U listopadu 1950. godine, dok su horde kineskih trupa, koje su masovno intervenirale u Korejskom ratu, zateturale američke snage, turska brigada od 5.000 ljudi stigla je kako bi zaustavila napad šest kineskih divizija.
Vrhovni zapovjednik, general Douglas MacArthur, rekao je: “Turci su heroji nad herojima. Ništa nije nemoguće za tursku brigadu.”
Predsjednik Harry Truman dodijelio je brigadi Predsjedničku pohvalu za zasluge, zbog izvanrednog herojstva u borbenim akcijama.
Godine 1951., Turska je okončala svoju neutralnost koja je trajala još od kraja Prvog svjetskog rata i pridružila se NATO-u. U sedam desetljeća od tog vremena, nije bilo ozbiljnije krize u odnosima SAD-a i Turske od one koja je izbila prošlog tjedna.
Turska je upravo primila prve komponente ruskog sustava zračne i raketne obrane S-400, usprkos upozorenjima SAD-a da će takav potez zahtijevati otkazivanje turske kupnje 100 lovaca F-35 Joint Strike Fighters.
“F-35 ne može koegzistirati s ruskom platformom za prikupljanje obavještajnih podataka koja će se koristiti za učenje o njegovim naprednim sposobnostima”, rekla je Bijela kuća.
Prodaja je otkazana. Turski piloti i instruktori na obuci u SAD-u poslani su kući. Ugovori s turskim kompanijama o proizvodnji dijelova za F-35 su otkazani. Po američkom zakonu, od administracije se također traži uvođenje sankcija Turskoj zbog kupovine ruskog oružja.
U srijedu, Pentagon je upozorio Tursku da ne pokreće vojnu akciju na području Sirije u kojem su razmještene američke trupe. Čini se kako Turci spremaju prepad usmjeren protiv sirijskih kurdskih snaga koje podupiru SAD, a koje Ankara smatra terorističkim saveznicima kurdske PKK unutar Turske.
Nije teško uočiti kako Amerika i Turska izbjegavaju sudar koji bi mogao uništiti NATO, u kojem Turci tvore drugu najveću vojsku saveza.
Američki jastrebovi već pozivaju na protjerivanje Turske iz NATO-a. A izbacivanje američkih snaga i nuklearnog oružja iz zrakoplovne baze Incirlik u Turskoj u znak odmazde nije nemogući rasplet događaja.
Predsjednik Recep Tayyip Erdogan zvučao je prkosno: “Počeli smo primati naše S-400. … Uz Božju pomoć, oni će biti instalirani na svoja mjesta do travnja 2020. godine. … S-400 je najjači obrambeni sustav protiv onih koji žele napasti ovu zemlju. Sada je cilj zajednička proizvodnja s Rusijom. Mi ćemo to učiniti.”
Iako potencijalno najvažnija od nedavnih zbivanja na Bliskom istoku, situacija SAD-Turska nije jedina.
UAE izvlači svoje snage iz Jemena pošto Kongres nastoji ograničiti podršku SAD-a saudijskim snagama koje se bore protiv Houthi pobunjenika te sankcionirati Rijad zbog ubojstva kolumnista Washington Posta, Jamala Khashoggija.
Ako se UAE povuče, a SAD prekine svoju vojnu pomoć, Saudijci ne mogu prevladati u ratu u kojem nakon četiri godine borbe nisu mogli pobijediti uz našu pomoć. A ako Houthi odnesu pobjedu, Saudijci i sunitski Arapi gube, a Iran pobjeđuje.
Ovaj tjedan, kako bi se ojačala prisutnost SAD-a u slučaju bilo kakvog sukoba s Iranom, predsjednik Donald Trump šalje dodatnih 500 američkih vojnika u Saudijsku Arabiju.
Dok su do ovog trenutka SAD i Iran izbjegavali vojni ili mornarički sukob koji ima potencijal pokrenuti veliki rat, sankcije “maksimalnog pritiska” koje je Trump nametnuo do smrti guše iransko gospodarstvo. Teško je vidjeti kako bi ovo moglo završiti u sporazumnom rješenju, a ne u otvorenom sukobu.
U Dohi, Kataru, SAD pregovaraju s talibanima oko uvjeta povlačenja 14.000 američkih trupa koje su još uvijek prisutne u Afganistanu. A s talibanima koji kontroliraju više područja još od kad su svrgnuti s vlasti 2001. godine i provode redovite samoubilačke bombaške napade u afganistanskim gradovima i mjestima, teško je vidjeti kako bi ovaj kabulski režim i njegova vojska mogli prevladati u građanskom ratu nakon našeg odlaska, kad im to nije uspjelo niti uz naše prisustvo.
U ovom novom stoljeću, vođe obiju stranaka gurnuli su našu zemlju u najmanje pet ratova na Bliskom i Srednjem istoku.
Godine 2001., nakon svrgavanja talibana i izbacivanja al-Qaide, odlučili smo iskoristiti našu moć i ideje kako bismo izgradili novi demokratski Afganistan. Godine 2003., napravili smo invaziju i okupirali Irak kako bismo stvorili pro-zapadni bastion u srcu Bliskog istoka.
Godine 2011., Barack Obama naredio je američkim vojnim zrakoplovima napad na snage pukovnika Gadafija u Libiji. Svrgnuli smo ga. Obama je potom podržao sirijske pobunjenike kako bi svrgnuo diktaturu Bashara Assada. Godine 2015., američke snage su podržale saudijski rat za preokretanje pobjede Houthi pobunjenika u građanskom ratu u Jemenu.
Niti jedan od ovih ratova nije za nas proizveo pobjedu ili uspjeh.
No, kad ih uzmemo zajedno, oni su proizveli više bilijuna dolara tešku stratešku katastrofu i katastrofu ljudskih prava. U međuvremenu, Kina je prilično dobro iskoristila činjenicu da se njezin veliki rival, posljednja svjetska supersila, bezuspješno bavio bezuspješnim ratovima na Bliskom istoku.
“Velike nacije ne vode beskonačne ratove”, rekao je Trump.
Da, vode. Kao što su Britanci, Francuzi, Nijemci, Japanci i Rusi to pokazali u proteklom stoljeću, to je način kako one prestaju biti velike nacije.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
