Odakle je došlo i kako ga zaustaviti.
“Najvažniji politički događaj dvadesetog stoljeća”, napisao je Irving Kristol 1976. godine, “nije kriza kapitalizma, već smrt socijalizma.” U svijetu je postojalo mnogo samoprozvanih marksističkih i socijalističkih režima, priznao je Kristol. Upravo su ideje koje su bile u pozadini tih režima dospjele do krajnje moralne i intelektualne točke. Niti je ovo iščeznuće u potpunosti zaslužilo veselje. “Jer je s odlaskom socijalističkog ideala”, nastavio je Kristol, “iz političkog horizonta uklonjena jedina alternativa kapitalizmu koja je bila ukorijenjena u judeo-kršćanskoj tradiciji i Zapadnoj civilizaciji koja je iskrsnula iz te tradicije.”
Nasljednici socijalističkog ideala bile su totalitarne države s jedne strane i ustajale socijalne demokracije s druge. Do kraja dvadesetog stoljeća i one su nestale. Kina (a kasnije i Vijetnam) odlučili su da je bogaćenje sjajna stvar, Sovjetski Savez i Varšavski pakt su doživjeli slom i pretvorili se u prepiruće nacionalnosti i kleptokracije, a socijalistički autoriteti koji su ovisili o podršci Moskve povukli su se u beznačajnost. Ono što je Kristol nazvao “iščezlom skupinom socijalističkih fideista” ostalo je iza, kao posljednji ostaci iščeznule vjere. “Ljudi koji ustraju u tome da sebe nazivaju socijalistima, dok kritiziraju tri četvrtine svijeta koje su se proglasile socijalističkim i koji mogu naći socijalističku zemlju samo u svojim maštarijama — takvi ljudi su anakronizmi.”
Ne više. Ako je smrt socijalističke ideje najvažniji politički događaj prošlog stoljeća, onda ponovno rađanje tog ideala mora zauzimati visoko mjesto što se tiče značenja u sadašnjem. Baš kao što se nacionalizam ponovno afirmirao na političkoj desnici, tako je i socijalizam ojačao na ljevici. U 21. stoljeću, te dvije ideologije su otuđeni i antagonistički blizanci, upareni u pokretima Occupy Wall Street i Tea Partyju, Jeremy Corbinu i Brexitu, Bernieju Sandersu i Donaldu Trumpu. Pobjeda demokrata u 2018. izdigla je socijalizam na visinu kakvu u Sjedinjenim Državama nije dosegao u više od jednog stoljeća. Međutim, tek u nekoliko posljednjih tjedana su branitelji demokratskog kapitalizma postali svjesni koliko je stvarno velik izazov socijalizma. Tek sada počinjemo formulirati odgovor.
Izaberite naslove. Alexandria Ocasio-Cortez je najeksponiranija demokratkinja u zemlji. Njezina kolegica iz Demokratskih socijalista Amerike, Rashida Tlaib, otvorila je 116. Kongres riječima: “Opozovimo kur***og sina.” Njihova kolegica Ilhan Omar navodno želi uvrijediti svakog židovskog Amerikanca do kraja svog mandata. Green New Deal, Medicare-za-sve, ukidanje zdravstvenog osiguranja temeljenog na poslodavcu, granične porezne stope od 70 do 90 posto, zahtijevanje od korporacija iznad određene veličine dobivanje savezne povelje, eksproprijacija bogatstva, teški porezi na nasljedstvo, besplatni koledž, univerzalni osobni dohodak, ukidanje Imigracijske i carinske službe (ICE), antisemitizam koji je odavno bio suputnik socijalizma — ono što se nekad smatralo radikalnim i na marginama sada je prihvaćeno i slavljeno od velikog i vokalnog dijela Demokratske stranke.
