S medijima koji su opsjednuti oko navodnog nadolazećeg kraja Trumpovog predsjedništva (spoiler alert: ništa od toga), pojavila se nova rasprava među elitama koja se odnosi na navodna zla potpredsjednika Mikea Pencea. Pence, proglašavaju naši vođe ljevičarske misli, je možda čak i strašniji od predsjednika Trumpa. Frank Bruni iz New York Timesa naziva Pencea “sveti teror koji čeka na marginama … bigot … lažljivac … okrutan.”
Ovo nije ništa novo. Conan O’Brian rekao je da se “mnogi članovi Kongresa pripremaju za predsjedništvo Mikea Pencea. Da, pripremaju se za maraton gledanja ‘Služavkine priče'”. Joy Behar nazvala je Penceovu vjeru “duševnom bolesti”. John Oliver trolao je Pencea prošle godine ismijavajući dječju knjigu njegove kćeri o zečiću — u Oliverovoj parodiji knjige, zečić je homoseksualac. Jer, naravno, Pence bi mrzio homoseksualnog zečića.
Prošle godine, mediji su se uzrujali kada su saznali da Pence odbija objedovati sam u društvu žena osim ako to nije njegova supruga (ti isti mediji su od tada šokirani saznanjem da je Harvey Weinstein, osim sa svojom suprugom, volio objedovati sam sa ženama). To pravilo je Penca napravilo bigotom. Ali to je bio samo početak. Pence je, rekli su mediji, podržavao “terapiju preobraćanja homoseksualaca”. To je, naravno, također bila neistina. Ali to nije zaustavilo medije u slavljenju gay olimpijca Adama Rippona, koji je nastavio iznositi ovu opovrgnutu priču.
Što je toliko zastrašujuće kod Pencea? Njegov status religioznog kršćana. Prema mnogima na ljevici, Penceova religioznost znači da je teokrat. Nije bitna činjenica da je Pence konzervativac limitirane vlade koji općenito nije zainteresiran u nametanju političkih preferenci odozgo; on vjeruje u Isusa i zasigurno želi sebe instalirati na čelo Sjedinjenih Kršćanskih Država Amerike. Ali čak niti to nije ono što smeta onima na ljevici. Ono što ljevicu smeta kod Pencea je ista stvar koja ih općenito smeta kod religionih kršćana: oni su uvjereni da su religiozni Amerikanci bigoti koji se skrivaju iza Biblije. To viđenje dobro je izrazio Greg Carey, profesor Novog zavjeta na teološkom sjemeništu u Lancasteru: “Ljudi koriste religiju kako bi opravdali svoj bigotizam ili odbijaju odreći se bigotizma radi održavanja lažne religiozne sigurnosti”. Ili poslušajmo ponovno Brunija, ovaj put iz travnja 2015.: “naša rasprava o vjerskoj slobodi trebala bi uključivati razgovor o oslobađanju religija i vjernika od predrasuda kojih se ne trebaju držati”. Ili Hillary Clinton 2016: “duboko ukorijenjeni kulturni kodovi, vjerska uvjerenja i strukturalne pristranosti trebaju biti promijenjeni.”
Ovakvo gledište na vjerska uvjerenja duboko je ponižavajuće. Čini se da se sugerira kako su religijski tekstovi u potpunosti promijenjivi i da ih ljudska bića izvrću kako bi odgovarali njihovim unaprijed stvorenim mišljenjima. Ali ta sugestija je strana većini vjernika, koji vjeruju da njihova religija diktira, a oni slušaju. Ovaj jaz između percepcija muči našu javnu raspravu i pomaže u objašnjavanju zašto ljevica izgleda toliko nezabrinuta kršenjem vjerskih praksi drugih Amerikanaca: oni misle da su ti Amerikanci loša ljudska bića koja koriste Bibliju kako bi se zaštitili. Pence je tek posljednji primjer.
Velika ironija je, naravno, ta što religiozni ljudi uglavnom žele da ih se ostavi na miru. Oni ne traže nametanje “Služavkine priče”: takvo prisiljavanje endemično je ljevičarima koji inzistiraju da “pečemo kolače”. Takva psihološka projekcija oštećuje javnu raspravu i potkopava kulturno jedinstvo. Ako ljevica doista želi tolerantniju Ameriku, možda bi trebala početi pretpostavkom da njezini protivnici u vjerskim zajednicama nisu puki bigoti prikriveni Božjim ruhom — i možda bi trebali dublje razmisliti ne leži li istinski bigotizam u njima samima.
