SHELLENBERGER: Nemojte siromašnim nacijama uskratiti plastiku

Michael Shellenberger

Screenshot: YouTube/TED

New York Times objavio je članak koji sugerira da je plastični otpad visoki prioritet, ili bi barem trebao biti, siromašnim afričkim državama i da je najbolji način rješavanja tog problema uopće ne imati plastiku.

Zapravo, siromašne nacije u Africi trebale bi koristiti više, a ne manje plastike, budući da to poboljšava život ljudi, baš kao što plastika poboljšava život ljudi u razvijenim zemljama već više od pola stoljeća.

Istina je da postoji malo stvari koje snažnije demoraliziraju konzervacioniste iz prvog svijeta poput mene od pješačenja na mjesto velike prirodne ljepote samo kako bi pronašli plastični otpad.

Ali za ljude koji žive na tim područjima velikih prirodnih ljepota, postoji mnogo stvari koje demoraliziraju više od plastičnog otpada. Glavna među njima su nekontrolirani utjecaji ljudskog otpada, koji uzrokuju pola milijuna smrtnih slučajeva od dijareje godišnje i stoga je daleko veći prioritet pitanje ljudskog otpada nego onog plastičnog.

Polovica svih ljudi u subsaharskoj Africi, oko pola milijarde ljudi, još uvijek nema pristup odgovarajućim sanitarnim uvjetima, što rezultira milijunima preranih smrti godišnje. Bila bi tragedija kad bi anksioznosti prvog svijeta zbog plastičnog otpada preusmjerile ljudske i financijske resurse od suočavanja s tim problemom na pokušaje rješavanja problema poput plastičnog otpada.

Istina je da plastični otpad nanosi štetu nekim vrstama i trebali bismo ga nastojati smanjiti, ali najbolji način da to učinimo jest pomoći siromašnim zemljama da dobiju pristup prikupljanju i upravljanju otpadom, a ne uskraćivanjem temeljnih tehnologija za prosperitet i razvoj.

Bioplastike nisu odgovor. Istraživanje životnog ciklusa bioplastike napravljene od šećera otkrilo je veće negativne utjecaje na zdravlje dišnih puteva, smoga, acidifikacije, karcinogena i oštećenje ozona od fosilne plastike.

A za prelazak s fosilne plastike na bioplastiku zahtijevalo bi širenje poljoprivrednog zemljišta u Sjedinjenim Državama za 5 posto na 15 posto, što bi smanjilo količinu zemljišta raspoloživog za očuvanje.

Zapravo, plastika izrađena od fosilnih goriva već se biorazgrađuje.

Između 2008. i 2013. godine, ekipa od devet znanstvenika sudjelovala je u dvadeset i četiri odvojene ekspedicije širom svijeta kako bi izmjerila plastični otpad i šokirala se onim što su otkrili. “Globalna težina plastičnog zagađenja na površini mora”, napisali su, “svih razreda veličine zajedno, iznosi samo 0,1 posto svjetske godišnje proizvodnje.”

Potom je prošle godine zasebni tim znanstvenika iz Oceanografskog instituta Woods Hole u Massachusettsu i Massachusetts Institute of Technology (MIT) objavio da su otkrili kako sunčeva svjetlost razgrađuje stiropor (polistiren) u oceanskoj vodi tijekom razdoblja manjeg od desetljeća.

Zašto? Odgovor je dijelom taj što se tijekom razgradnje velike plastike na sve manje čestice one počinju još brže biorazgrađivati.

Možda su ovi nalazi manje iznenađujući nego što su trebali biti. Uostalom, izraz “Rješenje zagađenja je razrjeđivanje”, datira desetljećima unazad.

Plastika izražena od fosilnih goriva također je zamijenila plastiku izrađenu od ugroženih vrsta.

Na primjer, tisućama godina, ljudi širom svijeta izrađivali su fini nakit i druge luksuzne predmete od ljusaka karetne želve. Obrtnici su zagrijavali kornjače na vatri, ponekad žive, kako bi mogli oguliti pogrešno nazvan “kornjačin oklop” s njihovih kostura.

Umjetnici i obrtnici koristili su toplinu kako bi izravnali i oblikovali kornjačin oklop u razne luksuzne predmete, uključujući naočale, češljeve, lire, nakit, ukrasne kutije i, barem u Japanu, prstene i tobolce za penis te kondome.

Znanstvenici procjenjuju da su od 1844. godine ljudi ubili devet milijuna karetnih želvi ili oko šezdeset tisuća svake godine. Plastika na bazi fosilnih goriva zamijenila je plastiku izrađenu od morskih kornjača, dozvoljavajući njihovim populacijama oporavak.

Ista stvar dogodila se sa slonovskim kljovama, koje su Amerikanci cijenili radi njihove ljepote i plastičnosti izrađujući češljeve, klavirske tipke i biljarske kugle te s kitovima, čije su se usi koristile za izradu steznika i štapova za pecanje, prije pojave plastike izrađene od fosilnih goriva.

Najveći čimbenik u određivanju hoće li otpad završiti u oceanu ili ne nije koliko plastike koristimo, već imamo li snažan sustav prikupljanja i upravljanja otpadom.

No, ne bismo li i dalje trebali pokušati reciklirati plastični otpad? Ne, ne bismo trebali.

Sam New York Times primjećuje: “Američki su izvoznici 2019. godine prema trgovinskim statistikama otpremili oko pola milijarde tona plastičnog otpada u 96 zemalja, uključujući Keniju, navodno radi recikliranja. Ali velik dio otpada, koji često sadrži najteže-reciklirajuću plastiku, umjesto toga završi u rijekama i oceanima.”

Ali novinari nisu uspjeli slijediti logiku, koja je da bismo svoj plastični otpad trebali zakopati na odlagalištima otpada ili spaljivati, budući da je pokušaj recikliranja ono što rezultira njegovim slanjem u Afriku.

Naposljetku, proizvođačima plastike jeftinije je jednostavno proizvesti novu plastičnu smolu iz nafte, a oprema za recikliranje i postupci sakupljanja masivno su skuplji u odnosu na sakupljanje otpada — do četrnaest puta veći trošak po toni.

Korištenje plastike izrađene od fosilnih goriva spasilo je i ljudske živote i ugrožene vrste i najbolje se zbrinjava na odlagalištima otpada i spalionicama, a ne recikliranjem u obmanjujućem pokušaju biti zelenim.

Pandemija koronavirusa nedavno je podsjetila mnoge u bogatom svijetu na važnost plastike za jednokratnu uporabu jer smo vidjeli kako se naši zdravstveni djelatnici na prvim linijama omotavaju zaštitnom opremom na bazi plastike i rade s opremom na bazi plastike.

Kao takvi, pisci novina bogatog svijeta poput New York Timesa trebaju širu perspektivu razvojnih prioriteta siromašnih zemalja i veću samorefleksiju u smislu kako mi u bogatom svijetu živimo svoje živote. Kad će jednom to imati, vidjet će da je siromašnim zemljama pogrešno uskratiti plastiku.

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here