Možda je nešto u vodi u National Reviewu. Časopis tvrdi da je konzervativan i da je posvećen održavanju vrijednosti Zapadne civilizacije. Ponekad ispunjava ta očekivanja. Ponekad je razuman. Međutim, sve češće je slab, kukavički i pokoran ljevici. A ponekad je toliko daleko od istine i zdravog razuma da vam od toga jednostavno zastane dah. Još tamo 2011. godine, časopis je objavio članak krajnje lijevog Sorosevog operativca Matta Dussa, prijatelja i suradnika likova poput Linde Sarsour, u kojem se nemilosrdno obrušio na Davida Horowitza i mene zbog počinjenja lažnog propagandnog ljevičarskog grijeha, “islamofobije”.
Njihov novi članak, “Povratak na put umjerenosti u islamu” nije ni približno grozan poput objave Dussovog članka, koji bi mogli usporediti s objavljivanjem mog članka u Washington Postu u kojem bi kritizirao Sarsour. Novi članak odražava prilično standardnu praksu stava republikanskog establišmenta da je islam religija mira koja nema apsolutno ništa s terorizmom. Međutim, to je još jedan primjer postepenog gubljenja smjera tog časopisa.
Podnaslov glasi “Fundamentalisti dobivaju na zamahu diljem muslimanskog svijeta, ali njihovo se poimanje islama oslanja na pogrešno tumačenje Kurana”. Ah da, vjerujem da ste to čuli i prije, otprilike šest milijuna puta: vidite, kad bi se samo islam ispravno tumačio bio bi jednako sladak i simpatičan poput plišanog medvjedića, ali ovi “fundamentalisti” (riječ koja je proizašla iz kontroverzi unutar protestantskog kršćanstva i u suštini je besmislena u kontekstu islama) ga potpuno pogrešno razumiju. Autor, mladi Mathis Bitton, stažist NR-a, ne objašnjava zašto svi ti “fundamentalisti” pogrešno razumiju islam na gotovo isti način ili kako ovo “pogrešno tumačenje Kurana” zaokuplja maštu tolikim mladim muslimanima diljem svijeta i to na toliko upečatljiv način da je pretpostavljena istinita i miroljubiva verzija koju navodno uče kod kuće i u džamijama nemoćna pred njegovom privlačnošću. Pomislili biste da ako je istinskom, miroljubivom islamu jednostavno pristupiti i razumjeti ga kao što mladi Bitton ovdje predlaže, programi “deradikalizacije” ne bi predstavljali takav jedinstveni neuspjeh gdje god se oni provodili, a napori za regrutaciju džihadističkih skupina među miroljubivim muslimanima ne bi bilo toliko dosljedno uspješni.
Bitton nam govori da prema “vodećem učenjaku” Mohammadu Hashimu Kamali, “Kuran podučava vjernike da je vjerska raznolikost božanska volja, koja zauzvrat inspirira koegzistenciju i toleranciju drugih kao duhovni, a ne samo etički imperativ”.
“Vjerska raznolikost je božanska volja”, odjekuje Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život koji je potpisao papa Franjo zajedno s Velikim šeikom al-Azhara. Taj dokument navodi: “Pluralizam i raznolikost religija, boja, spola, rase i jezika volja su Boga u Njegovoj mudrosti, kroz koju je stvorio ljudska bića”. To je kuranska ideja (10:99), kao što Bitton također primjećuje. Ali Kuran ne govori da muslimani spokojno moraju prihvatiti to stanje stvari. Zapravo, Kuran uči upravo ono suprotno: “A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.” (3:85) I ne samo da Alah neće prihvatiti niti jednu religiju osim islama, već se vjernici moraju boriti protiv nevjernika “dok samo Allahova vjera ne ostane” (Kuran 8:39). Više o tome u nastavku.
Bitton nas također informira da “izvan niza metafizičkih tvrdnji, islam predlaže način života, kulturu i politički projekt. To je također religija džihada, to jest, duhovnog osvajanja”.
