Utjecaj ideja Karla Marxa na Zapad bio je transformativan.
Uzmite ove stvari u obzir:
1. Čovječanstvo više nije teološki definirano (da smo stvoreni na Božju sliku), već društveno, da su ljudi određeni povijesnim i materijalnim prilikama. Nitko ne osporava ovu marksističku pretpostavku, čak niti većina kršćana. Doista, tko još uvijek ozbiljno govori o ljudima kao nosiocima Božje slike?
2. Razum se smatra mehanizmom za omogućavanje i kontrolu sredstava za proizvodnju. Predmarksistički pojam razuma kao božanskog dara za proučavanje Božjih puteva, kroz ljubav, istinu, dobrotu, ljepotu i vrlinu, postao je stran Zapadnom umu. Koliko ljudi još vjeruje da je svrha života promišljanje o Bogu?
3. Sloboda se povezuje s političkom borbom (pravima), gdje država dijeli javnu moralnost. Sloboda više nije božanska milost ostvarena pokajanjem i oproštenjem – već je to sloboda pribavljivanja imovine i užitka, omogućena društvenim, političkim i pravnim sredstvima.
4. Moralnost je spala na aktove uklanjanja neravnopravnih struktura moći. Više nije poravnanje čovječanstva s Božjim putevima ili transcedencijom. Dakle, pretpostavlja se da politička akcija (aktivizam i socijalna pravda) donosi promjenu na bolje. Upitno je da li je napredak stvarno ostvaren ili nije. Međutim, kada je moral samo društveno-politička akcija, pojavljuje se relativizam, u tome da se pojedinačno djelovanje smatra samo katalizatorom promjene. To je “povijesni materijalizam”, gdje je povijest usmjerena na cilj, a metafizika je samo iluzija.
Ova četiri primjera pokazuju koliko je marksizam prepoznatljiv i “izvodljiv” — dok se kršćanski pristup (koji je održavao Zapad gotovo dvije tisuće godina) čini čudnim i stranim, i graniči s deluzijom (ili nepraktičnim).
Toliko velik je Marxov uspjeh.
Međutim, marksizam je također fatalno manjkav jer ima pogrešno mišljenje o kapitalizmu. Prema Marxu, kako kapitalizam raste, povećava se ekonomska nejednakost, sve dok ne izbije revolucija nakon koje slijedi besklasno društvo. Takav slijed događaja se nikada nije dogodio. Umjesto toga, kapitalizam se nastavlja širiti i nema revolucije, a kamoli besklasnog društva.
Ali, unatoč tome što je bio u krivu, Marxov materijalizam pobjednik je dana, jer većina vjeruje kako je krajnji životni cilj ekonomska dobrobit, a ne spasenje.
Zapravo je Marx dao kapitalizmu solidnu materijalističku filozofiju, koja se sada distribuira kroz obrazovanje, konzumira kroz proizvodnju (konzumerizam), a potom se opravdava kroz relativizam. Prosječni građanin Zapada, kao potrošač, je Novi proletarijat kojeg se potiče da brine o svojem društvenom, a ne duhovnom blagostanju i kojem život postaje obmana koju vrše povijesne i ekonomske snage. Zar se itko trudi suprostaviti takvim marksističkim vjerovanjima s kršćanskim pozivom da živi protiv svijeta?
Marxove ideje također su pobijedile u “kulturnom ratu” (nešto što je James Davison Hunter propustio) stvarajući način razmišljanja koji potiče Zapad da napusti vlastitu povijest koja se prikazuje kao neprekidni proces ugnjetavanja — u tolikoj mjeri da biti kršćanin više nije lako, jer je trivijaliziran poput okusa ili kao osobna preferencija. Ljudi koji se zaklinju na vjernost kršćanstvu to čine samo u logici marksističkog-konzumerizma, iz razloga što ne znaju kako pobjeći od relativizma. Uobičajena praksa kršćanstva je u skladu s marksizmom.
Još gore, marksizam podupire Zapadnu tehnokraciju (transhumanizam), u kojem se drži mišljenje da će problemi života biti riješeni tehnologijom (sredstvima za proizvodnju). Njegovi stručnjaci su tehnokrati, oni koji nastoje diktirati način na koji mislimo i živimo.
Mnogi govore o “Zapadu”, ali se malo njih trudi da ga definira. Njegova kršćanska prošlost više ne može ponuditi koherentnu definiciju jer se ta prošlost objašnjava praznovjerjem. U nedostatku vlastite povijesti Zapad je marksistički, gdje ekonomija kalibrira glavni cilj ljudskog postojanja.
Što se tiče marksističke revolucije, sada se bavi ispiranjem preostalog taloga metafizike. Nekolicina podsjetnika na Boga koji još izdržavaju, moraju se isprati. To će dovesti do novog besklasnog društva, lišenog svih iluzija (metafizike).
Dakle, često čuti vapaj da je Zapad “uništen marksizmom” je laž — jer kako Zapad može biti uništen onom istom filozofijom koja ga u potpunosti animira? Umjesto da je uništen, Zapad je određen svojim materijalizmom.
Nije dakle iznenađenje da je jedina reakcija dostupna konzervativcima ona negativna — poricanje ili bijes. Niti mogu zamisliti post-marksistički život, ne-materijalističko društvo. Ovo ostavlja samo nostalgiju.
Iako je situacija grozna, ona nije beznadna jer čovjek ne živi samo od kruha. Prvi korak je ponovno osvajanje samih definicija života, postojanja i povijesti kako bi se ponovno mogla dati metafizička svrha i koherentnost. Čovječanstvo razbijeno materijalizmom treba natrag svoju dušu.
Ali također postoje dva teška pitanja koja trebaju odgovor. Prije Marxa postojao je sretan, prosperitetan svijet. Želimo li stvarno sličan svijet? I ako ga želimo, jesmo li spremni žrtvovati materijalizam kako bismo ga stekli? Riječima Jacquesa Ellula, taj raniji svijet shvaćao je da “dužnost prema Kristu mora biti učinjena bez obzira na put kojim bi život mogao krenuti”. Drugim riječima, jedini ubjedljiv odgovor marksizmu jest obnova kršćanstva.
Ovo se možda čini radikalnim prijedlogom, čak i nedostižnim ili nezamislivim. Niti je to povratak prošlosti, jer u kršćanstvu se nikad nije radilo o prošlosti. Kršćanstvo je o budućnosti. Stoga bi kršćani i konzervativci trebali razmotriti što doista stječu s time da su suputnici marksizma.
