Google, Apple i Facebook odlučili su banirati Alexa Jonesa sa svojih platformi. Vratari interneta došli su do ove odluke gotovo u isto vrijeme, na isti dan i zbog istog navodnog razloga: govora mržnje.
Istina je da je Jones bio angažiran u mrskim izjavama — na primjer, optužujući ubijenu djecu da su glumci — ali mrski govor nije ista stvar kao i govor mržnje. Ili ne bi bio ista stvar da “govor mržnje” ima bilo kakvo objektivno značenje. Činjenica da nema objektivnog značenja je ono što ovaj slučaj čini tako zastrašujućim. To je hotimična i nedefinirana kategorija, a Moćnici interneta je namjerno drže takvom.
Senator Chris Murphy iz Connecticuta izjavio je da je ovo samo “vrh divovskog ledenjaka”. On zahtijeva da kompanije “moraju učiniti više od ukidanja jedne web stranice”. Samo postojanje naše demokracije “ovisi” o ograničavanju “mržnje i laži” likova poput Jonesa. Problem je što senator Murphy, kao i ostali ljevičari na vlasti, smatraju sve konzervativce likovima poput Jonesa. Njihov križarski rat protiv govora mržnje obuhvaća gotovo sav govor s kojim se ne slažu.
To je ključni problem cijele ideje govora mržnje. Kada optužite nekoga za govor mržnje, vi zapravo opisujete kako je taj govor utjecao na vaše osjećaje. Vi zaključujete mržnju. Vi optužujete drugu osobu zbog motivacije mržnje duboko u njegovom srcu. Ali ne postoji način da dokažete tu tvrdnju kao što ne postoji način da optuženi pruži dokaze za suprotno.
“To je govor mržnje” je samo još jedan način da kažete: “Ne mogu suosjećati s pogledom kojeg si upravo izrazio”. Ne možete zamisliti kako bi razumna osoba mogla zamisliti ili reći takvu stvar, stoga zaključujete da to mora biti plod mržnje. Možda ste u pravu. Možda ste u krivu. Jedini način da potvrdite sumnju je da pitate osobu da li doista drži taj pogled. Ako zanijeka da je to zbog mržnje, nemate drugog izbora nego da mu povjerujete. On je jedina osoba na Zemlji koja s autoritetom može pričati o djelima vlastitog srca. On je jedini koji može reći kako se osjeća.
Naravno, postoje neke izjave koje se čine izuzetno mrskima. Na primjer, “Mrzim te”. Ili bilo što slično. Ovo jutro mi je netko poslao email kako bi me obavijestio da želi da umrem u agoniji od agresivnog oblika raka. Vjerujem da sam opravdan u svojoj pretpostavci da to mišljenje vjerojatno nije motivirano ljubavlju. Ali čak u tom primjeru, ja zapravo ne znam da li me osoba koja mi je poslala taj email mrzi. Može biti da je emocionalno nezrela, ljuta ili se samo želi iskaliti na nekome. To je razlog zašto nemam koristi od “govora mržnje”, čak i u najočitijem slučaju. Radije bih nazvao uvredu uvredom i ostavio je na tome. Ionako, ako se uobičajene uvrede ili zlostavljanje smatraju “govorom mržnje”, Facebook i YouTube banirali bi 97% svojih korisnika. Ali oni ne poduzimaju taj korak. Zašto?
Jer je, iz liberalne perspektivne, “stvarna” i “najopasnija” vrsta govora mržnje govor koji, prema njihovom mišljenju, “dehumanizira” i “alienizira” skupine žrtava. Stoga, govor mržnje je protivljenje gay braku. Govor mržnje je reći da je transrodnost mentalni poremećaj. Govor mržnje je kritizirati feminizam. Govor mržnje je protivljenje afirmativnoj akciji. I tako dalje. Mnogi liberali ne razumiju ove argumente pa ih nazivaju “govorom mržnje” kao nekom vrstom skraćenog pojma za “zbunjujuće, zapanjujuće i ideološki strano”. Oni pretpostavljaju mržnju jer ne mogu shvatiti logiku, niti je pokušavaju shvatiti.
Činjenica da je ova pretpostavka gotovo uvijek pogrešna nije bitna. Bez obzira pretpostavljate li ispravno ili pogrešno, besmisleno je provoditi vrijeme pokušavajući prepoznati i kategorizirati osobne osjećaje koji se kriju iza mišljenja. Ako već morate označiti govor, dajte mu oznaku koja se može objektivno dokazati: “Netočno”, “obmanjujuće”, “iracionalno”, “uvredljivo”, “glupo”. Ne vjerujem da bi takav govor morao biti zabranjen (pogotovo iz razloga što bi isključio gotovo sve s interneta), ali zaslužuje ga se intelektualno izložiti i suprotstaviti mu se. Također, nije bitno da li “mržnja” leži u pozadini ovakvog govora. Ono što je bitno, i jedina stvar koju možemo prosuditi, je stvar koja je zapravo rečena i poruka koju je trebala prenijeti.
