Australska političarka smatrala je da je našla savršen način dokazivanja da je diskriminacija glavni uzrok jaza “plaća” među spolovima, ali njezin pokušaj pao je direktno na lice. (Napomena: To je zapravo jaz zarade, jer se ne uspoređuje koliko su zapravo muškarci i žene plaćeni, već koliko zarade na kraju godine — na što utječu različiti čimbenici, uključujući izbor karijere, odrađeni sati, slobodni dani, itd.)
Tanya Plibersek, zamjenica lidera Australske laburističke stranke, tweetala je isječak sebe u razgovoru s odgajateljima predškolske djece i važnoj ulozi koju imaju na razvoj djeteta (iako ne spominje ulogu roditelja). Istina je da je znanost utvrdila da su rani mjeseci i godine djetetova života kritično važni za njegov razvoj, ali to ne mora nužno značiti da ljudi koji su uključeni u njihove živote u to vrijeme trebaju teško ili skupo obrazovanje i obuku. Roditelji imaju tendenciju da preuzmu tu ulogu i nismo postali toliko orvelijanski da zahtijevamo roditeljske tečajeve.
Ali mjesto gdje Pilbersek zaista gubi argument je kad tvrdi da su odgajatelji predškolske djece “podcijenjeni” jer su gotovo isključivo žene.
“Nitko mi ne može reći da je slučajnost da u industriji u kojoj su 98% zaposlenika žene vidite ovu vrstu podcijenjivanja zaposlenika”, rekla je Pilbersek.
Koji je njezin dokaz da je to zbog spola?
“Nema mi smisla da netko s Certifikatom III u predškolskom odgoju zarađuje 20-i-nešto-dolara po satu, a netko s Certifikatom III u metalnoj industriji zarađuje 40-i-nešto-dolara po satu”, dodala je. “Nema načina da se to objasni na drugi način nego diskriminacijom na temelju spola.”
Stvarno?
Prvo, Certifikat III je razina obrazovanja u Australiji slična šegrtskom certifikatu. To u osnovi nije visoka razina obrazovanja. Razina 7 je ono što nazivaju stupnjem prvostupnika, a razina 10 je ono što zovu doktorskim stupnjem, tako da Certifikat III zahtijeva mnogo manje obuke i edukacije.
Ali Pilbersek uspoređuje istu razinu u različitim zanimanjima. Predškolski odgoj zahtijeva znanje, ali je u potpunosti drugačiji rad (očigledno) od metalne proizvodnje, koje zahtijeva tehničke vještine, ponekad umješnost, a često postoji i rizik od tjelesne ozljede. Predškolski odgoj nema takve specifičnosti. To je razlog zašto se plaća toliko razlikuje.
Što se tiče njezine tvrdnje da je spol radnika ono što je doista važno, trebala bi doznati da je 2% predškolskih odgajatelja koji nisu žene također isto tako plaćeno “20-i-nešto-dolara po satu”. Ako nisu, a razlog tomu nije taj što ti muškarci rade s djecom s posebnim potrebama ili rade više sati ili u prestižnijim školama, onda bi možda Pilbersek imala razloga za tvrdnju da barem u industriji predškolskog odgoja postoji diskriminacija.
Nijedna od dvije profesije koje je navela nisu spolno isključive. Žene mogu biti radnici metalne industrije — one to ne žele. Muškarci mogu raditi u području predškolskog odgoja — većina ih to ne odabire.
Pilbersek čini ženama medvjeđu uslugu kad ih oslikava kao žrtve koje to nisu, a nakon toga dokazuje svoj vlastiti standard diskriminacije kad sugerira da se radnici u metalnoj industriji ne bi trebali toliko cijeniti.
