Predmet vjerske diskriminacije često dominira nacionalnim i međunarodnim političkim diskursom. U posljednjih nekoliko tjedana, kineski predsjednik Xi ponovno se suočava s osudama diljem svijeta zbog otvorenog progona kršćana i muslimana od strane kineskog režima.
U Kinu, ateističkoj državi, došlo je do ozbiljnog napada na religiju. Veće “neslužbene” crkve su srušene, a manje kršćanske zajednice prisiljene su vlastima osigurati snimke uživo sa sigurnosnih kamera. U međuvremenu, u zapadnoj provinciji Xinjiang, oko milijun ujgurskih muslimana je prema izvješćima zatočeno u “reedukacijskim” logorima, gdje su prisiljeni učiti mandarinski kineski i odreći se svoje vjere, dok se suočavaju s fizičkim i psihološkim torturama.
Svi oblici vjerske diskriminacije, ugnjetavanja ili progona su nesumnjivo gnjusne. I dok je moralno nužno glasno kritizirati kinesku vladu, mnogi drugi slučajevi vjerskih progona i diskriminacije nisu osuđeni u istoj mjeri. U nekim slučajevima, osuda nikada ne dolazi.
Iako postoji mnogo razloga za takvu nedosljednost, kada je riječ o američkoj politici i borbi protiv vjerske diskriminacije ili progona, bitku često vode oni koji vide predrasude kroz leću intersekcionalnosti. To je oblik politike identiteta koja razvrstava populaciju u razne stradalničke skupine, provodeći tako hijerarhiju žrtava i agresora. Vrh ove hijerarhije rezerviran je za “bogatog, bijelog muškarca”, koji se smatra ultimativnim i vječitim agresorom. Ova ideologija djeluje kao temelj progresivnoj i radikalnoj ljevici, osobito kada je riječ o raspravama glede nejednakosti i predrasuda.
Logika intersekcionalnosti mogla bi objasniti razlike u snazi osude. Razina ogorčenja mjeri se na temelju skupina kojima pripadaju agresori i žrtve. Kao bogata supersila, Kina se slobodno kritizira zbog njezinog kontinuiranog progona muslimana. Međutim, kritike neodobravanja muslimanskih zemalja zbog sličnih i gorih kršenja ljudskih prava (često protiv vlastitih muslimanskih građana) često nedostaju. Pošto su te zemlje islamske nacije, a muslimani se kroz leću intersekcionalnosti vide kao žrtve, kritika se često ograničava (ili je čak nepostojeća) i može se tumačiti kao kritika samog islama. Rezultat takve politike je da se strašni zločini nad muslimanima pod islamskim režimima i dalje događaju u zemljama poput Irana, Pakistana i Saudijske Arabije, bez ikakvih znakova predaha.
Za kršćane vrijedi ista logika. Intersekcionalnost odlučuje o stradalništvu koristeći metriku “privilegije”, pri kojoj su bijeli Europljani najprivilegiraniji te stoga posljednji na ljestvici žrtava. S obzirom na to da su razvoj zapadne civilizacije i kršćanstvo toliko neraskidivo povezani, kršćani dijele “mjesto na vrhu” u intersekcionalnoj hijerarhiji. Rezultat je da se kršćani ne smatraju žrtvama, usprkos izvješću Open Doors USA da 215 milijuna kršćana doživljava visoku razinu progona pod komunističkim, islamskim ili vjersko nacionalističkim režimima. Većina tih slučajeva dobiva vrlo malo pozornosti medija ili političke osude.
Nesumnjivo je od vitalnog značaja da se političari pokušaju boriti protiv neobuzdanog ugnjetavanja muslimana i kršćana u Kini. Međutim, moramo priznati opasnosti intersekcionalnosti kada je riječ o objektivnom suzbijanju svih oblika vjerske diskriminacije. Kako bi se učinkovito borili protiv takve diskriminacije, moramo odbaciti nelogičnu ideologiju intersekcionalnosti, koja odabire svoje borbe na temelju hijerarhije stradalništva te se boriti protiv diskriminacije na svim frontama — kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Ne bismo smjeli diskriminirati diskriminaciju.
