u javnosti, no zapravo su financirane donacijom od milijun dolara filantropske skupine pod nazivom Climate Emergency Fund, koju financiraju nasljednici naftnih bogatstava Gettyja i Rockefellera, a osnovana je 2019. godine. Uprava fondacije sastoji se od poznatih klimatskih alarmista, uključujući redatelja filma “Ne gledaj gore!” Adama McKayja, koji je donirao 4 milijuna dolara, pisca New Yorkera Bila McKibbena i kolumnista New York Timesa Davida Wallace-Wellsa. Fondaciju i njegove mecene pozdravili su tajnik Ujedinjenih naroda i većina mainstream medija.
U nizu nedavnih članaka tvrdio sam da je ono što leži u pozadini klimatskog fanatizma i narcizma apokaliptična religija rođena iz nihilizma. Moć znanosti da objasni mjesto čovječanstva u svemiru (npr. veliki prasak, evolucija prirodnom selekcijom) rezultirala je dominantnom pričom koja je više od 100 godina izlazila iz elitnih institucija društva da ljudski život nema inherentno značenje ili svrhu (nihilizam). Mi smo samo životinje kao i sve druge.
Ova depresivna priča navela je naizgled sekularnu elitu, koja je obrazovana i indoktrinirana na sveučilištima koja podučavaju nihilizam kao neupitno znanstveno evanđelje, na stvaranje nove apokaliptične religije (klimatska katastrofa), zajedno s novim bogom-žrtvom (priroda), novim razlogom za krivnju (grijesi protiv prirode) te putem za iskupljenje (obnovljivi izvori energije i niskoenergetski život). Ona je, kao i šira budna religija, od Drugog svjetskog rata pronašla intelektualni balast od Rousseaua, Malthusa i Foucaulta.
Ali to se izvješće samo djelomično osvrće na motivacije fanatika. Ne odgovara na pitanje zašto neki ljudi postaju fanatici, a drugi ne. Ne objašnjava specifično ulogu fanatika, osobito u odnosu na druge aktere, kao što su intelektualni arhitekti pokreta i graditelji institucija. Niti govori o tome kako fanatizam završava i što se, ako išta, može učiniti kako bi se ubrzao njegov rok trajanja.
Zbog toga se moramo zapitati tko su zapravo klimatski fanatici? I kako se njihova moć nad Zapadnim kulturnim i političkim životom može smanjiti?
Psihologija fanatizma
Svi masovni pokreti imaju neke zajedničke stvari, tvrdi Eric Hoffer u svom sad već klasičnom djelu političke psihologije iz 1951. godine Istinski vjernik. Hoffer je uglavnom opisivao naciste i komuniste, ali njegova su zapažanja nevjerojatno svježa i relevantna. Progutao sam veći dio knjige u jednom dahu i istaknuo mnoge rečenice vičući u sebi “Da! To je to!” razmišljajući o tome koliko dobro opisuje klimatski fanatizam i budni fanatizam šire. Iako s vremena na vrijeme Hoffer može zvučati reakcionarno, on je i sam pripadao radničkoj klasi, radio je kao lučki radnik (utovarivač) i piše u obranu liberalne demokracije, ne žudeći za povratkom u aristokraciju.
Hoffer tvrdi da se fanatizam rađa iz osobne frustracije. Fanatici su ljudi s više ambicija nego talenta. Hoffer primjećuje, “većina nacističkih moćnika imala je umjetničkih i književnih ambicija koje nisu mogli ostvariti. Hitler se okušao u slikarstvu i arhitekturi; Goebbels, drama, romani i poezija; Rosenberg, arhitektura i filozofija; von Schirach, poezija; Funk, glazba; Steicher, slikarstvo. “Gotovo svi oni bili su neuspješni, ne samo po uobičajenom vulgarnom kriteriju uspjeha, već i po vlastitim umjetničkim kriterijima.”
Možete vidjeti povezanost s povrijeđenim ponosom. Mnogi narcisi žele se osjećati relevantnima, ali im nedostaje talenta ili izdržljivosti da postanu dobri u svom zanatu. Stoga moraju pribjeći grubljim radnjama koje zahtijevaju hrabrost, ali malo kreativnosti, ili naporan rad, poput bacanja limenke s juhom od rajčice na Van Goghovu sliku, zaustavljanja prometa ili izlijevanja mlijeka na pod. Primjetno je u kojoj su mjeri ovo prvo i posljednje od tih ponašanja tipični za dječje tantrume. Konstantin Kisin prikladno je nazvao klimatske fanatike pripadnicima “tantrum skupina”.