Zašto? Odgovor također u mnogome objašnjava ponovno oživljavanje nacionalizma. U “Socijalizam: Osmrtnica ideje”, prethodno citiranom eseju, Kristol je ekshumirao intelektualne ostatke ideologije. Objasnio je da ideal utopijskog socijalizma nudi “elemente koji su bili poželjni u kapitalističkom društvu” — elemente neophodne za očuvanje, da ne kažem usavršavanje, naše čovječnosti.” Socijalizam je osigurao vrijednosti, težnje, ciljeve i mehanizme značenja koje demokratski kapitalizam nije mogao.
Kao što je Michael Novak primijetio u svom remek djelu Duh demokratskog kapitalizma (The Spirit of Democratic Capitalism), ono što nazivamo kapitalizmom su zapravo tri sustava u jednom. Postoji ekonomski sustav poduzetništva i slobodne razmjene. Postoji moralno-kulturni sustav koji upravlja normama i ponašanjem. A tu je i politički sustav demokratskog pluralizma i individualne slobode. Socijalizam se vraća u trenucima kad je trojstvo demokratskog kapitalizma poremećeno, na mjestima gdje moralno-kulturni i politički sustavi ne uspijevaju pružiti odgovore koji legitimiraju ekonomski sustav. Socijalizam je pokušaj da se iz političke sfere izvuče smjer i svrha ljudskog života koji su tradicionalna provincija morala i kulture.
Razdvajanje moralnog i kulturnog od političkog i ekonomskog bila je napuklina u temeljima demokratskog socijalizma. “Društvo utemeljeno isključivo na ‘individualnim pravima'”, napisao je Kristol, “bilo je društvo koje je u konačnici uskratilo ljudima one vrline koje mogu postojati samo u političkoj zajednici koja je nešto drugo osim ‘društva’. Među tim vrlinama je osjećaj distributivne pravde, fond zajedničkih moralnih vrijednosti i zajednička vizija dobrog života dovoljno privlačnog i moćnog da transcendira znanje da život svakog pojedinca završava samo smrću.”
Dakle, ako ljudi ne smatraju plodove ekonomskog sustava pravednima i ako moralno-kulturni sustav ne zadovoljava one najdublje težnje ljudi, oni će sve više gledati prema političkom sustavu kako bi umanjili oluju kreativnog uništenja ili je u potpunosti utišali. Održivost demokratskog kapitalizma, znači, ovisi o njegovim moralnim i kulturnim karakteristikama. “Kao što postoji određeni stupanj izopačenosti u čovječanstvu koje zahtijeva određeni stupanj obazrivosti i povjerenja”, pisao je James Madison u Federalistu br. 55, “tako postoje i druge kvalitete u ljudskoj prirodi koje opravdavaju određeni dio poštovanja i povjerenja. Republikanska vlada pretpostavlja postojanje tih kvaliteta u višem stupnju od bilo kojeg drugog oblika.”
Kristolovo je stajalište da su utemeljitelji demokratskog kapitalizma jednostavno pretpostavili da će takve osobine biti uvijek prisutne. “Samo kapitalističko društvo — kako je, recimo, projicirano u djelima Johna Lockea i Adama Smitha — zanemarilo je takve vrline”, napisao je.
Nije ih odbacilo i ni na koji način preziralo, nego je jednostavno pretpostavilo da će se pojedinac moći nositi s tim pitanjem kao što je to činio i sa svojim drugim “privatnim” stvarima. Ta je pretpostavka bila moguća samo zato što su utemeljitelji kapitalizma uzimali zdravo za gotovo da je moralno i duhovno nasljeđe judaizma i kršćanstva neosvojivo i da novi individualizam buržoaskog društva neće “osloboditi” pojedinca od te tradicije. Možda će ga osloboditi od određene teologije ili određene crkve; ali on će na “prirodan” način ponovno otkriti za sebe i unutar sebe te vrijednosti koje su prethodno bile povezane s tom teologijom ili crkvom.
