Zamislite da nepoznati, vrlo zarazni i nevjerojatno smrtonosni virus potekne u Aziji, proširi se globusom i zarazi nekoliko desetaka milijuna ljudi i ubije više od milijun ljudi. A u Americi, usprkos toj pandemiji i usprkos neviđenim političkim prosvjedima i nasilnim neredima koji se događaju na ulicama, tržište dionica i ekonomija ostaju nemoguće snažni.
Mogu vam oprostiti ako mislite da ovo opisuje Ameriku 2020. godine i virus COVID-19 koji je potekao u Wuhanu, budući da je to u potpunosti točan opis obje stvari. Ali postoji razlika između današnjice i ovog konkretnog primjera. Osim domaćih socijalnih nemira i rata protiv komunizma u jugoistočnoj Aziji, život se tijekom pandemije Hongkonške gripe 1968.-70. uglavnom odvijao normalno.
Globalno, procjenjuje se da je od Hongkonške gripe umrlo od jedan do četiri milijuna ljudi, s najvišim stopama smrtnosti među novorođenčadi i starijim osobama. Neke su zemlje pogođene jače od drugih, ali ona je bila “raširena i smrtonosna” u Sjedinjenim Državama, s više od 100.000 umrlih osoba.
I, ponovno, život se odvijao uobičajeno 1968. i 1969. godine, dok se u 2020. godini naš svijet preokrenuo naglavačke. Mala poduzeća diljem Amerike zauvijek su zatvorila svoja vrata, brakovi i obitelji su razrušeni zbog financijskih pritisaka i stresova, naša djeca izgubila su dragocjeno vrijeme u obrazovanju i društvenom razvoju koje nikada neće moći nadoknaditi, a Amerikanci čak ne mogu ostvariti svoje Bogom dano i izričito zaštićeno pravo odlaska u crkvu.
Zašto? Pogledajmo neke ovdje navedene brojeve.
Najniže procjene globalnih smrtnih slučajeva povezanih s pandemijom Hongkonške gripe je milijun, a ako je bilo milijun zaraženih i umrlih od Hongkonške gripe u svijetu od otprilike 3,6 milijarde ljudi, smrt je pogodila otprilike 0,03 posto svjetske populacije. Tek nešto manje od 1,1 milijun ljudi umrlo je širom svijeta dok je imalo COVID-19, a u trenutačnom svijetu od otprilike 7,8 milijardi ljudi, to iznosi 0,01 posto svjetske populacije.
Te 1968. godine bilo je otprilike 206 milijuna Amerikanaca. Ako je 100 tisuća Amerikanaca umrlo zbog Hongkonške gripe, onda je broj umrlih bio oko 0,05 posto stanovništva. Danas je 210 tisuća umrlo od COVID-19. U populaciji od 331 milijun, to iznosi 0,06 posto stanovništva.
Te brojke ne govore cijelu priču, ali one počinju stvarati jasniju sliku dviju pandemija. Globalno, zasigurno je više ljudi umrlo od COVID-19 nego nam govore ti brojevi, budući da nacije poput Kine i Rusije prijavljuju netočne brojeve umrlih kako bi dokazali učinkovitosti svojih nacionalnih reakcija na virus. U međuvremenu, istina je da su Amerika i ostale Zapadne nacije bili daleko nemilosrdniji u identificiranju prisutnosti COVID-19 među umrlima od ostalih nacija i zasigurno su nemilosrdniji u toj potrazi nego što su to bili američki liječnici ili medijski čuvari 1968. godine.
Početkom pandemije 2020. godine, bilo je jasno da Sjedinjene Države dramatično napuhavaju smrti od novog koronavirusa. Kao što je Ngozi Ezike, ravnateljica Odjela za javno zdravstvo države Illinois, u svibnju rekla Amerikancima:
Ako ste bili u domu za nemoćne i već su vam dali samo nekoliko tjedana života, da bi nakon toga utvrdili da imate COVID, to bi se računalo kao smrt od COVID-a. Znači, tehnički, čak i ako ste umrli od jasno alternativnog uzroka, ali ste u isto vrijeme imali COVID, to se još uvijek računalo kao smrt od COVID-a.
