IBRAHIM: Drugi genocid kršćana

Raymond Ibrahim

Screenshot: YouTube/NowThis World

Jedan od najosvježavajućijih aspekata Rezolucije 296 — kojom se priznaje Armenski genocid i u čiju je korist Dom nedavno nadmoćno glasao — jest taj što također priznaje i ostale narode koji su doživjeli genocid pod osmanskim Turcima. Uvodna rečenica Rezolucije 296 potvrđuje “kampanju genocida protiv Armenaca, Grka, Asirijaca, Kaldejaca, Sirijaca, Aramejaca, Maronita i ostalih kršćana.”

I ta posljednja riječ — kršćani — ključna je za razumijevanje ovog tragičnog poglavlja povijesti: kršćanstvo je ono što su svi ti inače različiti narodi imali zajedničko i stoga je ono — a ne nacionalnost, etničnost ili pritužbe — bilo odlučujući čimbenik o tome koga će, a koga neće, Turci “pročistiti”.

Genocid se često povezuje s Armencima pošto je njih ubijeno mnogo više od ostalih nacionalnosti — zbog čega su postali lice genocida. Prema općeprihvaćenim podacima, Turci su istrijebili 1,5 milijuna Armenaca, 750.000 Grka i 300.000 Asiraca.

Što se tiče potonjeg naroda (riječ Asirci također obuhvaća i Kaldejce, Sirijce i Aramejce), u genocidu je ubijena polovica njegovog stanovništva koje je iznosilo 600.000 ljudi. Drugim riječima, razmjerno njihovom broju, oni su izgubili više od bilo koje druge kršćanske skupine, uključujući Armence.

Godina Mača: Asirski kršćanski genocid (objavljen 2016. godine), naglašava da su 1) Asirci sustavno masakrirani i da je 2) glavni uzrok njihovog — a samim time i armenskog i grčkog — genocida bio njihov kršćanski identitet.

Autor knjige, Joseph Yacoub, profesor emeritus na Katoličkom sveučilištu u Lyonu, ponudio je opširnu suvremenu dokumentaciju koja prepričava bezbroj zvjerstava počinjenih prema Asircima — masakra, silovanja, marševa smrti, sadističkog kopanja očiju te skrnavljenja i uništavanja stotina crkava.

Iako priznaje da su Asirci “uništavani ubilačkim ludilom osmanske vlasti, pogonjenim užasnim oblikom neobuzdanog nacionalizma”, Yacoub također potvrđuje da je “politiku etničkog čišćenja potaknuo pan-islamizam i vjerski fanatizam. Kršćani su se smatrali nevjernicima (kafirima). Poziv na džihad, propisan 29. studenog 1914. godine i potaknut te orkestriran u političke svrhe, bio je dio plana” za “sakupljanje i traženje kršćana u zemlji i potom njihovo istrebljenje”. Neki ključni dokumenti, uključujući onaj iz 1920. godine, potvrđuju da je postojao “osmanski plan za istrebljenje kršćana u Turskoj”.

Uloga koju su odigrale druge manjine pod osmanskom vlašću — tj. muslimanske manjine — nadalje naglašava da je religija bila crta razgraničenja: na scenu stupaju oni inače malo poznati ljudi koji su nedavno punili međunarodne naslovnice kao “izdani” borci za slobodu — Kurdi.




Iako nikad nije bilo previše ljubavi između Turaka i Kurda, kad su jednom kršćani bačeni u isti lonac, dva dotad posvađana muslimanska naroda privremeno su odbacila svoje dugogodišnje razlike na stranu: “Sveti rat [džihad] proglašen je u Kurdistanu i kurdska plemena su se entuzijastično odazvala pod planiranim i usklađenim vodstvom turskih vlasti”, piše Yacoub. I tako su Kurdi “bili suučesnici u masakrima te su sudjelovali u pljački iz ideoloških razloga (kršćani su bili nevjernici).”

Yacoub prepričava mnoga “zlodjela koja su počinili Turci i Kurdi od grada do grada i od sela do sela bez ikakvih iznimaka”. U jednom su slučaju, Turci, Kurdi i ostali “suniti” odabrali “osamnaest najljepših mladih djevojaka”, odvukli ih u lokalnu crkvu, “gdje su skinute do gola i grupno silovane na vrhu svetog oltara”. Očevidac je podsjetio da su “zlodjela” počinjena “čak i nad djecom” bila “toliko užasna da osoba ustukne pred njima; naježi vam se koža.”

Obilje presedana naslućivalo je ovaj kršćanski genocid s početka dvadesetog stoljeća. Kao samo jedan od primjera, između 1843. i 1847. godine, Kurdi su “napravili pokolj” nad Asircima u provinciji Van. Masakrirano je više od 10.000 ljudi, dok je na “tisuće žena i djevojaka” silovano, osakaćeno i “prisilno preobraćeno na islam”.

Niti je ta povijest prestala. Kršćani koji su nedavno podvrgnuti genocidu — Asirci koji su se našli pod vlašću Islamske države u Iraku i Siriji (ISIS) — su “sami djeca žrtava Osmanskog Carstva”, napominje Yacoub.

Danas, asirski kršćani nastavljaju biti žrtve NATO saveznika Turske, jednako kao i kurdskih boraca za slobodu.

Ukratko, ne samo da je važno zapamtiti da su i drugi narodi osim Armenaca bili žrtve genocida, već i da su drugi narodi, osim Turaka, bili odgovorni za njega. Počinitelji su svi bili muslimani, a žrtve su sve bili kršćani — dihotomija koja i u današnjem svijetu ostaje živa i zdrava.