Stvari se nisu odvijale onako kako je bilo planirano. Buržoaske vrijednosti poštenja, vjernosti, marljivosti, suzdržanosti, odgođene zadovoljštine i samokontrole koje su nekoć vladale, već su desetljećima osporavane etikom samoizražavanja, samozadovoljstva, trenutnog zadovoljenja i zahtijevanja nemogućeg. Naša politika je natjecanje za kontrolu nad onim što Michael Novak naziva “praznim svetištem” u središtu pluralističke demokracije. Pobornici kršćanstva i militantnog sekularizma, slobodnog govora i političke korektnosti, poduzetničkog instinkta i isprovociranog egalitarizma te povijesnog pamćenja i neograničenog ikonoklazma bore se za dominaciju koja nikada nije u potpunosti postignuta.
I ljevica i desnica su nelagodne s trojstvom demokratskog kapitalizma. Obje bi radije zamijenile prazno svetište s nečim drugim. Upravo je to razlog zašto i na Fox News i na MSNBC-u vidimo podjednako žaljenje zbog gubitka političke zajednice, kao i kritike nejednakosti. “Izvorna socijalistička kritika buržoaskog svijeta je, u velikoj mjeri, sekularna verzija optužnice koju je “reakcionarna” Katolička crkva u to vrijeme neprestano navodila, premda svijetu sve više gluhom kršćanskom tonalitetu”, napisao je Kristol. Ako je zvonjava crkvenih zvona bila slaba u vrijeme Charlesa Fouriera, gdje ih možemo danas čuti?
Povratak socijalizma također se pripisuje ratu u Iraku, financijskoj krizi, studentskom dugu, visokoj cijeni vlasništva nad nekretninama i usponu Donalda Trumpa. Ponekad se pitam je li ta sekularizirana želja za jednolikošću i poretkom u razbijenom, turbulentnom, zbunjujućem i toliko često nepravednom svijetu samo još jedan zvučni talas dugog povlačenja kršćanstva. Ako je opseg izazova toliko prostran, konzervativci imaju još puno posla pred sobom.
Srećom, posjedujemo spise prijašnjih generacija koje su se suočavale sa sličnim problemima. Mogli bismo naučiti iz Kristolove distinkcije između socijalizma i socijalne države i promisliti kako se reformom potonjeg može ugasiti žeđ za prvim. “Praktično sva doista popularna i rasprostranjena podrška socijalnoj državi bila bi zadovoljena mješavinom shema dobrovoljnih i obveznih osiguranja — starosnog osiguranja, invalidskog osiguranja, osiguranja od nezaposlenosti, zdravstvenog osiguranja — koje su razumno (ako ne i savršeno) kompatibilne s liberalno-kapitalističkom društvom.”
Kristol je također bio zabrinut zbog moći velikih korporacija i reakcijama javnosti koje su takvi divovi izazvali. Današnji konzervativci mogli bi se pozabaviti neuspjesima Too Big To Fail (prevelikim da ne uspiju – op. a.), ozbiljno shvatiti jedinstvena pitanja koja povlače tehnološki divovi i biti voljni preispitati svoje mišljenja o, recimo, antitrustnom zakonu. “I, što je još važnije, što može liberalno-kapitalističko društvo učiniti u vezi opadanja religijskih uvjerenja i tradicionalnih vrijednosti — opadanja organski ukorijenjenog u zamisli liberalnog kapitalizma o ovom području kao u suštini ‘privatnoj stvari’ koja ne zahtijeva niti ne zaslužuje javnu sankciju?” Ovo je najteže pitanje za odgovoriti. U najmanju ruku, moramo braniti religijske slobode i promicati vjersku i građansku naobrazbu, ako se ikada želimo obratiti ogoljelom moralnom i kulturnom sustavu koji je postao plodno tlo socijalističkog preporoda.
Matthew Continetti je američki novinar i glavni urednik Washington Free Beacona.
