Ljudi se proteklih nekoliko tjedana bune zbog toga što su njihovi povrati poreza niži nego proteklih godina. Mediji, naravno, su više nego spremni naglasiti ove pritužbe. George Washington i Thomas Jefferson, u međuvremenu, plaču u svojim grobovima.
Oni koji posjeduju čak i ono najelementarnije razumijevanje našeg poreznog sustava odmah će uočiti problem: veliki povrat poreza nije dobra stvar. Ček koji ste dobili od američkog ministarstva financija nije dar ili bonus, a nije ni znak zahvalnosti. To nije poput struganja dobitnog listića na lutriji ili pogađanja trešnji na automatu. To je vaš vlastiti novac, koji vam je vlada tijekom godine uzela, a sad vam ga vraća bez kamata ili barem pisma “zahvale”.
Ako ste dobili osobito veliki povrat novca, to znači da vam je vlada uzimala više iz plaće nego ste bili dužni. Gledajte na to kao zajam ujaku Samu. Žaliti se na mali povrat je poput posuđivanja nekome 50 dolara i potom se žaliti što nije vratio 1.000. S obzirom na to da se ovaj zajam uzima bez kamata, možete dobiti natrag samo onaj iznos koji ste dali. Ako želiš natrag 1.000, moraš dati 1.000. Ali zašto biste radije pozajmili vladi 1.000, umjesto zadržali taj novac za sebe? Možete ga pohraniti u štednju i zaraditi kamate. Možete ga uložiti. Možete kupiti nešto za njega. Možete otići u Disney World. Možete učiniti što god želite s njim. To je vaš novac. Ponavljam: ako ste uznemireni zbog manjeg povrata, to znači da ste uzrujani zbog toga što ste mogli zadržati više svog novca tijekom cijele godine. To je apsurdno. Da ne spominjem neamerički.
To je posljedica sustava zadržavanja. Amerikanci daju apsurdne iznose novca vladi, ali to ne osjećaju. Oni ne primjećuju da novac napušta njihove ruke. Taj proces je bezbolan, previše bezbolan. A zbog ove brilijantne i podmukle vladine sheme, mnogi Amerikanci zapravo vole Porezni dan. Oni uzbuđeno predaju porezne podneske jer znaju da će dobiti novac natrag. Ali onaj “natrag” dio, iz nekog razloga, uopće ne registriraju. Stoga skaču od radosti, zahvalni što su dobili novac natrag bez kamata. Ti jadni ljudi prizivaju na sjećanje besmrtnu rečenicu Samuela Adamsa: “Poklonite se i ližite ruku koja Vas hrani; Neka Vam Vaši lanci budu što lakši, a Vaše potomstvo zaboravi da ste ikad bili naši sunarodnjaci.”
Najveći trik koji je vrag ikad izveo je onaj da je uvjerio svijet da ne postoji. IRS-u je uspio sličan podvig. On uzima kamione novca i uvjerava nas ne samo da toleriramo prisvajanje, već da uživamo u njemu. Za previše Amerikanaca, IRS je velikodušna organizacija koja nam šalje zakašnjeli božićni bonus svake godine. Nije ni čudo što vlada troši trilijune i rasipa milijarde, a da se nitko osobito ne uzrujava zbog toga. Njihov novac je taj koji se baca u jamu, ali sve što primjećuju su mrvice koje dobivaju natrag. Vlada uzima kruh iz našeg tanjura, baca komadiće kore u našem smjeru, a mi skačemo od veselja zbog naše dobre sreće.
Jedini način vraćanja fiskalne odgovornosti vladi te zdravog razuma umovima naših slinavih sunarodnjaka jest ukidanje sustava zadržavanja. Vrlo je malo onih promjena u politici koje bi dovele do velikih i neposrednih društvenih promjena. Ovo je jedna od njih. Zemlja bi se preobrazila preko noći i to na bolje, kad bi svaki Amerikanac bio prisiljen napisati ček vladi. “Trošenje”, “rasipanje”, “dug”, “porez” — to su samo riječi većini nas. Apstraktni pojmovi. No, oni bi odjednom postali mnogo više od toga kad bi plaćanje poreza zapravo značilo plaćanje poreza. Privatne kompanije ionako ne bi smjele biti u poslu prikupljanja poreza. Naši poslodavci ne bi trebali biti oni koji dijele našu zaradu s čekova. Dopustite nam da to učinimo sami. Dopustite nam da to osjetimo. Kad bi oporezovanje postalo opipljiva, dodirljiva stvarnost svakome Amerikancu, sve bi bilo drugačije.
To nije toliko radikalna ideja. Uostalom, vlade su prikupljale poreze milenijima, a sustav zadržavanja postoji samo nekoliko desetljeća. U starim danima prikupljanja poreza, ljudi su se nasilno pobunili ako su porezi postali previsoki. Naša zemlja je utemeljena na takvoj pobuni. A također vrijedi napomenuti da su kolonisti nosili porezno opterećenje koje gotovo nije postojalo u usporedbi s našim. Nisu željeli tolerirati porez na čaj. Mi imamo poreze na čaj te na svaki drugi napitak i na svaki drugi potrošački proizvod i na svaki drugu stvar koju kupujemo ili iznajmljujemo ili jedemo ili radimo. Mi plaćamo porez svaki put kad upalimo svjetlo ili vozimo niz ulicu. Cijelo vrijeme plaćamo porez na sve, a to toleriramo jer se plaćanja obavljaju automatski. Sve dok pažljivo ne pogledate račun za kupovinu namirnica ili ugovor o iznajmljivanju automobila ili odrezak od plaće, jedva ćete primijetiti da vas je ujak Sam naguzio.
Sve to se može riješiti uklanjanjem sustava zadržavanja. Što je razlog zašto se to nikada neće dogoditi.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
