KERWICK: Hrabrost protiv Covid-a

Jack Kerwick

FrontPageMag

2020.: Doba Ne-razuma, Godina straha.

Nedugo nakon što je do Engleske stigla vijest o isplovljavanju španjolske armade, filozof Thomas Hobbes, rođen 1588. godine, govori nam da je njegovoj majci taj teror izazvao porođajne bolove koji su rezultirali njegovim preranim rođenjem. Nezaboravno je primijetio, “strah i ja smo rođeni kao blizanci”.

Hobbesove riječi će nesumnjivo snažno odjeknuti kod svakog rođenog 2020. godine.

Trenutačna godina je Godina straha. To je godina sirovog, divlje iracionalnog straha.

Zasigurno, neiscrpno raspirivanje straha oportunističkih političkih partizana u vladinom-medijskom-industrijskom kompleksu je pogoršalo, eksponencijalno pogoršalo strahove desetina milijuna Amerikanaca. Ipak, elite nisu, precizno govoreći, uzrokovale ovaj strah.

One su ga samo otkrile kako bi ga čitavi svijet vidio.

Kako bismo ovo pojednostavili u termine koji su nam već odavno poznati, transformacija virusa prehlade u egzistencijalnu krizu koja legitimizira ukidanje Ustava Sjedinjenih Država na neodređeno vrijeme i reduciranje Zemlje slobodnih u internacijski logor — i onaj u kojem njegovi zatvorenici izgledaju presretni što se mogu držati protokola “socijalnog distanciranja” dok se skrivaju iza svojih maski — nedvojbeno je dokazala da je većina ljudi doista obuzeta strahom.

Strah je univerzalan. On je istodobno i nužan i poželjan — tako dugo dok je usmjeren na predmete koji zaslužuju njegovu pažnju.

Drugim riječima, kad je strah razuman, kad je proporcionalan pretpostavljenoj opasnosti, on ispunjava svoju prirodnu funkciju.

I, kao što je Aristotel davno primijetio u svojoj poznatoj analizi straha i hrabrosti, osoba koja se uobičajeno “boji prave stvari, iz pravog motiva, na pravi način i u pravo vrijeme” je hrabra osoba.

Hrabrost ili srčanost je vrlina, izvrsnost karaktera. Aristotel je rekao da je to “prva među ljudskim osobinama jer je to osobina koja jamči one druge”, “najveća kvaliteta uma pored časti”.

Hrabrost je “sredina” između emocionalnih ekstrema “viška” i “nedostatka”. Strah je sam po sebi moralno-neutralna emocija. Kad, pak, osoba uobičajeno ima viška straha — kad posjeduje više straha nego bi trebala posjedovati — ona ima porok kukavičluka. S druge strane, kad osoba uobičajeno pati od manjka straha — kad posjeduje manje straha nego bi ga trebala posjedovati — ona ima porok nepromišljenosti.

I višak i nedostatak straha su jednostavno iracionalne ili nerazumne količine straha. Iracionalnost straha određena je prirodom predmeta straha.

Slično tome, hrabrost je vrlina koja se stječe kad osoba pogodi srednju vrijednost između viška i nedostatka. Biti hrabar znači razumno se bojati, znati čega se treba, kad se treba i kako se treba bojati.

Pretpostavljajući na trenutak (protiv dokaza koji govore suprotno) da je COVID-19 doista poseban virus koji je izoliran od gazilijun drugih stvari s kojima egzistira u biokemijskoj juhi u kojoj znanstvenici tvrde da su ga locirali, čak i prema službenim brojkama (za koje čak i CDC priznaje da su rezultat napuhavanja broja smrtnih slučajeva od COVID-a za nekih 94%), ovaj strašni virus u Sjedinjenim Državama ima stopu smrtnosti oko jedne desetine od jedan posto — otprilike onaj sezonske gripe (Stvarna stopa smrtnosti je znatno manja čak i od ovoga, jer ako je samo šest posto pacijenata bez ikakvih postojećih bolesti zapravo umrlo od COVID-a, onda to iznosi 15.000 osoba. To zauzvrat znači da za ljude koji nisu imunokompromitirani, COVID u Sjedinjenim Državama ima stopu smrtnosti od oko pet tisućinki od jedan posto!).

