Prije isteka drugog mandata, predsjednik Ronald Reagan, koji je nazvao Sovjetski Savez “carstvom zla”, šetao je Crvenim trgom s Rusima koji su ga tapšali po leđima.
Bilo je blaženstvo živjeti u tom svitanju.
A kako smo se odnosili prema plodovima našeg hladnoratovskog trijumfa?
Ovog mjeseca, doživotni kineski lider Xi Jinping stajao je uz Vladimira Putina dok je 3.000 kineskih vojnika sudjelovalo zajedno s 300.000 ruskih vojnika, 1.000 aviona i 900 tenkova u najvećoj vojnoj vježbi Moskve u 40 godina.
Nekodirana poruka Zapadu od Istoka.
Veliko postignuće Richard Nixona u dovođenju Pekinga iz ‘hladnoće’ i Reaganovo veliko postignuće u okončavanju Hladnog rata su povijest.
Boljševizam je možda mrtav, ali je ruski nacionalizam, probuđen brzim maršem NATO-a ka drevnim granicama Rusije, živ i zdrav.
Čini se da je Rusija odustala od Zapada i prihvatila da njezine nade za boljim vremenima pod predsjednikom Trumpom nisu ostvarive.
Američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima Nikki Haley izgrdila je Rusiju zbog tajne trgovine sa Sjevernom Korejom, prekršivši tako sankcije UN-a, rekavši: “Laganje, varanje i odmetničko ponašanje postalo je novom normom ruske kulture”.
Hladni ratovi ne mogu postati hladnijima od proglašavanja kulture nečije zemlje moralno degradiranom.
Sjedinjene Američke Države također su signalizirale da bi mogle započeti opskrbu Ukrajine pomorskim i protuzrakoplovnim oružjem, dok se Rusi upozoravaju da prekinu inspekciju brodova koji plove Crnim morem Kerčovim tjesnacem u Azovsko more.
Tijesnac širok tri milje između Krima i poluotoka Kerč. U ruskim očima, obje obale tjesnaca ruski su nacionalni teritorij.
Kijev posjeduje nekoliko patrolnih čama u Azovskom moru, a još nekoliko će biti tamo preneseno u nadolazećim mjesecima. Ruska mornarica mogla bi potopiti te brodove i izbrisati njihovu bazu s lica zemlje u nekoliko minuta.
Hoćemo li poslai našu mornaricu preko Crnog mora kako bi štitila ukrajinska pomorska prava u moru koje je povijesno rusko kao što je zaljev Chesapeake američki?
Poljska je ovaj tjedan pozvala Sjedinjene Države da uspostavi glavnu bazu na svom tlu, za što će Poljska platiti dvije milijarde dolara, koja bi se zvala “Fort Trump”.
Čini se kako se Trumpu sviđa ta ideja, a i ime.
Pa opet, odluka Busha II da instalira sustav proturaketne obrane u Poljskoj, izazvala je kontra potez Kremlja: instalaciju nuklearno sposobnih Iskander krstarećih raketa u Kaliningradu, bivšem njemačkom teritoriju na sjevernoj granici Poljske, koji je Staljin aneksirao krajem Drugog svjetskog rata.
Na Balkanu, usprkos prosvjedima Rusa, SAD dovodi Makedoniju u NATO sustav. Ali prije pridruživanja Makedonije, polovina njezinih birača treba izaći 30. rujna kako bi odobrila promjenu imena zemlje u Sjevernu Makedoniju. To je u svrhu mekšanja Grčke, koja prisvaja rodno mjesto Aleksandra Velikog kao svoje.
Kamo idemo s tim?
S američkim ratnim brodovima koji redovito posjećuju istočni Baltik i Crno more, mogućnosti nove baze u Poljskoj i rastuće smrtonosne pomoći Ukrajini u borbi protiv pro-ruskih pobunjenika u Donbasu i ruskoj mornarici u Azovskom moru, ne stišćemo li malo previše Ruse?
Jesmo li sigurni da će Rusi uvijek odstupati?
Kada je Gruzija, vjerujući da može potistnuti ruske mirovne snage i ponovno priključiti svoju odcijepljenu pokrajinu Južne Osetije, napala u kolovozu 2008., ruska vojska nabrzinu je reagirala i otjerala Gruzijce u roku od 48 sati.
George W. Bush mudro je odlučio da ne izda ultimatum ili pošalje trupe. Ignorirao je jastrebove u vlastitoj stranci koji su ga uspjeli ugurati u najveći debakl njegovog predsjedanja: Irak.
Dakle, koja je točno američka strategija u odnosu na Rusiju?
Ono što bi se moglo nazvati McCainovim krilom Republikanske stranke, nastoji uvesti Ukrajinu i Gruziju u NATO, što bi do daljnjeg sputalo rusku politiku prema Americia.
Je li američki narod svjestan troškova i rizika takve politike? Kakvi su izgledi da Rusija konstantno popušta američkim zahtjevima? I nismo li danas već previše rastegnuti?
Naš udio u globalnoj ekonomiji znatno je smanjen od Reaganovih vremena. Naš deficit približava se jednom trilijunu dolara. Naš dug juri prema 100 posto BDP-a. Troškovi socijalnih prava uništavaju naše nacionalno bogatstvo.
Predani smo sputavanju dviju drugih najvećih sila, Rusije i Kine. Vojno smo angažirani u Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu, dok Ratna stranka udara u bubnjeve za još jedan veliki rat — s Iranom. A mi uvodimo sankcije protivnicima i saveznicima zbog toga što ne slijede naše vodstvo Zapada i svijeta.
Gledajući globalnu predanost Amerike, uvelike proširene od pobjede u Hladnom ratu, jedna riječ dolazi na um: neodrživo.
