FUREDI: Neprekidni kulturni rat protiv Mađarske

Frank Furedi

Ako slušate Zapadne medije, možda ste pomislili da se u nekoliko tjedana nakon izbijanja Covid-19 vlada Mađarske pretvorila u brutalnu diktaturu. Bili smo suočeni s neprekidnom bujicom članaka koji su tvrdili da je u Mađarskoj umrla demokracija. Članci s mišljenjima inzistirali su da je mađarska vlada iskoristila zabrinutost ljudi u vezi pandemije kako bi nametnula autoritarnu diktaturu u stilu 1930-ih godina.

Pandemija Covid-19 oživjela je Kulturne ratove na više različitih načina. A ova alarmistička izvješća o nazadovanju demokracije u Mađarskoj bila su ključna tema u ovim Kulturnim ratovima. Na anti-suverenističkom krilu kulturnog sukoba, Mađarska se održala kao simbol ideologije zla.

Početkom svibnja, interesna skupina sa sjedištem u SAD-u pogrešno nazvana Freedom House, ponudila je osmrtnicu mađarske demokracije. U izvješću je tvrdila da se zbog zakona o izvanrednoj situaciji u vezi Covid-19, Mađarska više ne bi trebala smatrati demokracijom. S obzirom na dugogodišnje neprijateljstvo koje je Freedom House pokazivala prema mađarskoj vladi, njezina presuda nije bila nimalo iznenađujuća. Problem je bio u tome što se ova presuda nekritički ponavljala u medijima. Ponekad se činilo kao da su se svi Zapadni mediji udružili protiv ove navodne nove diktature.

Economist je na mađarsko donošenje zakona o izvanrednom stanju odgovorio tvrdnjom da je Viktor Orban, premijer, “u suštini postao diktator — u samom srcu Europe”. Guardian je proglasio da “svijet ne smije dopustiti Mađarskoj da se izvuče s ovim grabežom moći”. Pišući u EUObserveru, Kenneth Roth, izvršni direktor Human Rights Watch, tvrdio je da je Mađarska sad diktatura i da je stoga EU prestala biti blok demokratskih država.

Pišući u Daily Telegraphu, Ben Kelly buncao je da “ako EU ne može zauzdati mađarskog diktatora Viktora Orbana, ona će istrunuti iznutra”.

Prema narativi, mađarsko donošenje izvanrednih mjera značilo je da je normalni proces parlamentarne demokracije zauvijek nestao. Vrijedno je napomenuti da druge vlade koje su donijele izvanredne ovlasti kao odgovor na pandemiju Covid-19 nisu bile optužene za takvu zlonamjernu namjeru. Zašto je za Mađarsku vrijedio drugačiji standard? Odgovor je prokleto jednostavan. “Orbanu se ne može vjerovati”, tvrdili su Zapadni promatrači. Bio je to zapravo drugi način da se kaže: “Ne sviđa nam se.”




Iznenađujuće je što se ta mišljenja nisu promijenila kad je koncem travnja Die Welt izvijestio kako su pravni stručnjaci Europske komisije izjavili da ne vide razlog za djelovanje protiv navodnih autoritarnih ovlasti koje je mađarski parlament dao mađarskoj vladi. Neugodne istine o Mađarskoj uvijek nailaze na zid šutnje u većini zapadnih medija. Kad bi, s druge strane, ti stručnjaci izjavili suprotno, članci s mišljenjima koji bi slavili njihovu presudu i osuđivali Mađarsku izlazili bi od jutra do mraka.

A sad je došlo do novih razvoja događaja. Ovaj tjedan, mađarska vlada pokrenula je postupak za okončanje izvanrednog stanja. Ono će prestati važiti 20. lipnja. To znači da je Mađarska djelovala brže od mnogih drugih vlada kako bi okončala svoje mjere za obranu od Covid-19. Hoće li oni koji su širili ideju da je Mađarska postala diktatura priznati da su bili u krivu? Hoće li se ispričati za svoje klevetničke izjave o Mađarskoj? Nemojte zadržati dah. Ono što mađarska vlada radi zapravo nije važno; njezini protivnici na Zapadu će je uvijek prikazivati kao opasnu diktaturu koja prijeti europskim vrijednostima.

Nema sumnje, neki bi mogli tvrditi da Mađarska ukida ove zakone upravo zbog međunarodnog pritiska koji je izvršen na nju. Ali, naravno, navodne autoritarne diktature nisu previše poznate po odricanju moći samo zbog nekakvih kritika u stranom tisku. “Mađarska još uvijek nije demokracija”, bez sumnje će urlikati drugi. U tom slučaju, zašto su uopće imali potrebu uvođenja izvanrednih ovlasti? Zašto jednostavno nisu nastavili biti diktatura koja su već, u očima mrzitelja Mađarske, bili?

U tekućim Kulturnim ratovima, Mađarska je postala svojevrstan gromobran kroz koji se mogu izraziti negativni sentimenti zapadnog kulturnog establišmenta — osobito njihovi anti-suverenistički pogledi. Diljem većine Europe i angloameričkog svijeta, hegemonija kulturne elite ostaje netaknuta. Ona se rijetko preispituje. Iako milijuni ljudi preziru vrijednosti tih elita, vrlo malo njih ima glas ili hrabrost otvoreno ih preispitati. Kad to napokon učine — na primjer, na glasanju za Brexit — oni se bombardiraju s ogromnim pritiskom da zašute i nauče gdje im je mjesto. To je slučaj čak i u Trumpovoj Americi, gdje milijuni osjećaju da moraju paziti što govore.

U Mađarskoj, podrška hollywoodskom, Netflixovom, big-tech globalističkom sustavu vrijednosti je prilično slaba. Naravno, s obzirom na njihov široki utjecaj, globalni mediji imaju određeni utjecaj u Mađarskoj. Ali on nije hegemonijski. Prema tome, ljudi i njihovi zastupnici imaju mogućnost izraziti mišljenja i vrijednosti koje su omalovažavane u mnogim dijelovima Zapadnog svijeta. U očima Zapadnih medija, odbijanje mađarske vlade da prihvati moralni autoritet čelnika Europske unije ili hollywoodskog “budnog” konsenzusa smatra se vrstom kulturne hereze. Poput staljinističkih lovaca na krivovjernike 20. stoljeća, globalistički kulturni ratnici koristit će sve što je u njihovoj moći kako bi ponizili svoje protivnike i prisilili ih da se usklade s “pravilnim” načinom razmišljanja.

Opsjednutost kulturnih elita s Mađarskom ne radi se u potpunosti o Mađarskoj. Kad god urednik ili promatrač britanskih, njemačkih ili američkih novina osuđuje “diktaturu” u Mađarskoj, oni također neizravno napadaju pokrete i političare u svojim vlastitim zemljama koji se protive prevladavajućim kulturnim normama. To je razlog zašto oni od nas koji su podržavali Brexit u Velikoj Britaniji i koji pozivaju na vrednovanje nacionalnog suvereniteta u zemljama širom svijeta, imaju stvarni interes podržati Mađarsku protiv njezinih Zapadnih klevetnika.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here