Predsjednik Trump iznio je odgovavarajuće primjedbe UN-ovom kultu globalnog upravljanja u svojim opaskama Glavnoj skupštini u utorak.
“Mi odbacujemo ideologiju globalizma i prihvaćamo doktrinu patriotizma diljem svijeta”, rekao je. “Odgovorne nacije moraju se obraniti od prijetnja njihovoj suverenosti. I to ne samo od vlada, već i od ostalih novijih oblika prisile i dominacije.”
Ovo je uslijedilo nakon osuda američke veleposlanice pri UN, Nikki Haley, izrečenih u lipnju, kada su se Sjedinjene Države povukle iz pogrešno imenovanog Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda. Nazvala ga je “licemjernom i samouslužnom” organizacijom koja zapravo štiti kršitelje prava i “prljavštine političke pristranosti”.
Srećom, dani “uhvatimo se svi za ruke i plešimo Kumbaya” su prošli.
Premda su najviše poznate po svojim mirotvornim misijama u područjima sukoba — u kojima u najboljem slučaju uživaju polovičan uspjeh — agencije, komisije i paneli Ujedinjenih naroda imaju bijedne rezultate, pogotovo kada djeluju kao svjetski wannabe-regulator za sve vrste proizvoda, procesa i aktivnosti.
Uz sve neuspjehe u obrani ljudskih prava, UN se redovito ulaguje aktivistima i, ne slučajno, usvaja politike koje proširuju njegov vlastiti djelokrug i odgovornosti. Znanost i slobodno tržište uredno izvlače deblji kraj; u UN-ovim programima i projektima, sve postaje vježba u PR-u, politici i međunarodnoj trgovini konjima.
U članku objavljenom prošlog prosinca, dvojica uglednih komentatora pozvala su Sjedinjene Države da srežu financiranje UN-ove Svjetske zdravstvene organizacije i njezine Međunarodne agencije za istraživanje raka, koja se muči s nesposobnošću i bijednom znanosti u svojim dobrim danima i koja nije bila u stanju rješiti veliki skandal obilježen korupcijom i sukobima interesa.
Sjedinjene Države odavno disproporcionalno financiraju UN-ove aktivnosti — obavezne procjene i dobrovoljni doprinosi iznosili su nekih 8 milijardi dolara — ali doba Amerike kao UN-ovog sugar-daddyja prolazi.
Prošle su godine, službenici State Departmenta dobili naredbu da pronađu značajne rezove u SAD-ovom financiranju UN-ovih programa (izvan obaveznih procjena) — prvi znak dugo očekivanog stezanja remena.
Zašto nesposobnost i raskalašenost obiluju unutar rasprostranjene organizacije? U nekoliko aspekata, to je u DNK UN-a.
Prvo, Ujedinjeni narodi su u suštini monopol. Neučinkovitost i nekompetentnost ne kažnjavaju “potrošaći” njihovih proizvoda ili usluga prezrivim odbijanjem UN-a i podržavanjem njegovog konkurenta. Naprotiv, nije neuobičajeno kod takvih vrsta birokracija da se neuspjesi nagrađuju dodatnim sredstvima. Za razliku od privatnog biznisa, ukoliko program ne funkcionira, vladini birokrati zahtijevaju njegovo širenje.
Drugo, službenici UN-a nagrađivani su za vođenje birokratske mašinerije — tj., za izradu izvješća, smjernica, bijelih knjiga i sporazuma, te održavanje sastanaka — bez obzira na to jesu li visoke kvalitete ili bez ikakvog smisla. I često su bezvrijedni; birokrati obično žrtvuju vjerodostojnost za konsenzus — poput puštanja učenicima trećeg razreda da glasuju je li kit riba ili sisavac.
Treće, nema nikakve odgovornosti — Ured za odgovorno poslovanje SAD-a, Dom lordova, parlamentarni nadzor ili biračko tijelo, nitko od njih ne može izbaciti UN-ove pokvarenjake kada djeluju kontra javnog interesa.
Stoga, nije iznenađujuće kad vidimo nečuvene primjere arogancije i korupcije, a kamoli svakodnevno prekomjerno uhljebljivanje, lijenosti i nekompetentnosti tisuća pojedinaca u UN-ovim programima i projektima.
Četvrto, u nedostatku odgovornosti, službenici UN-a osjećaju malo potrebe za transparentnošću u donošenju odluka; a PR uredi konstantno vrte, vrte, vrte antitehnološku, antikapitalističku partijsku liniju, koja često ne uzima u obzir da znanstveni napredak i modernost donosi veći prosperitet i dugovječnost.
Peto, kadar mogućih kandidata za vodstvo UN-a nije baš obećavajući. Organizacija nije meritokratna: Zemlja ili regija podrijetla kandidata čini se važnijom od njegovih akreditiva i kvalifikacija.
Također, ako ste šef države ili vladin ministar, biste li izabrali poslati svoje najbolje ljude u stalno osoblje UN-a? Ne biste li ih radije zadržali blizu, kako bi činili vas boljim i koristili vašoj državi? Nije previše iznenađujuće da UN završava s najmanje sposobnim, najnazedovoljnijim, nefunkcionalnim i nepoštenim dužnosnicima.
John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Trumpa i bivši američki veleposlanik u UN-u, jednom je izjavio o svom sjedištu: “Zgrada Tajništva u New Yorku ima 38 katova. Kad bi izgubila deset katova ne bi se apsolutno ništa promijenilo”. Zapravo, možda bi se mnogo toga promijenilo: Možda bi došlo do značajnog napretka.
Predsjednik i veleposlanici Bolton i Haley jasno shvaćaju očigledne nedostatke UN-a, tako da bi budući diskrecijski američki doprinosi UN-u trebali ići samo programima koji su u skladu s interesima i vrijednostima Sjedinjenih Država. I trebali bismo uskratiti sredstva i sudjelovanje u UN-ovim agencijama i programima za koje se utvrdi da su korumpirani ili nesposobni.
Možda ćemo uspjeti srezati više od 10 katova UN-ovog sjedišta.
Henry I. Miller, liječnik i molekularni biolog, je viši suradnik Pacifičkog instituta za istraživanje.
