KILPATRICK: Je li Kuran književno čudo?

William Kilpatrick

Je li Bog napisao Kuran?

Jedno od najmoćnijih oružja u ideološkom ratu s islamom je sam Kuran. Islamska vjera počiva na uvjerenju da ga je napisao sam Bog — ne da su ga napisali ljudi pod Božjim nadahnućem, već da ga je Bog sastavio u potpunosti.

Kako to znamo? Jer nitko osim Boga nije mogao napisati takvo savršenu i besprimjernu prozu. To je, barem, argument koji su islamski apologeti stoljećima koristili. Sam Kuran postavlja isti izazov: “Ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome [Muhamedu], načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu” (2:23).

Sad, ako mislite da je stilsko savršenstvo Kurana moćan argument u korist njegova božanskog autorstva, vjerojatno niste pročitali knjigu. Evo procjene Kurana Billa Warnera iz njegove nedavne recenzije knjige Roberta Spencera Kritički Kuran:

U osnovi, on je nerazumljiv, zbunjujući, repetitivni i ispunjen mržnjom prema nevjernicima.

Štoviše:

On skreće s jedne teme na drugu. Ideje dolaze niotkuda i bez ikakvog konteksta…. Stalna repeticija je zamorna.

I mnogi drugi drže isto mišljenje. Evo dojma o Kuranu povjesničara i esejista Thomasa Carlylea: “Zamorna, zbunjena zbrka grubih, loše sastavljenih beskrajnih ponavljanja, dosadna, zapetljana, najgrublja, loše sastavljena — ukratko, nepodnošljiva glupost!”

Začudo, Carlyle je bio Muhamedov obožavatelj. Doista, smatrao ga je jednim od velikana povijesti — no, međutim, ne i jednim od velikih pisaca.

Ali, opet, muslimani odbacuju ideju da je Muhamed napisao Kuran. Prema islamskog tradiciji, Muhamed je bio nepismen. Dakle, on ga nije mogao napisati. Bog ga je napisao. Kao što sam Kuran kaže, “načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu”.

Zapravo, to nije previše teško napraviti. Sa stajališta kompozicije i koherentnosti, gotovo svaka knjiga koju skinete s police napisana je bolje od Kurana. To je zato što urednici zahtijevaju malo koherentnosti i kontinuiteta u knjizi, a Kuranu ozbiljno nedostaje i jednog i drugog. U prošlosti su brojni akademici isticali da je Kuran nepovezana i loše organizirana knjiga, ali većina njih je odavno mrtva, a većini suvremenih akademika nedostaje hrabrosti da uopće pristupe tom pitanju.

Ali važnost i utjecaj Kurana nije samo akademsko pitanje. Nakon razdoblja mirovanja, islam je ponovno u pokretu. Talibani su ponovno zauzeli Afganistan. Većina kršćana na Bliskom istoku je pobjegla. U Africi se svake godine kolje na tisuće kršćana u Allahovo ime. Na istoku muslimani tvrde da im pripadaju veliki dijelovi Indije i Filipina. A u Europi su valovi muslimanskih migracija doveli do masovnog vala kriminala i prezirnog umirivanja od strane europskih vlasti. Čini se kako je dugo predviđana islamizacija Europe tu iza ugla.

Islamski radikali i islamski teroristi opravdavaju sva ova ubojstva i kaos pozivajući se na Kuran. Oni mogu citirati brojne odlomke, poput “ubijajte ih [nevjernike] gdje god ih nađete” (2:191); “Borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne” (2:193); “U srca nevjernika Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama udarite, i udarite ih po prstima!” (8:12).

S obzirom na agresivnu prirodu Kurana, pomislili bismo da bi nemuslimani uložili agresivna nastojanja da ga diskreditiraju. Budući da Kuran pruža glavno opravdanje i motivaciju za džihadsko ratovanje, on bi trebao biti legitimna meta ideološkog ratovanja. Osobito bi važno bilo osporiti ideju da je Kuran napisao Bog. Kad bi se moglo pokazati da je knjiga ljudska izmišljotina, samo budala bi pohrlila u bitku samo zato što to zapovijeda ova ili ona sura.

Ali, s izuzetkom nekolicine hrabrih duša poput Roberta Spencera i Billa Warnera, gotovo nitko se ne želi ni približiti toj temi. Samuel Huntington nazvao je susret Zapada s islamom “sukobom civilizacija”. Ali na intelektualnom frontu ovog civilizacijskog rata gotovo da i nema sukoba. Zapad gubi ideološki rat protiv islama jer ga ne vodi. U Europi, svojedobno srcu Zapada, muslimani uče Kuran i ispunjavaju džamije, dok su kršćanske crkve — one koje još uvijek nisu pretvorene u džamije — tri četvrtine prazne.