Za Hoffera, fanatik se bavi politikom iz istog razloga zbog kojeg ovisnik traži drogu: kako bi pobjegao od svojih unutarnjih demona. “Goruće uvjerenje da imamo svetu dužnost prema drugima često je način da pričvrstimo naše utapajuće jastvo za splav koja prolazi”, primjećuje. “Ono što izgleda kao pružanje ruke često je držanje za život. Oduzmite nam svete dužnosti i ostali smo s našim jadnim i besmislenim životima… mijenjajući egocentrični za nesebičan život mi enormno dobivamo na samopoštovanju. Taština nesebičnih, čak i onih koji prakticiraju krajnju poniznost, bezgranična je.”
Svi masovni pokreti su vjerski pokreti, kaže Hoffer. I svastika i srp i čekić predstavljaju verzije križa. “Ceremonijal parada istovjetan je ceremonijalima vjerske procesije.” Takvi pokreti nisu samo vjerski; oni također mogu biti nacionalistički ili komunistički. Ali to su pokreti koju svojim istinskim vjernicima nude osjećaj besmrtnosti. Danas takve vjerske rituale možemo vidjeti u klečanju koje promiču Black Lives Matter aktivisti uključujući (ili naročito) na sekularnim mjestima poput turbo budnog Martha’s Vineyarda.
Koliko god grubo zvučalo, fanatici su obično gubitnici. To su oni koji najmanje dobivaju od statusa quo, a najviše od radikalne promjene. “Razlog zbog kojeg inferiorni elementi jedne nacije mogu izvršiti značajan utjecaj na njezin tok jest to što su u potpunosti bez poštovanja prema sadašnjosti”, piše on. “Oni svoje živote i sadašnjost vide nepopravljivima i spremni su oboje potratiti i uništiti; otuda njihova nepromišljenost i želja za kaosom i anarhijom.” Hoffer ne bira riječi. Ide toliko daleko da fanatike naziva blatom koja služi kao žbuka za izgradnju dvorca.
Vrijedno je napomenuti da Hoffer ne sugerira da nikad ne postoji uloga za otpadnike. Ameriku su, uostalom, osnovali oni. “Kamen koji graditelji odbacuju postaje kamen temeljac novog svijeta. Nacija bez ološa i nezadovoljnika je uredna, pristojna, mirna i ugodna, ali možda bez sjemena stvari koje dolaze. Nije bila ironija povijesti to što su nepoželjni u zemljama Europe trebali preploviti ocean kako bi izgradili novi svijet na ovom kontinentu. Samo oni su to mogli.”
Prvi fanatici češće su elite koje se dosađuju nego iskorištavane ili potlačene žrtve, piše Hoffer. Ali to je “dosada” nihilista. “Svijest o jalovom, besmislenom postojanju glavni je izvor dosade”, piše on. Takvim ljudima nedostaje iskustvo “toka” koje proizlazi iz angažmana u apsorbirajućem, smislenom poslu. Disruptivni aktivizam nudi neku vrstu opijenosti. To je osjećaj moći koji proizlazi iz kršenja pravila. “Pravila su za tebe, a ne za mene”, kaže prekršitelj zakona. Za neke, poput princa Harryja i vojvotkinje Meghan Markle, koji se stalno viđaju kako lete na klimatske konferencije UN-a, licemjerje je poanta.
Drugi fanatici nisu svjesni svojih privilegija. Prošlog je mjeseca 16-godišnja klimatska aktivistica na Novom Zelandu rekla radijskom novinaru da bi ljudi trebali tražiti odobrenje za letove zrakoplovom. Pod njezinim pravilima, pitao je novinar, bi li ljudima bilo “dopušteno ići na Fidži”? Aktivistica je rekla: “U trenutačnoj klimatskoj krizi ne mislim da je to nužno.” Nakon što ju je novinar pitao koje je posljednje mjesto na koje je letjela avionom, 16-godišnjakinja je priznala da je to bio Fidži. Tinejdžerka je potom naglasila: “Naravno, nije mi neugodno.”
Osim što privlači tinejdžere, dosada svakodnevnog života privlači tipove crkvenih dama — nešto što sam otkrio u istraživanju XR-a 2019. godine. “Dosada je razlog za gotovo nepromjenjivu prisutnost usidjelica i sredovječnih žena pri rađanju masovnih pokreta”, nalazi Hoffer. Takav je također bio slučaj s rađanjem antinuklearnog pokreta i pokreta za “kontrolu stanovništva” 1960-ih i 1970-ih godina.
