Ljevica, mediji i feministice (izvinite na suvišnim riječima) raduju se ovaj tjedan jer je Sports Illustrated “ispisao povijest” stavljajući model u burkiniju na naslovnicu svog izdanja kupaćih kostima. Muslimanski model Halima Aden prikazana je kako pozira dok nosi hidžab i odijelo za plivanje koje pokriva cijelo njezino tijelo. Ovo je, uvjeravaju nas, pobjeda različitosti.
Ostavimo po strani očigledan apsurd pokušaja kombiniranja burke s bikinijom, koji nalikuje stavljanju ledene kave u mikrovalnu pećnicu. Cjelokupna poanta jest da je jedno suprotno od drugog. Burke su napravljene u svrhu seksualne skromnosti. Izdanje kupaćih kostima Sports Illustrated napravljeno je u svrhu seksualnog ekshibicionizma. Spajajući to dvoje, uništili ste svrhu oboje. Ali to nije moja briga, jer nemam osobnog interesa u očuvanje integriteta Sports Illustrated izdanja ili islamskog pravila odijevanja.
Ono što je važnije, ljevičari slave burku i hidžab u nastojanju da budu multikulturalni, ali u tom procesu sami sebi proturječe i to do granica apsurdnosti. Feministice su donedavno bile virulentni protivnici seksualne skromnosti — osobito vjerske seksualne skromnosti. I još uvijek su takve, ali posebno izuzeće daju islamu. To je doista veliko izuzeće, jer hidžab ne predstavlja samo skromnost, već također i žensku podčinjenost.
Web stranica Islamska pitanja i odgovori navodi različite citate iz Hadisa i Kur’ana koji objašnjavaju zašto žene moraju ostati pokrivene. Evo stiha iz al-Noor 24:31 Kur’ana, u obliku u kojem se pojavljuje na web stranici:
A reci vjernicama neka obore poglede svoje (od gledanja u zabranjene stvari) i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim (od ilegalnih seksualnih činova); i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje (poput očiju kako bi vidjeli puta ili vanjske dlanove ruku ili jedno oko ili odjeće poput vela, rukavica, pokrivala za glavu, pregača), i neka vela svoja spuste na grudi svoje (njihova tijela, lica, vratovi i grudi); neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.
Zastupnica Ilhan Omar (D-MN) govori da hidžab znači “moć, oslobađanje, ljepotu i otpor”. Njezina vlastita sveta knjiga sugerira upravo suprotno. Žene moraju nositi ova pokrivala kao čin podvrgavanja muškom autoritetu i sukladnosti s vjerskim zapovijedima. U nekim muslimanskim zemljama — na primjer Iranu — žene koje se odbijaju pridržavati ovih pravila odijevanja, mogu biti zatvorene ili još gore. Čudan oblik oslobađanja.
Studija Pew centra iz 2014. godine, ispitivala je ljude u različitim muslimanskim zemljama i utvrdila da znatna većina u anketiranim područjima vjeruje da su žene neprikladno odjevene ako im je izloženo bilo što osim njihovih očiju, nosa i usta. Više od 30% u Pakistanu i 60% u Saudijskoj Arabiji izjavilo je da se ženama u javnosti trebaju vidjeti samo oči. Zapravo, 11% u ovoj potonjoj zemlji nije čak ni to htjela. Svaka zemlja osim Turske imala je barem dio ispitanika koji su smatrali da žene moraju biti kompletno zarobljene od glave do pete bez imalo vidljivih dijelova tijela. Ono još više zabrinjavajuće, između 45 i 85% ispitanika u sedam odabranih zemalja izjavilo je da žene uopće ne bi smjele imati izbora u onome što nose.
To je ono što dijeli skromnost najkonzervativnijih kršćana i Židova od skromnosti najkonzervativnijih muslimana. Ova potonja verzija skromnosti nije samo ekstremnija, već je i obavezna. Nisam siguran je li nedavno provedena anketa na tu temu, ali prilično sumnjam da biste našli čak i jedan posto tradicionalnih katolika ili ortodoksnih Židova koji vjeruju da žene trebaju biti prisiljene — pod sekularnim ili nacionalnih zakonom — da drže gotovo sve svoje dijelove tijela cijelo vrijeme pokrivenima. Vjerojatno nećete imati previše problema pronaći muslimane koji drže to stajalište.
To je ono što mi dozvoljava, bez licemjerja, kritizirati prevladavajući muslimanski pristup skromnosti, istodobno podržavajući i pozdravljajući kršćanski i židovski pristup. Dobrovoljna priroda jednog u odnosu na drugi dovoljna je razlika. Ekstremna jednostranost je drugo. Neki redovi redovnica (ne svi) zahtijevaju od svojih sljedbenica nošenje nečega što stilski sliči hidžabu. Ali žene same odabiru ulaženje u te redove i mogu ih napustiti u bilo koje vrijeme bez ikakve zakonske kazne. A muškarci koji ulaze u vjerske redove moraju slijediti pravila oblačenja koja su jednako stroga. Smisao skromne haljine je pokazati pokornost i poniznost pred Bogom; ne radi se o pokornosti i poniznosti žene pred muškarcima. Isto se može reći za ortodoksne Židove, kod kojih i muškarci i žene podjednako pokrivaju svoje glave. To ih opet razlikuje od “skromnosti” koja se pronalazi u mjestima poput Iraka i Pakistana.
Stoga je savršeno koherentno za zagovornika kršćanske skromnosti da kritizira stav prema skromnosti koji se uobičajeno može naći u mnogim muslimanskim zemljama. S druge strane, savršeno je inkoherentno učiniti suprotno — kritizirati kršćansku skromnost istodobno slaveći muslimanskog kolegu. No, to je manevar koju su ljevičari napravili, sipanje nesmanjenog prezira prema konzervativnim kršćanima, podsmjehivanje njihovoj skromnosti i osuđivanje njihovog pridržavanja tradicionalnih rodnih uloga, čak i dok pozdravljaju hidžab kao simbol samoizražavanja i osobnog oslobađanja. Nema šanse da se ova dinamika može racionalno opravdati. To je zato što nije racionalna. Ona je potaknuta netrpeljivom mržnjom prema kršćanstvu u kombinaciji s nezasitnim, nepromišljenim i samodestruktivnim apetitom za multikulturalizmom.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