Ipak, kao što sam sugerirao, argument da bi samo Bog mogao biti autor takve izvrsno napisane knjige u osnovi je neobranjiv.

Doduše, autor Kurana ima nešto stilskog talenta. Naročito pred kraj knjige, gdje možemo pronaći nekoliko finih pjesničkih odlomaka. Evo primjera:

Tako Mi onih koji pušu snažno, i onih koji teret nose, i onih koji plove lahko, i onih koji naredbe sprovode – istina je, zaista, ono čime vam se prijeti, nagrada i kazna sigurno će biti!” (51:1-6)

Nije baš “Rubáiyát od Omara Khayyáma”, ali ima poetsku vrijednost. Međutim, takvi su odlomci vrlo rijetki. Većina pisanja je dosadna i vrlo repetitivna. Kao što su mnogi Zapadni kritičari primijetili, Kuran je vrlo zamoran. Ne može se usporediti s Biblijom koja je, iako također ima zamornih dijelova, ispunjena izvanrednim odlomcima, zadivljujućom poezijom (npr. Psalmi) i dramatičnim pričama.

Štoviše, Kuranova “jedinstvena” proza nije ni blizu onoj Homera, Shakespearea, Dantea, Tolstoja, Huga, Austen ili desetaka drugih autora.

Ali možda sam nešto propustio. Uostalom, ja ne znam čitati Kuran na izvornom jeziku. Ne znam čitati klasični arapski. A to je, tvrde apologeti Kurana, upravo poanta: ljudi koji ne znaju čitati klasični arapski, s njegovim svetim zvukovima i ritmičkim kadencama, ne mogu u potpunosti cijeniti Kuran. Bog je, tvrde oni, odlučio objaviti Kuran na arapskom jer je to jezik koji najviše odgovara njegovim mislima.

Pa, možda. Možda oni koji ne znaju čitati arapski jednostavno ne razumiju. Ali postoji problem s ovim argumentom. Vi ne morate znati čitati klasični grčki kako biste cijenili prijevod Homera. Vi ne morate znati čitati ruski kako biste cijenili Tolstoja i ne morate parlez Francais kako biste uživali u prijevodu Les Misérables. Zašto je arapski jedini jezik koji se ne može prevesti?

Pa, zapravo se može prevesti. Naguib Mahfouz napisao je svoju Kairsku trilogiju na arapskom, ali kad čitate engleski prijevod njegovog djela, ne češete se po glavi od zbunjenosti, a vaši kapci ne otežavaju nakon samo par pročitanih stranica. Mahfouz je znao kako ispričati dobru priču, a to se može vidjeti i u prijevodu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1988. godine.

Bez obzira slažete li se s Mahfouzovim pogledima na život, ljubav i religiju, lako je vidjeti da je bio uspješan pisac. Nitko ne tvrdi da je bio božanstven, ali njegovo djelo je prilično razumljivije od Kurana.

Svakome tko je upoznat sa širokom lepezom literature, tvrdnja da je Kuran književno remek-djelo čini se apsurdnom. No, ovdje postoji još jedan kut vrijedan razmatranja. Riječ “Qur’an” znači “recitacija”. On je namijenjen recitiranju. Mladi muslimani često uče Kuran recitirajući ga na nastavi. Web stranica jedne akademije Kurana preporučuje početnicima da ga “recitiraju polaganim, ritmičnim pjevanjem“. Zapravo, postoje mnoge islamske web stranice koje pružaju izbor istaknutih kuranskih recitacija. One su opisane kao “vrlo lijepe”, “dirljive”, “umirujuće” i “emocionalne”. Doista, mnoga pjevanja koja sam čuo kvalificirala bi se kao očaravajuća, evokativna, tajanstvena i s onog svijeta.

Dakle, za mnoge muslimane, Kuran nije samo knjiga koju čitaju; on je više kao molitva koju recitiraju. A molitva i pjevanje mogu proizvesti religiozno iskustvo mnogo lakše nego jednostavno čitanje samom sebi. Zapravo, mnoge religije — židovska, katolička, pravoslavna, hinduistička — koriste pjevanje kao oblik molitve. Muslimani koji slušaju ritmično recitiranje Kurana mogu imati subjektivno iskustvo slično onome kad katolik sluša monahe kako pjevaju gregorijanski napjev.

Dakle, ovom problemu ne može se pristupiti samo sa stajališta književnog kritičara. Emocionalna i subjektivna iskustva se također moraju priznati. Ipak, na temelju čisto književnih vrijednosti, teško je priznati tvrdnju da je Bog napisao Kuran. Čovjek bi pomislio da bi Autor Kreacije mogao i bolje. Argument “napisao ga je Bog” je prilično slab. S obzirom na rastući utjecaj Kurana u svijetu, ne bi trebao ostati neosporen.