Na dan 21. svibnja, “Dan Kudsa”, Tehran Times — koji sam sebe naziva “vodećim iranskim međunarodnim dnevnim listom” i koji je osnovan 1979. godine, godini Islamske revolucije — predstavio je članak koji ističe činjenicu da je prepravljanje povijesti jednako islamistička kao što je i ljevičarska taktika.
Dvije teme — obje laži — prožimaju “Svijet bez cionizma o strateškom programu na međunarodni Dan Kudsa“, autora Mohammada Hosseina Niknama: 1) da je islam bio napredna i u mnogome “dobrodošla” sila te 2) da je Zapad zli začetnik kolonijalizma. Obje su dobro predstavljene u sljedećem odlomku:
Kolonijalizam je doživio gorak sukob s islamskom civilizacijom. Nakon pojave islama i njegovog širenja diljem regije, formirala se snažna civilizacija sa svojim vlastitim kulturnim, znanstvenim, vojnim i ekonomskim karakteristikama. Kamo god je ova novo-formirana civilizacija stigla, srdačno je dočekana u nacijama domaćinima. Zapad, koji je naizgled bio kršćanski, ali je zapravo bio materijalistički i u potrazi za profitom, gledao je na novu civilizaciju kao na prepreku svojim kolonijalnim projektima.
Ako se vratimo u stvarni svijet, islam je bio taj koji je “kolonizirao” — a da ne spominjem trajno osvojio — većinu predislamskog kršćanskog svijeta, prethodnika današnjeg Zapada. To je učinjeno tijekom više od tisuću godina nasilnih džihada. Zvjerstva i masovno ropstvo koje je zabilježeno u kronikama tih vremena — i muslimanskim i nemuslimanskim — čine da se zvjerstva u ISIS-ovom stilu doimaju blagima.
Što se tiče bestidne tvrdnje da “Kamo god je ova novo-formirana civilizacija [islama] stigla, dočekana je dobrodošlicom u nacijama domaćinima”, možda je najbolje uzeti u obzir riječi onih koji su zapravo svjedočili “dolasku” islama.
Nakon što je zabilježio brojna stravična zvjerstva počinjena tijekom muslimanske invazije na kršćanski Egipat, s početkom oko 640. godine, Ivan od Nikiûa, očevidac, tvrdio je sljedeće: “Ali ne govorimo više ni riječi, jer nemoguće je opisati užase koje su počinili muslimani.”
Otprilike stoljeće kasnije, nakon što je objasnio kako je muslimanski guverner Misa bin Nusayr “napao Španjolsku kako bi je uništio. Uništio je prekrasne gradove, spalivši ih do temelja; osudio gospodare i moćne ljude na križ; i mačem poklao mladiće i dojenčadi… On je terorizirao sve”, latinska Kronika iz 754. godine također je zaključila s rezigniranom frustriranošću: “Tko može ispričati takve opasnosti? Tko može nabrojati takve teške katastrofe? Čak i kad bi se svaki ud pretvorio u jezik, bilo bi van ljudske prirode prikazati uništenje Španjolske i njezina mnoga i velika zla.”
Tri stoljeća kasnije, nakon što je prepričao mnoge primjere islamske terorizacije Armenije od ruku Turaka, počevši oko 1040. godine, Matej od Edesse također je u očaju podigao svoje ruke u zrak: “Kako ovo ispričati, s glasom ugušenim suzama, smrti plemića i svećenika čija su tijela, ostavljena bez grobova, postala plijenom lešinarskih zvijeri, egzodus žena visokog roda koja su sa svojom djecom odvedena u perzijsko ropstvo i osuđena na vječno robovanje! To je bio početak armenskih nesreća. Dakle, poslušajte ovaj melankolični recital.”
Toliko, dakle, o iranskim tvrdnjama da se islam jednostavno “širio” i da su ga “srdačno dočekale nacije domaćina”. Doista, dvije od tri gore spomenute nacije — Egipat i Španjolska — često su one koje muslimani hvale da su željno “dočekale” islam.
Što se tiče Jeruzalema, glavne teme Tehran Timesa, ovdje su zabilježene misli Sofronija, patrijarha Svetog grada tijekom njegovog osvajanja od strane islama oko 637. godine: “Osvetoljubivi bogomrsci Saraceni … pregazili su mjesta koja im nisu dopuštena, opljačkali gradove, opustošili polja, spalili sela, zapalili svete crkve i porušili svete samostane.”
Jednako iskrivljena — ili projicirana — su Tehran Timesova prikazivanja Zapada kao kolonijalne sile, u prošlosti i sadašnjosti, koja je odgovorna za suvremeni disfunkcionalizam islamskog svijeta.
U stvarnosti, europske sile su kolonizirale muslimanski svijet samo oko jednog stoljeća — za usporedbu više od tisuću godina džihadskih pljački i osvajanja koje je Europa ranije iskusila. Štoviše, europska vladavina u muslimanskom svijetu imala je altruističku komponentu — takozvano “Breme bijelog čovjeka” — kako bi civilizirala i pomogla muslimanima da se otrgnu od svog plemenskog mentaliteta i isključivog egzistiranja na teret drugih, nevjernika. Prema tome, dok su džihadi često kulminirali u ropstvu, depopulaciji i pustošenju, europski kolonijalisti ukinuli su ropstvo i predstavili svojim muslimanskim podanicima blagodati suvremenosti, znanstvena i medicinska otkrića te radikalne koncepte demokracije i vjerske slobode.
“Jednom riječju”, napisao je Kopt na prijelazu dvadesetog stoljeća u vezi britanske vladavine, “kažemo da je egipatska država bila na najvišem stupnju pravde i dobrog reda i uređenja. I uklonila je vjerski fanatizam i gotovo uspostavila jednakost među svojim podanicima, kršćanima i muslimanima, te eliminirala većinu nepravde i ostvarila mnogo u vezi pozitivnih aspekata za dobrobit svih svojih stanovnika.”
Zapravo, pod kulturološkim utjecajem Zapada, muslimanski svijet je procvao i napredovao kao nikad prije; i moglo bi se argumentirati da je upravo malodušno uzmicanje Zapadnog utjecaja — ili kapitulacija pred relativizmom mnogih njegovih potomaka (npr. multikulturalizam) — ono što je uzrokovalo ponovno vraćanje muslimanskog svijeta u siromaštvo, kaos i terorizam.
Na kraju, niti jedna od ovih dobro dokumentiranih činjenica nije važna iranskim vjerskim vođama. Kako bi Izrael i njegove Zapadne saveznike predstavili kao glavni uzrok svih svjetskih problema, oni nemaju drugog izbora nego prepraviti povijest — baš kao što to redovno čine ljevičari na Zapadu — i to na nevjerojatne načine.
