Reagirajući na užasne masovne pucnjave u Daytonu, Ohiju i El Pasu, Teksasu ovog vikenda, mnogi ljudi na obje strane angažirali su se u istoj igri vikanja slogana i bljuvanja klišeja koje uvijek slijede ovakve stvari. Jedna strana govori da je problem oružje. Druga tvrdi da je mentalna bolest onaj pravi krivac. Oboje se slažu da su djelomično krive ekstremističke ideologije, ali se ne slažu u tome koja je od njih najviše kriva. Vrtimo se u krug. Ništa se ne postiže. Ništa se ne mijenja. A izgubljena u magli govornih točaka nalazi se gruba stvarnost ovih tragedija — činjenica da umiru stvarni, pravi ljudi.
Doista se radi o epidemiji. Masovne pucnjave su još uvijek iznimno rijetke, ali ostaje činjenica da se 20 od 27 najsmrtonosnijih masovnih pucnjava u američkoj povijesti dogodilo u posljednjih 15 godina. Od masakra na Virginia Tech kampusu 2007. godine, ova zemlja doživjela je 9 od 13 najsmrtonosnijih pucnjava u svojoj povijesti. Najgora se dogodila prije dvije godine. Druga najgora dogodila se godinu dana prije toga. Istina je da mediji pokušavaju grubo (u višestrukom smislu te riječi) napuhati statistike masovnih pucnjava ubrajajući u ukupnu brojku i nasilje među bandama, ali brojke su i dalje iznimno visoke čak i bez manipulacije kako bi se dokazala politička poanta. Iz nekog razloga, pucnjave kao one u El Pasu i Daytonu su danas mnogo, mnogo uobičajenije nego što su to bile prije 20 godina ili u bilo koje prethodno vrijeme. To nije diskutabilno. Jedino je diskutabilno zašto je to slučaj.
Što se tiče tog pitanja, nikad ne možemo doći blizu odgovora jer smo odlučni fokusirati se na rasprave koje se bave oružjem, mentalnom bolesti i ekstremizmom. Da, oružje je očigledan dio ukupne slike. Ali naši bi postojeći zakoni, kad bi se provodili, već spriječili mnoge od tih klaonica. Ne treba nam više zakona. Umjesto toga, trebamo iskoristiti one koji se već nalaze u knjigama. Ubojica iz Daytona navodno je uhvaćen kako vodi popis srednjoškolskih kolega iz koje želi ubiti. Mislim da se svi možemo složiti da se ljudima koji vode takve popise ne bi smio omogućiti pristup oružju. Ali opet, to je pitanje boljeg provođenja, a ne dodatnih zakona. Osim toga, u ovoj zemlji je oduvijek bilo oružja. No, nije oduvijek bilo ovoliko mnogo masovnih pucnjava.
Isto bi se moglo reći za mentalne bolesti, rasizam i ideološki ekstremizam. Sve te stvari su postojale u Americi — čak i u većoj mjeri, što se tiče rasizma — još od osnutka naše nacije. Ako je ovo jednostavno problem ludih ljudi s oružjem ili rasista s oružjem ili ideoloških ekstremista s oružjem, trebali bismo vidjeti relativno ujednačenu stopu masovnih pucnjava. No, mi to ne vidimo. Ono što primjećujemo jest sićušan broj takvih događaja tijekom prvih 220 godina postojanja naše zemlje, primjetno povećanje kasnih 90-ih, a potom eksplozija nekih od najsmrtonosnijih masovnih pucnjava u povijesti prije otprilike 12 godina. Očigledno je da standardna objašnjenja na objašnjavaju ovo. Što, dakle, objašnjava?
Na dnu, odgovor je da smo postali zemlja ispunjena umrtvljenim, otuđenim i desenzibiliziranim ljudima. Masovne pucnjave su konačna manifestacija tog otuđenja. Naša reakcija na njih — retoričko međusobno navlačenje mrtvih tijela kako bi osvojili bodove u političkoj argumentaciji — nešto je manje ozbiljna, ali prilično povezana manifestacija. Preživjeli iz pucnjave u El Pasu izvijestio je da se pucač ležerno nacerio prije nego je istovario svoj smrtonosni teret na gomilu nevinih ljudi. To odjekuje mnoga druga izvješća iz mnogih sličnih pucnjava. Ubojica se uvijek zlobno smješka kao da se pomalo zabavlja ili pak je praznog izraza lica i bez emocija. Rijetko dobivate sliku osobe koja bijesno trči uokolo vrišteći na sav glas. Te radnje nazivamo činovima “mržnje”, ali one su u mnogo većoj mjeri djela brutalne, ubojite ravnodušnosti. To su prazni, umrtvljeni, otuđeni ljudi koji kolju svoje bližnje jer im je dosadno i frustrirani su svojim besmislenim životima.