To nije bilo samo u Illinoisu, već je to bila i nacionalna politika, kao što nas se u to uvjeravala dr. Deborah Birx. Svi smo čuli besmislene priče koje su se pojavile kao rezultat te politike, poput mladog Floriđanina u 20-tim godinama koji je tragično umro u motociklističkoj nesreći, da bi kasnije bio označen kao žrtva COVID-a.
Takvi presmiješni napori da se nepovezane smrti povežu s fizičkim štetama COVID-19, zajedno s neumornim medijskih izvješćivanjima iskrivljenih podataka koji su iz toga nastali, ostavili su trajan dojam na Amerikance.
Prema Sonalu Desaiju iz Franklin Templetona, velika većina Amerikanaca nije informirana ili je pogrešno informirana o tome tko je zapravo u opasnosti ako se zarazi s virusom. Amerikanci misle, kako je pokazalo njezino istraživanje, da Amerikanci u dobi od 0-24 godine predstavljaju 8 posto COVID smrti i da je gotovo 40 posto smrti bilo u demografskoj skupini starijih od 65 godina. Zapravo, oni u dobi od 0-24 predstavljaju samo 0,2 posto COVID smrti, dok oni stariji od 65 godina predstavljaju punih 80 posto COVID smrti. Doista, mnoge analize pokazuju da je prosječna dob smrti od COVID-a 80 godina i da je više od polovice umrlih od COVID-a imalo dva ili više stanja opasnih po život ili komorbiditeta, poput bolesti srca, kronične bolesti jetre ili šećerne bolesti.
Godine 1968., manje od pet posto mnogo manje svjetske populacije bilo je starije od 65 godina. Danas je gotovo 10 posto mnogo veće svjetske populacije starije od 65 godina. Ne trebamo dugo nagađati da bi se shvatilo da je medicinski napredak omogućio bezbroj milijuna ljudi dulji život, čak i unatoč iscrpljujućim i po život opasnim bolestima koje bi ih mnogo ranije ubile prije samo nekoliko desetljeća. I to su ljudi koji uglavnom umiru od ovog virusa.
Sad, imajući sve ovo na umu, bi li COVID-19 prije pedeset godina predstavljao nešto više od prolazne nevolje? Vjerojatno ne. Virus bi pronašao prikladne domaćine, od kojih gotovo polovica ne bi uopće imala bilo kakve simptome, a velika, velika većina njih bi doživjela blage, poznate simptome i oporavila se bez ikakve medicinske pomoći. Ne bi bilo pokušaja da se žrtve ubojstava ili nesretnih događaja označuju kao žrtve virusa, niti pokušaja demokrata da slome ekonomiju, a mi bismo, baš kao što smo to učinili s Hongkonškom gripom, naučili živjeti s njom, čak i u nedostatku cjepiva. (Činjenica: ona je i danas s nama.)
Sličnosti i kontrasti vremena prije pedeset godina i danas predstavljaju još više dokaza da ono što je ovu pandemiju učinilo jedinstveno stravičnim i nesretnim trenutkom u povijesti nije zbog ovog specifičnog virusnog soja, već zbog pokušaja vladinog-medijskog kompleksa koji unosi strah putem propagande i primjenjuje svoju moć protuustavnim ediktima. To predstavlja još više dokaza da su liječnici koji su zagovarali ciljano ublažavanje bili cijelo vrijeme u pravu, uključujući dr. Davida Katza, koji je još 20. ožujka u New York Timesu zagovarao “kiruršku” strategiju zaštite onih najugroženijih, ostavljajući ostale Amerikance da nastave svoje živote. To je strategija koju je primijenila Švedska, a iako su mogli bolje zaštititi svoje staračke domove, oni su gotovo završili s COVID-19 i život se vratio u normalu. I, srećom, to je strategija koju Trumpov savjetnik dr. Scott Atlas preporučuje danas.
Prije pedeset godina, COVID-19 možda čak ne bi bio ni ozbiljna vijest, a još manje prijetnja koja izaziva histeriju kakvom su je mediji prikazali. A danas, to nije morala biti užasna stvar kakvom je postala stotinama milijuna Amerikanaca koji bi imali malo ili nimalo problema kad bi se zarazili ovim virusom koji vrlo selektivno šteti vrlo malom segmentu naše populacije.