Osma sura (poglavlje) Kurana naslovljena je “Ratni plijen” (Al-Anfal). Kakav “ratni plijen” proizlazi iz “duhovnog osvajanja”? U tom poglavlju možemo pročitati ovo: “I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, i putnicima” (8:40). Na koji način osoba prepušta Muhamedu ili islamskim vlastima petinu ratnog plijena iz duhovnog osvajanja?
Ali Bitton nastavlja proturječiti sam sebi nakon što mu bježi da Kuran ima više na umu od samog “duhovnog osvajanja”:
Uvijek iznova, Kuran poziva vjernike da se “bore protiv [neprijatelja islama] sve dok mnogoboštva ne nestane” (al-Baqarah 2:193) i da se “bore na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas” (al-Baqarah 2:190). No, ovo odobravanje defenzivnog rata, koje teroristi itekako koriste, pripada specifičnom djelu muslimanskog kodeksa: priči o proroku Muhamedu u ratu. Čini se kako u vremenima sukoba islam podržava neke oblike nasilja koji mogu, ako se tumače doslovno, opravdati ubojite radnje počinjene protiv navodnih neprijatelja i percipiranih progonitelja.
Kuran propisuje defenzivni džihad, ali također dajte punomoć ofenzivnom džihadu. Bitton ne citira ovo: “I borite se protiv njih dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane” (8:39). Ili ovo: “I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne” (2:193). Na koji način ratovanje džihada može biti čisto obrambeno ako se ono ne smije završiti tako dugo dok sve religije ne budu za Allaha ili, kao što navodi islamski zakon, sve dok se nemuslimani ili preobrate na islam ili (u slučaju Naroda Knjige – Biblije, tj. Židovi, kršćani) prihvate hegemoniju islamskog zakona? Ako se borbe ne mogu zaustaviti tako dugo dok sve religije nisu za Allaha, one se ne mogu zaustaviti sve dok agresor ne prestane napadati.
Najraniji Muhamedov biograf, musliman iz osmog stoljeća po imenu Ibn Ishaq, objašnjava napredovanje kuranskih otkrivenja o ratovanju. Prvo, objašnjava on, Allah dozvoljava Muhamedu vođenje defenzivnog ratovanja. Ali to nije bila posljednja Allahova riječ o okolnostima u kojima bi se muslimani trebali boriti. Ibn Ishaq objašnjava ofenzivni džihad pozivajući se na Kuran 2:193: Muslimani se trebaju boriti sve dok samo Allah ne bude obožavan. Ibn Ishaq ne daje naznake da je ta zapovijed umrla zajedno s Muhamedom.
Objašnjenje Ibn Ishaqa o napretku kuranskih otkrivenja jest ono što vodi džihadiste — i mainstream islamske teologe — na tvrdnju da je koegzistencija (suživot) ukinuta (načelo abrogacije) zapovijedima za vođenje defenzivnog i ofenzivnog džihada. Veliki srednjovjekovni učenjak Ibn Qayyim (1291.-1350.) također ističe faze Muhamedove proročke karijere: “Trinaest godina nakon početka njegovog Poslanstva, poznao je ljude k Bogu propovijedajući, bez borbe ili džizije, i bilo mu je zapovjeđeno suzdržavanje te prakticiranje strpljivosti i popustljivosti. Nakon toga mu je zapovjeđena migracija, da bi mu kasnije bilo dato dopuštenje za borbu. Nakon toga mu je zapovjeđeno da se bori protiv onih koji su se borili protiv njega i da se suzdrži od onih koji nisu ratovali protiv njega. Kasnije mu je zapovjeđeno da se bori protiv politeista (mnogobožaca) sve dok Božja religija ne bude u potpunosti uspostavljena.”
National Review ne bi smio biti toliko neodgovoran i objavljivati ovakve gluposti, koje će samo potaknuti još više samozadovoljstva među republikanskim establišmentom u vezi prijetnje džihada. Usprkos tome što ljevičarski neredi ispunjavaju sve novinske naslove, ta prijetnja i dalje postoji.
