“Rusija prisvaja plašt najutjecajnije sile na Bliskom istoku”, proglasio je britanski Telegraph. Članak je započeo:
“Status Rusije kao neprikosnovene utjecajne sile na Bliskom istoku učvršćuje se dok Vladimir Putin nastavlja svoj trijumfalni obilazak prijestolnica tradicionalno vezanih sa SAD-om.”
“Donald Trump je Putinu predao Bliski istok na tanjuru”, naslovljen je članak Telegrapha. “Putin je iskoristio Trumpovo povlačenje iz Sirije kako bi zacementirao svoju poziciju na Bliskom istoku”, govori Financial Times.
Američki tisak odjekivao je britanski poput papagaja: Putin je sad novi gospodar Bliskog istoka. I jao si ga nama.
Prije nego zaključimo da Trumpovo izvlačenje posljednjih 1.000 američkih vojnika u Siriji predstavlja američki Dunkirk, neće škoditi malo promišljanja.
Da, Putin je vješto odigrao svoje karte. Diplomatski, kako bi Britanci rekli, ruski predsjednik “udara iznad svoje kategorije”.
On se slaže sa svima. U Iranu ga dočekuje ajatolah, redovito se susreće s Bibijem Netanyahuom, cijenjeni je saveznik sirijskog Bashara Assada, a ovaj tjedan su ga ugostili saudijski kralj i kraljevski vladari Ujedinjenih Arapskih Emirata. Listopad 2019. godine bio je trijumfalni mjesec.
Ipak, razmisliste o tome što je Putin naslijedio i koje su njegove mogućnosti igranja utjecajne sile Bliskog istoka.
On ima jednu jedinu mornaričku bazu na Mediteranu, Tartus u Siriji, koja datira iz 1970-ih godina i novu zračnu bazu Khmeimim, također u Siriji.
SAD ima sedam NATO saveznika na Mediteranu — Španjolsku, Francusku, Italiju, Hrvatsku, Albaniju, Grčku i Tursku te dva na Crnom moru, Rumunjsku i Bugarsku. Američke snage i baze su u Afganistanu, Iraku, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji, Kataru, Omanu i Džibutiju. Rusija ne posjeduje takav niz baza na Bliskom istoku ili u Perzijskom zaljevu.
Mi imamo najveću svjetsku ekonomiju. Ruska ekonomija je manja od talijanske i ne predstavlja niti jednu desetinu naše.
A sad kad smo izašli iz sirijskog građanskog rata i Kurdi su napravili sporazum s Damaskom, razmotrite što smo upravo bacili u krilo Vladimira Putina. On je sad posrednik između Turske i Sirije.
On mora spojiti diktatore koji preziru jedan drugoga. Prvi je predsjednik Erdogan, koji zahtijeva 30 kilometara duboku zonu sirijskog pograničnog područja kako bi spriječio ujedinjenje sirijskih Kurda s turskim Kurdima PKK-a. Erdogan želi da se taj koridor proteže 450 kilometara, od Manbija, istočno od Eufrata, preko cijele Sirije, sve do Iraka.
Onda je tu Bashar Assad, pobjednik groznog osmogodišnjeg građanskog rata, za kojeg je malo vjerojatno da će ustupiti 13.000 četvornih kilometara sirijskog teritorija trajnoj okupaciji turskih snaga.
Mirenje ovih naizgled nepomirljivih sirijskih i turskih zahtjeva je sad Putinov problem. Ako uspije u tome, zaslužio je Nobelovu nagradu.
“Putin je novi kralj Sirije”, piše u naslovu članka Wall Street Journala objavljenog u četvrtak.
Sirija, u kojoj je Putin sad navodno kralj, sadrži Hezbollah, al-Qaidu, ISIS, Kurde, Turke na svojoj sjevernoj granici i Izraelce na Golanskoj visoravni. Pet stotina tisuća Sirijaca umrlo je u građanskom ratu. Iskorijenjena je polovica predratne populacije, a milijuni se nalaze u egzilu u Turskoj, Libanonu, Jordanu i Europi.
Ako Putin želi biti kralj toga i to je u redu s Assadom, na koji način to može ugroziti Sjedinjene Države, udaljene gotovo 10.000 kilometara?
U srijedu su se dvije trećine republikanaca u Zastupničkom domu pridružili demokratima Nancy Pelosi kako bi osudili Trumpovu odluku o povlačenju američkih trupa iz Sirije i raskidanje našeg savezništva s Kurdima. A bijes republikanaca zbog naglog napuštanja Kurda je razumljiv.
Ali koliko dugo Republikanska stranka misli da bismo trebali držati te trupe u Siriji i kontrolirati sjeveroistočni kvadrant te zemlje? Ako bi nas sirijska vojska odlučila izgurati, kojim bismo pravom vodili rat protiv sirijske vojske unutar njezinih granica?
A ako su Turci odlučni osigurati svoje granice, trebamo li ratovati s tim NATO saveznikom kako bismo ih zaustavili? Bi li američki zrakoplovi uzlijetali iz turske zračne baze Incirlik kako bi napali turske vojnike koji se bore u Siriji?
Ako Kongres misli da su naši interesi u Siriji toliko vitalni da bismo trebali biti spremni ući u rat zbog njih — protiv Sirije, Turske, Rusije i Irana — zašto onda Kongres ne objavi te interese i autorizira rat kako bi ih osigurao?
Naše vanjskopolitičke elite iskoristile u Trumpovu odluku kako bi ga kritizirale i paradirale svoje churchillovske vjerodajnice. No čini se kako tim istim elitama nedostaje samopouzdanja za okupljanje nacije koja bi glasala za rat u svrhu obrane onoga što smatraju vitalnim američki interesima i definiranim američkim vrijednostima.
Ako je Putin kralj Sirije, to je zato što je voljan platiti cijenu u krvi i novcu kako bi zadržao rusko uporište na Mediteranu i spasio svog saveznika Bashara Assada, koji ne bi uspio bez njegove pomoći.
Tko riskira, profitira. Sad promatrajmo kako će se Putinu svidjeti njegova nagrada.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
