Nedavno širenje koronavirusa uzrokuje globalnu paniku. Naš zajednički strah proizlazi ne toliko iz smrtnosti ove nove bolesti nalik gripi — više od 3.000 ljudi umrlo je širom svijeta — već iz onoga što ne znamo o njoj.
Stručnjaci se barem slažu da virus potječe iz Kine. Ali autoritarna vlada u Pekingu tjednima je skrivala informacije o podrijetlu, širenju i ozbiljnosti virusa.
Takva je neiskrenost samo pobudila strahove od globalne kuge — histeriju koja nije viđena još od neutemeljenih strahova od Y2K raspada globalnog računalskog sustava 2000. godine ili politički potaknutog gnjeva tijekom humanitarne akcije za pomoć stradalima u uraganu Katrini.
Uslijedile su divlje spekulacije da je koronavirus virulentna i mutirana superbakterija. Je li on prirodno uskrsnuo ili je pobjegao iz obližnjeg vojnog laboratorija? Potječe li od bolesne laboratorijske životinje? Pojavila se teorija zavjere da je to proizvedeni virus koji je pobjegao iz neuspjelih pokušaja znanstvenika da proizvedu ili cjepivo ili biološko oružje.
Je li epidemija pokazatelj da su kineski znanstvenici daleko iza svojih zapadnih kolega, barem što se tiče područja virusologije i bakteriologije? Ili je problem u činjenici da kineska kultura još uvijek drži do zastarjelih tradicija poput otvorenih “mokrih tržnica”? Proširile su se neosnovane glasine da je virus možda potekao u jednoj od takvih tržnica, na kojima se egzotični sisavci poput šišmiša i pangolina još uvijek prodaju za prehranu ljudi. Uza sve blistave kineske željeznice velikih brzina i nove zračne luke, stotine milijuna Kineza još uvijek živi na mjestima sa sumnjivom sigurnosti hrane i odlaganja otpada — povijesnim inkubatorima epidemija.
Metoda zaraze bila je više nego zbunjujuća za stručnjake. Zašto je stopa smrtnosti zaraženih bolesnika u Iranu otprilike dvostruko veća od pacijenata u zemljama poput Južne Koreje, Italije i Japana? Zašto gotovo niti jedno dijete mlađe od 10 godina nije umrlo od zaraze?
Jesu li vlade nesposobne (ili ne žele) izbrojati zaražene, s obzirom na sličnosti simptoma kod koronavirusa i raznih drugih prehlada i gripa? Da li takva neizvjesnost sugerira da podcjenjujemo broj oboljelih ili ubijenih koronavirusom?
Ili umjesto toga precjenjujemo njegove opasnosti? Na tisuće pacijenata možda se već oporavilo od blagih slučajeva — a možda uopće nisu ni znali da su bili bolesni.
Dokazi govore da će samo oko 2 posto pacijenata umrijeti nakon zaraze. Kao i u slučaju ostalih virusnih bolesti, nesretne žrtve su uglavnom starije osobe s postojećim bolestima. Da li taj obrazac sugerira da je koronavirus sličniji godišnjim epidemijama gripe — smrtonosne za tisuće ljudi, ali teško stvari zbog koje bi trebalo zaustaviti globalno gospodarstvo?
Zajednička tema velikih povijesnih pošasti — Atena 430. godine pr. Kr., Konstantinopol 541. i Crna kuga 1347. godine — bila je ta da su predindustrijski uvjeti nečistoće i neznanja pomogli u širenju bakterijskih bolesti koje su uobičajeno prenosile uši, buhe i glodavci.
One prave pošasti doista mogu promijeniti povijest. Pogođenoj Ateni nedostajalo je snage da porazi Spartu u Peloponeškom ratu. Bizantski car Justinijan nikad nije uspio dovršiti svoje napola ispunjene snove o novom ujedinjenom Rimu. Crnom kugom započeo je završetak Srednjeg vijeka.
Velika književna djela — od Tukidida, Prokopija, Boccaccia i Camusa — često su bilježila ljudsku patnju, a osobito histeriju, koja je proizašla nakon sloma civiliziranih normi.
Povijest nas također podsjeća da priroda ostaje nemilostiva. Možda živimo u doba interneta, pametnih telefona i zračnih putovanja, ali virusi su ravnodušni prema tzv. ljudskom napretku.
Moderni život stiska milijune u gradove kao nikada prije. Zračna putovanja, sa svojim prepunim avionima i zračnim lukama, mogu proširiti bolesti s kontinenta na kontinenta u nekoliko sati.
Globalizacija je mač s dvije oštrice. On može obogatiti milijarde ljudi, ali izravnavajući učinci trenutne komunikacije i putovanja mogu proširiti bolesti brzinom nezamislivom onima iz prošlosti.
Širenje sofisticirane zapadne znanosti nezapadnim društvima kojima nedostaju napredni istraživački centri može biti sve suicidalnije. Granice se danas u doba globalizacije smatraju staromodnima. Ali njihovo primjenjivanje podsjeća nas da nisu sve nacije jednake. Svi suvereni narodi trebali bi imati pravo poduzeti mjere radi svoje vlastite sigurnosti daleko izvan djelokruga transnacionalnih elita.
Konačno, je li mudro ili sigurno dopustiti tisućama i tisućama beskućnika život u prljavštini, među štetočinama i u zapuštenosti na pločnicima velikih američkih gradova?
Prijetnja koronavirusa i neutemeljena histerija koja ju je popratila će proći.
Ali zlokobni predosjećaj pandemije nudi nam pravovremeno upozorenje da se sjetimo kako nismo nužno imuniji prema hirovitoj prirodi — i paranoičnog odgovora čovječanstva na nju — nego što su to bili naši stari.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