Suprotno tome, brak se kosi s aktivizmom jer ženama nudi “novi smisao u životu, novu budućnost, novi identitet… Dosada usidjelica i žena koje više ne mogu pronaći radost i ispunjenje u braku proizlazi iz svjesnosti o neplodnom, upropaštenom životu… Hitler je u potpunosti iskoristio “dame iz društva željne avanture, zasićene svojih ispraznih života, koje više ne dobivaju stimulaciju od ljubavnih afera”.
Tko su onda klimatski fanatici? Oni su frustrirani, potrebiti i usamljeni. Oni su u stisku nihilizma, ranjeni, narcisoidni. Oni su duhovni tragači i kreativni neuspjesi. Imaju snažnu potrebu da se osjećaju posebnima i moćnima, ali i da se izgube u skupini. Oni su ljudi koji očajnički žele pobjeći od suočavanja sa samim sobom i suočavanja s unutarnjim demonima potrebnima za osobni rast.
Kako završava fanatizam
Nije sve što Hoffer opisuje o fanatičnim skupinama istina. Hoffer čuveno zaključuje: “Pioniri pokreta su ljudi od riječi, materijaliziraju ga fanatici, a konsolidiraju ljudi od djela.” Prvo dolaze intelektualci poput Rousseaua, Malthusa i Foucaulta. Potom dolaze klimatski fanatici poput XR-a i Just Stop Oil. I u konačnici dolaze “ljudi od djela” koji će konsolidirati pokret u institucije. “Jednom kad je pozornica postavljena”, piše Hoffer, “prisutnost istaknutog vođe je nezamjenjiva”. U stvarnosti, nema linearne progresije. Maltuzijanske i klimatske apokaliptične institucije (npr. Greenpeace, Sierra Club, NRDC) postoje više od pola stoljeća. Lenjin je bio čovjek od djela jednako kao i Staljin.
Hoffer tvrdi da se fanatizam pojavljuje tijekom razdoblja duboke društvene, ekonomske i političke krize, ali Martin Gurri uvjerljivo tvrdi u svojoj važnoj knjizi Revolt javnosti iz 2018. godine da su radikalne prosvjede posljednjih godina pokrenuli društveni mediji, koji su podjednako razorni kao izum tiskarskog stroja. Black Lives Matter započeo je 2015. godine, kad je Amerika imala crnog predsjednika, a ekonomija je bila u šestoj godini oporavka. Nije bilo ekonomske krize 2019. godine kad je XR zatvorio veći dio Londona; zapravo ona je cvjetala. Moglo bi se reći da su Brexit i izbor Trumpa potaknuli klimatske prosvjede. Ali nije bio slučaj da su oni stvorili Black Lives Matter, što je imalo više veze s prodorom društvenih medija koji su omogućili da video snimke policijskog nasilja postanu viralne.
A fanatični vođe dolaze i odlaze. Greta Thunberg se danas čini pozitivno passé, pišući knjige i ponašajući se kao vrlo ozbiljna osoba za njemačku televiziju, podržavajući čak i nuklearnu energiju kao alternativu ugljenu. Ona više nije u trendu. Thunberg je čak implicirala da se osjeća posramljeno zbog fanatične retorike svog ukrali-ste-moje-djetinjstvo (“Kako se usuđujete!”) tantruma prije tri godine u UN-u. I, opasno za njezinu budućnost kao fanatika, rekla je da je sretna. Thunberg je stoga na istom putu irelevantnosti kao i Al Gore.
Ostavimo li ove prigovore u stranu, Hoffer, po mom mišljenju, ispravno identificira najučinkovitiji način suprotstavljanja fanatičnom, masovnom pokretu.
Najvažnija stvar je stvoriti novi, pro-ljudski protupokret. To se u određenoj mjeri počelo i događati. Zaklada za osobna prava i izražavanje (FIRE) čini se spremna suprotstaviti budnom ACLU-u. Zaklada protiv netolerancije i rasizma (FAIR), čiji sam savjetnik, promiče integracijsku viziju ljubavi Martina Luthera Kinga Jr.-a protiv neosegregacijskog nihilizma kritičke teorije rase. A pro-nuklearni pokret, koji sam pomogao izgraditi kao protutežu apokaliptičnom environmentalizmu, jači je no ikad, a njemački je kancelar jučer napokon nadglasao svog zelenog ministra gospodarstva i najavio da će posljednje tri nuklearne elektrane ostati otvorene. Takvi pokreti uspijevaju nadilaženjem “atomističkog individualizma” i narcisoidnosti time što su istinski altruistički. Oni moraju promicati solidarnost, drugarstvo i pozitivan osjećaj prema sudrugu, a ne samo klimavi racionalizam.
