Bivši republikanski senator Phil Gramm iz Teksasa volio je pričati priču o vremenu kad je izazivao promjene u obrazovanju. “Moja obrazovna politika temelji se na činjenici da više brinem o svojoj djeci nego što to vi činite”, rekao je jednom Gramm ženi. “Ne, nije istina”, odgovorila je. “OK”, rekao je Gramm. “Kako se oni zovu?”
Grammova temeljna pretpostavka je nepromijenjivo točna: roditelji se više brinu o svojoj djeci od članova birokracije. Ali roditeljima postepeno smanjuju ovlasti upravo ti birokrati diljem Zapadnog svijeta.
U utorak, britanski sud osudio je dijete još-ne-2-godine-staro da umre. Sada, nemojte pogriješiti: dijete, Alfie Evans, očekuje se da će ionako umrijeti u bliskoj budućnosti; boluje od nedijagnosticiranog stanja mozga koje je opljačkalo većinu njegovih funkcija. Ali njegovi roditelji su ga jednostavno htjeli prebaciti iz britanske bolnice u talijansku bolnicu kako bi tražili eksperimantalnu skrb.
I britanski sud je to odbio.
Pozivajući se na stručnost Evansovih doktora, sud je odlučio da Evansov najbolji interes neće biti uslužen pokušajima njegovih roditelja da mu spase život. Umjesto toga, mali dječak biti če lišen životne podrške, ostavljen da umre bez zraka i vode. Presuda, rekao je sudac, “predstavlja poslijednje poglavlje u životu ovog izvanrednog malog dječaka”. Ali to poglavlje je napisala britanska birokracija, a ne njegovi roditelji – oni koji će morati gravirati njegov epitaf i posjećivati njegov grob.
Ovaj užasan rezultat nije prvi takve vrste; samo prošle godine, mali dječak po imenu Charlie Gard skinut je s podrške za život zahvaljujući britanskom sudskom sustavu koji je spriječio roditelje da ga pošalju u Sjedinjene Države na daljnji tretman. Iznova su sudovi dali argument da je najbolji interes djeteta leži u njegovoj smrti.
Sve ovo je konačan rezultat sustava mišljenja koji stavlja roditeljsku kontrolu nad djetetom ispod stručnosti birokrata na razini prioriteta. Jedna stvar je za vladu da se umiješa ako roditelji sprečavaju svoje djete da dobije skrb koja bi mu spasila život. Drugo je kad se vlada umiješa kako bi spriječila roditelje da pokušaju naći potencijalnu skrb koja bi mu spasila život. A ipak, točno to se u više navrata desilo u Velikoj Britaniji.
Zašto? Zašto bi britansko društvo stavilo želje roditelja ispod želja države? Zbog toga što birokratsko društvo eksperata općenito vidi roditelje kao prepreku prema pravilnom razvoju. Roditelju, prema to gledištu, tretiraju svoju djecu kao svoju imovinu nad kojom imaju vlasništvo i koje mogu istrenirati – ali država može tretirati djecu s dostojanstvenošću koju zaslužuju. To znači stavljanje roditeljskih želja sa strane u svakom slučaju u kojem te želje dolaze u sukob s prioritetima države.
Britanski birokrati ne samo da uzurpiraju roditeljsko pravo u području života i smrti; oni to čine i na području odgoja. Prijetili su vjerskim židovskim školama zbog toga što nisu djeci utuvili u glavu LGBT propagandu; u međuvremenu, ignorirali su progone mladih žena u Rotherhamu, Rochdaleu, Oxfordu i Newcastleu jer su počinitelji bili disproporcionalno muslimani.
Sve ovo je neodrživo, i moralno i praktično. Roditelji neće nastaviti davati moć kontrole nad svojom djecom birokratima koji ne znaju imena njihove djece.
