Albright se odriče fašizma, ali ne i njegovog preduvjeta.

Uredništvo

Alexander Gerasimov, Hymn to October, 1942

U poslijednjih godinu i pol dana, mnogi američki liberali i progresivci uzrujavaju se zbog porasta fašizma u Americi. Komentatori lijevo od centra, od Michaela Kinsleya do Paula Krugmana otvoreno su nazvali Donalda Trumpa fašistom, nadareni i uspješni povjesničar s Harvarda Timoty Snyder napisao je ne jednu, već dvije knjige o ponovnom uskrsnuću fašizma u Sjedinjenim Državama i Europi, i naravno, novela Sinclaira Lewisa pod nazivom ‘To se ovdje ne može dogodit’ doživjela je pravi bum u prodaji.

Sada je na red došla Madeleine Albright. Ovaj tjedan objavila je novu knjigu ‘Fašizam: Upozorenje’, u kojoj bivša državna tajnica istražuje različite globalne političke krize i predlaže neke od razloga za uspon autoritarizma. Ostavimo na jednu stranu valjanost njezine tvrdnje da je Trumpov uspon na vlast neka vrsta fašističke renesanse. Ono čemu se svih srcem protivimo je, međutim, Albrightina sklonost – i sklonost njezinih lijevo-liberalnih saveznika – da se odreknu “fašizma” i “autoritarizma”, a da ne spominju njihovog stalnog suputnika: socijalizam.

Uzmite u obzir njezine nedavne primjedbe o Venezueli i intervjuu koji je dala NPR:

To je još jedan primjer zemlje u kojoj je Hugo Chavez inicijalno došao na vlast zbog činjenice da umorni stari ljudi koji su prethodno vodili zemlju zapravo nisu imali uspostavljenu vezu s ljudima. I nakon toga se Chavez mijenja i postaje autoritaran i, rekla bih, fašist.

Naravno da bismo se složili s Albrightovom da je Nicolas Maduro u Venezueli pokazao strastvene autoritarne karakteristike. On je, u labavom smislu, fašist. Ali također je, u doslovnom smislu, socijalist. Venezuela je socijalistička nacija. Konsolidacija političke moći kojoj smo svjedočili u Venezueli tijekom posljednja dva desetljeća ne bi bila moguća da je u Venezueli ostalo tržišno gospodarstvo.

Jednostavno rečeno: Socijalizam je sine qua non (uvjet bez kojeg (nešto) ne biva – op. a.) fašizma. Ne možete doći do fašizma tako dugo dok vlada nije u vlasništvu sredstva proizvodnje i diktira gospodarstvenim odlukama nacije. Socijalističke ekonomije uzgajaju vrstu autoritarnih preuzimanja koje s pravom zabrinjavaju liberale i progresivce: u Kini, u istočnoj Europi, u Rusiji, u Venezueli, nacionalne vlade prisvojile su ovlasti upravljanja privatnim sektorom. To je zauzvrat omogućilo jakim ličnostima poput Madura u Venezueli, Vladimiru Putinu, mađarskom Viktoru Orbanu da preuzmu diktatorske moći.

A ipak, ljevičari u Americi, dok kukaju o porastu fašizma u Americi, u isto vrijeme veličaju socijalizam i socijaldemokratske kandidate poput Bernieja Sandersa. Kao što je Christine Rosen istaknula na našim stranicama u jesen prošle godine, mnogi od današnjih mladih “socijalista”, pobornika Bernija Sandera, vjerojantno ne shvaća da socijalizam znači državnu kontrolu nad ekonomijom. Također si dopuštamo mišljenje da niti Sanders niti bilo koji od njegovih ideoloških sunarodnjaka ne bi svjesno promicao ništa slično europskoj fašističkoj diktaturi.

Čak i da je tako, izgleda da su američki liberali i progresivci u samo-kontradiktornoj zabludi: S jedne strane mrze fašizam. S druge strane, zaljubljeni su u preduvjet koji je neophodan za fašizam. Čekamo knjigu Madeleine Albright ili Paula Krugmana koja upozorava Amerikance o opasnostima socijalizma.