Kad su naši osnivači napisali Ustav Sjedinjenih Država, bojali su se mogućnosti da partizanstvo preuzme vladu koja se temelji na pravima. U tu svrhu napravili su sustav provjera i ravoteža kako bi suprotstavili interes protiv interesa, potičući na taj način politički zastoj nasuprot radikalnih promjena. Osnivači su razumjeli da su zakonodavci, predsjednici i suci jednako ambiciozni u potrazi za moći.
Nisu mogli predvidjeti naše političare.
Naši političari nisu toliko ambiciozni za moć koliko su u strahu od odgovornosti. I tako, imamo novu vrstu političkog zastoja na Capitol Hillu: Političari vode kampanje na uvjerljivo partizanskim temema, a zatim nastavljaju izbjegavaju rješiti upravo onu vrstu problema kojima su se bavili u kampanji.
Na primjer, prošli tjedan su republikanci izglasali masivni proračun u iznosu od 1,3 trilijuna dolara kako bi izbjegli obustavu rada vlade. Taj proračun uključivao je punu financijsku potporu Planiranom roditeljstvu i regionalnom Gateway rail projektu, ali ne i sredstva za financiranje graničnog zida. Republikanci su godinama osuđivali sve veći deficit, kritizirali financiranje Planiranog roditeljstva i besmisleno trošenje za poticaje; godinama su se zalagali za granični zid. Kad su došli u poziciju da to ostvare, nisu učinili ništa.
U međuvremenu, demokrati deru republikanski proračun zbog toga što nisu osigurali stalno boravište za tzv. DREAMers-e, imigrante koji dovedeni u SAD kao djeca i koji ilegalno žive u zemlji. Nakon toga su održali marš u Washingtonu, zajedno sa dijelom učenika iz Parklanda koji se zalažu za strože propise što se tiče Drugog amandmana. Međutim, kad su demokrati držali kontrolu nad Kongresom i predsjedništvom, od 2009. do 2011., nisu doneseni nikakvi novi zakoni o oružju niti pak je izglasana zaštita prema DREAMers-ima. Umjesto toga, predsjednik Barack Obama izdao je izvršnu akciju tijekom svog ciklusa za ponovni izbor, nakon što je više puta naglasio da to ne može legalno učiniti, a neprestano se žalio zbog oružja.
Dakle, što bi nam to trebalo poručiti?
Trebalo bi nam poručiti da smo mi birači naivni.
Naši političari upotrebljavaju vruća politička pitanja kako bi uzburkali bazu i natjerali nas na glasanje. Desnica govori kako bi prestali s financiranjem Planiranog roditeljstva i ograničili državnu potrošnju; ljevica govori kako će okončati nasilje oružjem i zaštititi DREAMers-e. A onda, kad se dočepaju vlasti, umjesto da se posvete provođenju zakonodavstva koje su obećali, usredotočuju se na nekontroverzna pitanja. Vode kampanje za svoje baze, ali upravljaju za centar.
Dakle, koje su stvarne razlike između stranaka? Republikanska stranka podržava smanjenje poreza i budžet za obranu; Demokratska stranka podržava povećanje regulacija i socijalnu potrošnju. Sve ostale točke rasprave dizajnirane su samo kako bi podigle strasti.
Praktično govoreći, to znači politički zastoj za sva pitanja do kojih je Amerikancima najviše stalo. Nemojte očekivati republikance da uskoro prestanu financirati Planirano roditeljstvo. I nemojte očekivati da će demokrati uskoro početi gurati ozbiljnu kontrolu nad oružjem. Oni namjerno drže te probleme živima kako bi podigli temperaturu tijekom izbornih kampanja. A onda, kad jednom preuzmu vlast, ti problemi se vraćaju u zamrzivač, da bi bili ponovno izvađeni i odmrzuti kad dođe vrijeme za to.
To je zgodan trik. To znači da partizanski birači nikad neće zbaciti svoju stranku — na kraju, ako druga strana osvoji vlast, tek onda će poludjeti. I, možda nam, ovaj put, šefovi naše stranke neće lagati.
Ali hoće. I mi ćemo ponovno to progutati. A vlada će nastaviti rasti. Ali ćemo bar imati utjehu vrijeđajući jedni druge oko pitanja koja se nikad neće riješti.