Budući da je ogromna većina ljudi umrlih od “Virusa” patila od više postojećih bolesti, oni nisu uopće umrli od ovog virusa; oni su možda umrli s njim, ali ne od njega. Dokaz za ovo je mnogo snažniji u svjetlu nedavne studije Sveučilišta John Hopkins koja je povučena nekoliko sati nakon objave — unatoč činjenice da u njoj, prema priznanju onih koji su je povukli, nije bilo niti jednog jedinog neistinitog sloga.

Umjesto toga, povlačenje je izvršeno s obrazloženjem da bi se moglo “krivo protumačiti” ili na neki drugi način zloupotrijebiti u svrhu širenja “dezinformacija” u vezi COVID-a.

Istraživanje, koje su proveli studenti sveučilišta, pronašlo je da je broj ukupnih smrti u 2020. godini u skladu s onim iz prethodnih godina. Ovo je otkriće došlo kao šok, budući da su autori očekivali da će smrtnost biti znatno veća s obzirom na to su ove godine, za razliku od prošlih, ukupnom broju umrlih smrti dodane one od COVID-a. Stoga su istraživači zaronili malo dublje i otkrili da su se, nevjerojatno — čudesno — smrti u svim drugim kategorijama, u kategorijama srčanih bolesti, bolesti dišnih sustava, upale pluća, gripe, itd., smanjile baš kad su se COVID smrti povećale.

Objašnjenje za ovo odjednom je postalo samo po sebi razumljivo: Smrti u svim tim drugim kategorijama su se računale kao smrti od COVID-a (Rad se još uvijek može pronaći u PDF formatu).

Međutim, ovdje je poanta u tome što milijune američkih građana, koji su radikalno preokrenuli svoje živote (i život čitavog društva) zbog straha od zaraze virusom sa stopom smrtnosti koja se ne razlikuje od one sezonske gripe i od koje se velika većina ljudi uopće ne razboli, izjeda višak straha. Iracionalnost njihovog straha je zapanjujuća.

Čitatelj mi je nedavno skrenuo pozornost na članak koji je C. S. Lewis napisao o panici zbog mogućnosti napada atomskom bombom koja je obuzela članove njegove generacije. Lewisovi suvremenici su se barem imali bojati nečega uistinu opasnog, jer bi atomska bomba, budući da je neselektivni ubojica, zasigurno iza sebe ostavila masovno razaranje i smrt. Za COVID se ne može reći ništa slično. Ipak, vrijedi ponovno potražiti Lewisov pronicljivi savjet, jer njegove riječi odzvanjaju, ili bi barem trebale odzvanjati, puno intenzivnije onima od nas koji živimo danas nego možda u bilo koje drugo vrijeme u nedavnoj povijesti.

U “O življenju u atomsko doba“, Lewis nam govori kako je “u iskušenju odgovoriti” onima koji propitkuju na koji bi se način život trebao nastaviti pod stalnom prijetnjom nuklearnog napada. “Pa, kao što biste živjeli u šesnaestom stoljeću kad je kuga gotovo svake godine posjećivala London ili kao što biste živjeli u doba Vikinga kad bi se pljačkaši iz Skandinavije mogli iskrcati i usred noći vam prerezati grlo; ili, doista, kao što već živite u dobu raka, dobu sifilisa, dobu paralize, dobu zračnih napada, dobu željezničkih nesreća, dobu prometnih nesreća.”

Lewis razjašnjava upozoravajući na gubitak perspektive koja nastaje “pretjerivanjem novosti naše situacije”. Smrt je bila “izvjesnost” davno prije izuma atomske bombe. Ono što su “znanstvenici” učinili, jednostavno je dodalo “još jednu mogućnost za bolnu i prijevremenu smrt svijetu koji je već ionako prepun takvih mogućnosti[.]”

U tom slučaju, ako i kad dođe, “neka nas ta bomba… zatekne kako činimo razumne ljudske stvari: kako molimo, radimo, podučavamo, čitamo, slušamo glazbu, kupamo djecu, igramo tenis, razgovaramo s prijateljima uz čašu pive i partiju pikada, a ne zgrčene poput prestrašenih ovaca koje razmišljaju o bombama. Mogu nam slomiti tijela… ali ne moraju dominirati našim umovima[.]”

Lewis je zaključio s upozorenjem koje bismo svi mi u “COVID eri” trebali uzeti k srcu:

“Ništa neće vjerojatnije uništiti vrstu ili naciju od odlučnosti da se preživi pod svaku cijenu.”