“Ako pogledate Trumpa u Americi i Bolsonara u Brazilu, vidjet ćete da ljudi žele političare koji ostvaruju svoja obećanja”, rekao je španjolski biznismen Juan Carlson Perez Carreno.
Španjolac je objašnjavao New York Timesu što leži u pozadini uspona Voxa, koji Times naziva “prvom krajnje-desnom strankom u Španjolskoj od završetka Frankove diktature 1975. godine.”
Doista, rastuća nestrpljivost naroda s izabranim vođama i zakonodavcima koji ne mogu ili ne žele odlučno djelovati, objašnjava dvije stvarnosti našeg vremena: pomrčina Kongresa i uspon autokracije diljem svijeta.
Osuđujući odluku predsjednika Donalda Trumpa o proglašavanju nacionalne izvanredne situacije i korištenje sredstava namijenjenih Pentagonu za izgradnju njegovog zida, Beltway elite optužile su predsjednika za mnoštvo grijeha protiv Ustava.
On je uzurpirao “moć kese” koju su Očevi osnivači namijenili Kongresu. On je zanemario “uzajamne provjere” madisonovske demokracije. On se ponaša kao carski predsjednik.
A opet, zaobilaženje Kongresa nije nedavni fenomen. A glavni sudionik u njegovom padu iz milosti, od “prve grane vlasti” do one najmanje cijenjene, bio je sam Kongres, njegova vlastita bojažljivost i kukavičluk.
Usporedite to, ako želite, sada već okorjelom ukočenosti i nedjelovanjem Kongresa s onim kako su predsjednici, koje su povjesničari proglasili velikima ili blizu velikih, djelovali.
Thomas Jefferson ugrabio je iznenadnu Napoleonovu ponudu prodaje ogromnog teritorija Louisiane za 15 milijuna dolara u činu sumnjive ustavnosti po vlastitoj Jeffersonovoj prosudbi. Povijest je potvrdila njegovu odluku.
Andrew Jackson — “John Marshall je donio svoju odluku; sada mu dopustite da je provede!” — odbacio je presudu Vrhovnog suda kojom mu je uskraćeno pravo prebacivanja Indijanaca s Floride u središnji dio zemlje.
Abraham Lincoln je uhitio zakonodavce iz Marylanda kako bi spriječio sastanak secesionističko orijentiranog zakonodavstva, prekršio habeas corpus prava tisuća ljudi, naredio uhićenje glavnog suca Rogera Taneyja, zatvorio novine i, u siječnju 1863., proglasio slobodnima sve robove u svim državama koje su još uvijek sudjelovale u pobuni protiv Unije.
“Uzeo sam Panamu!”, rekao je Theodore Roosevelt, čiji su agenti pomogli pobunjenicima otkinuti provinciju od Kolumbije kako bi izgradili njegov kanal.
FDR je 1942. godine naredio nekih 110.000 Japanaca, od kojih su 75.000 bili američki državljani, u zatočeničke logore za vrijeme trajanja rata.
Bez odobrenja Kongresa, Harry Truman poslao je američke trupe u Južnu Koreju 1950. godine kako bi se oduprli invaziji Sjeverne Koreje, nazvavši to policijskom akcijom.
Iako je republikanski Dom glasao protiv napada na Srbiju 1998. godine, Bill Clinton je nastavio svoju 78-dnevnu kampanju bombardiranja sve dok Beograd nije odustao od svoje kolijevke, pokrajine Kosovo.
Ipak, iako su predsjednici djelovali odlučno, bez odobrenja Kongresa, a ponekad i neustavno, Kongres nije uspio obraniti, a čak je i predao svoje legitimne ustavne ovlasti.
Autoritet kongresa “da regulira trgovinu sa stranim nacijama” u velikoj je mjeri ustupljen izvršnoj vlasti, pri čemu se Kongres složio na “yeah” ili “nay” glasanje o bilo kojem trgovinskom ugovoru koji Bijela kuća pregovara i pošalje na Brdo (Capitol Hill – op. a.).
Autoritet Kongresa za “kovanje novca” i “reguliranje njegove vrijednosti” odavno je prebačen u Federal Reserve.
Moć Kongresa za objavu rata, predsjednici ignoriraju još od Trumana. Odobrenja za uporabu vojne sile zamijenile su izjave o ratu, o kojima su predsjednici odlučivali koliko široko se mogu protumačiti.
Proglasivši nacionalnu izvanrednu situaciju u petak, Trump se oslonio na svoj autoritet koji je Kongres dao predsjedniku kroz Zakon o nacionalnim izvanrednim situacijama iz 1976.
Vrhovni sud je nekažnjeno uzurpirao moći koje posjeduje Kongres.
Dok su zakoni o građanskim pravima iz šezdesetih godina doneseni od strane Kongresa, desegregacija američkih javnih škola bila je jednostavno naložena od strane Warrenovog suda 1954. godine.
U 60-im i 70-im godinama, Kongres je indolentno sjedio dok je prijevoz autobusima u svrhu rasne ravnoteže bio nametnut brojnim školskim okruzima od strane saveznih sudaca.
Dok je Vrhovni sud, desetljećima, iskorištavao klauzulu u Prvom amandmanu kako bi de-kršćanizirao sve javne škole i javna mjesta, Kongres nije učinio ništa. Trijumfalni sud potom je nastavio proglasivši pobačajna prava i istospolne brakove ustavnim pravima.
Ipak, Kongres je posjedovao skrivenu moć, u Članku III., Odjeljku 2, da ograniči nadležnost Vrhovnog suda i svakog drugog saveznog suda. Ali veliki štap, koji su osnivači ostavili Kongresu u svrhu ukroćivanja odbjeglog Vrhovnog suda, nikad nije pokupljen, nikad korišten.
Među glavnim razlozima Trumpovog izbora nalazila se činjenica da je, pored svih svojih mana i nedostataka, on čovjek koji “rješava stvari”.
A među glavnim razlozima zbog čega su autokrati u porastu jest činjenica da se centrističke partije, gurnute u stranu, doživljavaju kao one koje nisu uspjele ljudima osigurati njihove osnovne zahtjeve — manje migranata, sigurnije granice, očuvanje nacionalnog identiteta, stavljanje vlastitog naroda i države ispred svih.
Što god se može reći za autokrate, bio to Trump, Putin ili Xi Jinping, oni nisu ljudi od riječi, već od djela. Oni djeluju.
I budućnost bi vrlo lako mogla biti njihova.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