Nedavno sam osjetio potrebu za novim patriotizmom i multikulturalnim nacionalizmom koji bi okupio sve Amerikance oko tri stupa Zapadne civilizacije: jeftine energije, zakona i reda te meritokracije. Takvo bi uokvirivanje naglasilo i dramatiziralo posebnost SAD-a u odnosu na totalitarizam Kine i Rusije. Hoffer sugerira da je pozitivni nacionalizam pomogao u borbi protiv destruktivnog nacionalizma u drugim nacijama. Ali treba paziti, napominje, da se ne stvori lijek koji je jednako loš ili čak gori od otrova.
Hoffer to ne kaže izravno, ali se iz njegovog rada također može izvući važnost napada na kultnu prirodu masovnih pokreta. Hoffer piše, “glavna preokupacije aktivnog masovnog pokreta je usaditi svojim sljedbenicima sposobnost ujedinjenog djelovanja i samopožrtvovnost, a ta se sposobnost postiže lišavanjem posebnosti i autonomije svakog ljudskog entiteta pretvarajući ga tako u anonimnu česticu bez volje i vlastite prosudbe.” Rezultat toga je sitničava kompetitivnost kulta. Hoffer primjećuje, “kad se frustrirani okupljaju u masovnom pokretu, zrak je težak — nabijen sumnjom. Postoji radoznalost i špijuniranje, napeto promatranje i napeta svjesnost o tome… patološko nepovjerenje… vodi… do strogog konformizma.”
No, to ponekad vodi do pobune. Najučinkovitiji napad na XR, vjerojatno njegov coup de grâce, došao je od moje prijateljice Zione Lights, bivše glasnogovornice XR-a koja je organizaciju okarakterizirala kao opresivnu, nepouzdanu i nalik kultu u nizu intervjua s velikim britanskim tjednicima u ljeto 2020. godine. U nastavku je citirana u londonskom Timesu, pozivajući se na lažnu tvrdnju osnivača XR-a da bi klimatske promjene mogle ubiti “milijarde” ljudi.
“Ono što ljudi nisu znali dok su gledali jest da sam šest tjedana bila u velikoj internoj borbi s XR-om zbog te brojke”, rekla je za Times. “Mnogi od nas, ja i mnogi znanstvenici, rekli smo ‘to nije u redu, ne možete izmišljati brojke, ljude treba obuzdati’. Ali postojalo je kultno sljedbeništvo osnivača Rogera Hallama, koji je izmislio tu brojku.”
Danas se fanatici čine daleko manje spremni žrtvovati nego što je to bio slučaj u prošlosti, vjerojatno zato što su u široj kulturi individualizam i narcisoidnost u porastu. “Fanatik”, piše Hoffer, “je spreman žrtvovati svoj život…” Danas to ne vidim među budnim i zelenim fanaticima. Oni su previše sebični. Oni su tu zbog trenutnog naleta statusa i priznanja. Nakon što su dvije mlade fanatkinje zalijale Van Gogha juhom, zalijepile su svoje ruke za zid ljepilom u stiku, koje je ljepljivo otprilike kao samoljepljiva ceduljica.
Usporedite vijetnamskog budističkog redovnika koji se zapalio i izgorio u Sajgonu 1963. godine u znak protesta protiv represije nad budizmom s mladim Britancem koje je prošli mjesec nakratko zapalio svoju ruku tijekom posljednjeg teniskog meča Rogera Federera. Nema dokaza da je mladić čak i ozlijeđen tom vratolomijom, jeftinim party trikom, a kamoli životno ugrožen. Ali to ga nije spriječilo da vrišti poput djeteta.
Očekujem da će ono što će najviše potkopati budni fanatizam biti teška ekonomska kriza, od koje se velik dio može staviti pod njihove noge. Uostalom, oni su ti čije je zagovaranje prepolovilo globalna ulaganja u novu proizvodnju nafte i prirodnog plina tijekom posljednjeg desetljeća. Oni su toliko u stisku vlastite zablude da nisu svjesni načina na koji okreću javnost protiv svojih ciljeva. A tek smo na samom početku krize koja će u Europi trajati godinama, ako ne i desetljeće ili više.
U nadolazećim godinama, javnost će u Britaniji i diljem Zapadnog svijeta fanatike sve više doživljavati na isti način kao i Hoffer: kao sebične ljude koji su se, izgubivši vjeru u vlastiti kreativni potencijal, vezali poput predmeta za ono što su smatrali svetim ciljem. Kako budni fanatizam završava? Na isti način kao i nacizam i komunizam: kad će sve manje i manje ljudi njihov cilj smatrati svetim.
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.
