Tri bijela muškarca ulaze u bar. Ti si rasist!
Je li to šala?
U današnjem hiper-osjetljivom svijetu, teško je više znati što je smiješno. I kao osoba koja zarađuje za život kao komičar, to je veliki problem.
Pitajte Jerryja Seinfelda. On je najavio da više neće nastupati na sveučilišnim kampusima. Ne želi imati posla sa svom tom političkom korektnošću. A on nije baš previše kontroverzan.
Komedija je važna. Zašto? Jer predstavlja ventil pritiska koji nam omogućuje da raspravljamo o neugodnim istinama na prijateljski način–smijanje je bolje od udaraca.
Ali politika identiteta ubija geg. Koliko puta ste čuli da netko kaže nešto poput ovog:
“Ti nisi crnac, tako da ne znaš kako je to biti ja.”
“Ti si muškarac, tako da ne smiješ imati mišljenje o niti jednom pitanju koje se tiče žena.”
“Kao ljevoruki, panseksualni leprikon, samo ja stvarno znam o sigurnosti dizala.”
Komedija funkcionira samo kad se slažemo o nekim realnostima.
Uzmite ovu šalu. “Zašto uvijek idete na pecanje s najmanje dva baptista? Jer ako uzmete samo jednog, popit će vam sve pive.”
Razlog zbog kojeg ova šala izaziva smijeh je taj što većina nas priznaje da su mnogi religiozni ljudi još malo religiozniji kad su u društvu drugih religioznih ljudi. To licemjerje je smiješno jer se svatko može povezati s njim na nekoj razini. Svi mi smo ponekad malo licemjerni. Problem je u tome što se danas sve manje i manje ljudi slaže oko osnovnih stvari. Znate–zajedničke pretpostavke.
Nedavno sam ispričao šalu na pozornici: “Ljudi stalno uspoređuju Trumpa s Hitlerom. On nije ništa poput Hitlera… Hitler nikada ne bi dozvolio CNN-u da govori na taj način. Anderson Cooper ne bi uspio preživjeti Noć dugih noževa.”
Postoje ljudi koji ne razumiju tu šalu. A razlog je, da šala zahtijeva od svih da se slože–i, budite sa mnom ovdje–da je Hitler bio loš, loš čovjek i da je Noć dugih noževa bila loša, loša stvar i da predsjednik Trump–volite ga ili ne–nije ni izbliza tako loš, loš čovjek koji je uradio tu lošu, lošu stvar. I ne bih želio da bude!
Ali, pošto živimo u svijetu u kojem neki glupi ljudi vole Hitlera, a neki glupi ljudi misle da je Trump Hitler–pa, ne možemo se složiti da je ova očito apsurdna šala smiješna. Ne možemo se čak složiti da je očito apsurdna.
Što mislite o ovom: “Zašto je kokoš prešla cestu? Zašto je pijetao više plaćen za prelazak te iste ceste?” Je li to dovoljno apsurdno za vas?
Tijekom pripreme za izlazak u distribuciju filma Black Panther, sav marketing je bio usmjeren prema tome kako–konačno!–postoji crni film, napravljen od crnih ljudi s crnim ljudima za crne ljude. Ja sam to smatrao poprilično smiješnim, tako da sam jednostavno uzeo bilo koju izjavu o filmu i odgovorio na nju kao bijela osoba koja zapravo drži taj luđački način gledanja na svijet:
“Upravo sam vidio trailer za Black Panther. Uh. Nema bijelih ljudi. Izgleda grozno. Propuštam! S kim se mogu asocirati? Nitko nije bijeli.”
Ne jedan, već dvojica istaknutih crnih glumaca–Don Cheadle i Jeffrey Wright–počeli su mi slati tweetove kako je došlo vrijeme da crni ljudi imaju film i kako bih trebao biti osjetljiviji na njihovu situaciju. Imajte na umu da su obojica tih crnih glumaca već bogata i slavna.
Mislio sam da je tako očigledno satiričan pogled na politiku identiteta, da nitko neće moći ne shvatiti šalu. Ali ne! Pokušavao sam otpustiti malo društvene tenzije kroz satiru. To je ono što bi komičari trebali raditi.
Oslobađanje društvenog stresa bio je poseban zadatak kasno-noćne komedije–mjesta gdje su se svi mogli susresti na kraju dana. Ali to je također mrtvo. Nitko se ne shvaća ozbiljnije od tih bivših komičara. Čini se da ovih dana Jimmy Kimmel više plače nego priča viceve, a Stephen Colbert je samo Rachel Maddow s poantom. Kao da nismo već dovoljno podijeljeni, oni sada pričaju viceve samo polovini zemlje.
Ne postoji nestašica stvari kojima se možemo smijati. Samo ih trebamo naći. A ako nećemo, eksplodirat ćemo.
A to nije šala.
Ja sam Owen Benjamin za Prager University.