No, to samo napucava limenku još jednu milju dalje niz cestu. Ako otuđenje i desenzibilizacija uzrokuju ove napade, sljedeće pitanje je što uzrokuje otuđenje i desenzibilizaciju? Krivci su ovdje višestruki, ali internet mora biti jedno od prvih mjesta koje tražimo. Iako postoji već nekoliko desetljeća, internet je postao sveprisutan samo u posljednja dva. Uspon društvenih medija je još noviji od toga. Kao i kod svake masovne društvene promjene, nećemo u potpunosti razumjeti njegove učinke sve dok se ne nađemo na pristojnoj udaljenosti od njenog začetka. No, već je prilično jasno da nas opsesija cyber prostorom sve više otuđuje od fizičkog svijeta i jednih od drugih. Izjava da nas je naša povezanost učinila nepovezanima postala je klišejem, ali kao i kod većine njih, ima istine u njima, a ovaj ne predstavlja nikakvu iznimku.
Fascinantan i uznemirujući članak Roberta Evansa opisuje kako korisnici na internetskim forumima gdje je ubojica iz El Pasa volio provoditi svoje vrijeme ne samo da pozdravljaju takva masovna ubojstva, već raspravljaju o njima kao da su ubijeni nevini ljudi samo likovi u videoigri. Evans to naziva “gamifikacijom” (gamification) terora. Mogli biste to isto tako nazvati “internetizacijom” terora (internetification). Masovni ubojice jednostavno prenose svoje internetske persone u stvarni svijet. Ljudi na internetskim forumima, društvenim mrežama, YouTubeu i ostalim web lokacijama rutinski jedni drugima žele smrt ili još gore. “Ubij se” i “nadam se da ćeš oboljeti od raka” u ovom su trenutku postali gotovo standardni pozdrav. Ali ono što se često izgubi u svemu ovome svjetovnom vitriolu jest činjenica da stvarna ljudska bića govore te stvari drugim stvarnim ljudskim bićima. Nakon nekog vremena naviknete se biti tretirani na ovakav način i možda se naviknete i druge tretirati na ovakav način, tako da više ne cijenite dostojanstvo i ljepotu ljudskog života. Nije teško vidjeti kako netko tko provodi sate i sate, godinu za godinom lutajući tim najmračnijim i najodvratnijim kutcima cyber prostora, želeći smrt i nasilje svakome tko ih prijeđe, na kraju može postati čudovište kakvim se već predstavlja na mreži.
Osoba koja misli da može biti prezreni, glupi sociopat u cyber prostoru, a opet u osnovi ostati pristojan momak u “stvarnom svijetu”, gubi iz vida činjenicu da je internet stvarni svijet. To je tehnologija koju ljudi u stvarnom svijetu koriste kako bi komunicirali s drugim ljudima u stvarnom svijetu. Osoba koja si kad koristiš internet jednostavno je osoba koja jesi. Ako si đubre na Twitteru, ti si jednostavno đubre. Ideja da je internet na neki način slobodna zona što se tiče morala, gdje se groteskno ponašanje nekako “ne ubraja”, ne samo da potiče ljude da budu dostojni prezira, već ih umrtvljuje do te mjere da počne utjecati na njihovo ponašanje prema drugima. A sve ovo ne govori ništa o činjenici da internet daje uznemirenim i nasilnim ljudima priliku anonimnog okupljanja i međusobnog poticanja.
Internet nije jedini izvor naše kulturne praznine. 24-satni ciklus vijesti na kabelskoj televiziji navikava nas da na ljudske tragedije gledamo kao na zabavu. Razbijeni domovi potiču emocionalnu zbrku i osjećaj beznađa kod djece. Psihijatrijski lijekovi, iako potrebni u nekim slučajevima, također mogu stvoriti kemijsko umrtvljenje i otuđenosti, o čemu svjedoče nuspojave poput “samoubilačkih misli” navedenih na pakiranju proizvoda. A ispod svega leži naš iščeznuli osjećaj transcendentalnog — naše odbacivanje višeg cilja u ljudskom životu. Svi se ti čimbenici akumuliraju dok se snježna kugla kotrlja niz planinu. Naposljetku se snježna kugla pretvara u lavinu i ispod sebe zakopava sve više nedužnih ljudi, a mi bacamo grude jedni na druge stojeći na nagomilanoj hrpi.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
