Svi se slažu da je naša zemlja u krizi — i slažu se da je to najgora kriza od Drugog svjetskog rata. No, u isto vrijeme, pričamo jedni drugima utješnu priču o izvoru te krize koja ovjekovječuje taj problem umjesto da pronađemo put kako bismo je okončali. Govorimo da su naše politike “razdorne” i govorimo o “jedinstvu i iscjeljenju” koje bi se navodno čudesno postiglo kad bismo svi prestali … što? Ne slagati se? Sva politika je razdorna. To je zdrava osnova našeg ustavnog poretka: sloboda neslaganja. Suzbijanje neslaganja, stavljanje izvan zakona — kao što to ovih dana zahtijevaju mnogi demokrati i njihovi Big Tech i medijski saveznici — značilo bi okončati demokraciju kakvu poznajemo.
Problem nije u tome što se ne slažemo. Mi kao nacija ne patimo zbog zdravog neslaganja. Mi patimo zbog Tsunamija mržnje koji proizlazi iz Demokratske stranke koja nastoji demonizirati, kriminalizirati i ugušiti neslaganje 75 milijuna Trumpovih pristaša. Sad je službena dogma Washingtona da je osporavanje izbornih rezultata — nešto što su demokrati u Kongresu radili nakon svake republikanske pobjede na predsjedničkim izborima od 2000. godine — sad “pobuna” i “domaći terorizam” ili poticanje na isto te mora biti procesuirano i potisnuto.
Ne možete imati demokraciju ako je to stav stranke koja kontrolira sve tri grane vlasti, koju podržavaju korumpirani i suglasni mediji i koja je odlučna ne samo da porazi, već i ponizi, uništi i izbriše iz zapisa bivšeg predsjednika kojeg podržava segment američkog biračkog tijela veći od bilo kojeg drugog američkog lidera prije njega.
U pripremi je zakonodavstvo pod pokroviteljstvom demokrata koje bi spriječilo da bilo koja javna zgrada ili artefakt, čak i “klupa”, dobije ime po 45. predsjedniku Sjedinjenih Država. U toku je lakrdijaško suđenje vješticama za opoziv istog negativca, iako je napustio ured predsjednika i sad je privatni građanin. Čak se govori da će demokrati Trumpu oduzeti mirovinu, unatoč činjenice da je čitavu svoju plaću od 1,6 milijuna dolara koju je zaradio kao predsjednik dao američkom narodu — nešto što niti jedan prethodni predsjednik nije učinio. Ako je ikad bilo javnog linča, vješanja žrtve na najbliže drvo — a ne nedostaje ljevičarskih poziva na to — onda je to neumoljivi osvetoljubivi napad na poraženog Donalda Trumpa.
Ali ono što je zapravo totalni rat nije samo rat u svrhu otkazivanja Donalda Trumpa. Da jest, to bi bilo dovoljno za svaku osudu, ali to ne bi predstavljalo prijetnju samoj naciji. Ova demonska mržnja koju je Demokratska stranka usmjerila prema Trumpu također je i mržnja prema 75 milijuna Amerikanaca koji su glasali za njega. A podsjetnika na to nimalo ne nedostaje. Obični Amerikanci u svim sferama života koji slučajno misle da je Trumpovo predsjedništvo — koje je uključivalo rekordnu zaposlenost i rekordni ekonomski rast, donijelo koristi svim Amerikancima, osobito američkim manjinama, osiguralo američke granice, porazilo američke terorističke neprijatelje i dovelo do bezpresedanskog pomirenja između arapskih nacija i države Izrael — bilo vrijedno postignuće, tretiraju se kao društvene parije, uništavaju im se karijere i (nalik Kremlju) smatraju mentalno nesposobnim osobama kojima je potrebno deprogramiranje.
U intervjuu za Axios u ožujku 2020. godine, James Clyburn — treći demokrat po važnosti u Domu i politička figura najodgovornija za Bidenovu pobjedu na preliminarnim izborima — zazivao je bauk Hitlera kad je govorio o Trumpu, nazivajući predsjednika rasistom i uspoređujući modernu Ameriku s Njemačkom tijekom uspona Nacističke stranke na vlast. “Znao sam se pitati kako je njemački narod mogao dopustiti postojanje Hitlera”, rekao je Clyburn. “Ali svakim danom počinjem shvaćati kako. I to je razlog zbog kojeg pokušavam oglasiti alarm.”
Tsunami mržnje — ne “razdor” — temeljni je uzrok naše političke krize i najegzistencijalnije prijetnje s kojom smo suočeni još od rata za okončanje ropstva.
Činjenica da prijetnja koju predstavlja demokratski Tsunami mržnje nije samo usmjerena prema Trumpu i njegovim pristašama, već i prema samoj Americi, očitovala se u jednoj od prvih Bidenovih direktiva kao predsjednika, proglašavajući da će rat protiv američkog “sustavnog rasizma” biti prioritet njegove administracije: “Činjenica je da sustavni rasizam dotiče sve aspekte američkog društva.”
To je jedna od Velikih laži koje su postale članci vjere demokrata i koja se vrlo lako opovrgava. Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine zabranio je “sustavni rasizam”. Evo kako Wikipedia opisuje taj zakon:
Zakon o građanskim pravima 1964. godine (donesen 2. srpnja 1964. godine) je znameniti zakon o građanskim pravima i radu u Sjedinjenim Državama koji zabranjuje diskriminaciju na temelju rase, boje kože, vjere, spola, nacionalnog podrijetla, a kasnije i seksualne orijentacije i rodnog identiteta. On zabranjuje nejednaku primjenu zahtjeva za registraciju birača, rasnu segregaciju u školama i javnim smještajima…
Kad bi sustavni rasizam ili institucionalni rasizam predstavljali ozbiljan problem u Americi — a kamoli doticali “sve aspekte američkog društva” — kao što to kaže Biden, što mislite da bi se dogodilo? Pretpostavimo, kao što to Biden i budni demokrati općenito misle, da su svi bijeli ljudi rasisti. Postoji na tisuće crnih odvjetnika, okružnih tužitelja, sudaca, zakonodavaca i osoba koje zauzimaju najviše položaje u vladi. Kad bi u ovoj izjavi bilo imalo istine, bilo bi na tisuće, ako ne i na stotine tisuća tužbi podnesenih na temelju Zakona o građanskim pravima. Takve tužbe ne postoje. Tvrdnja da “sustavni rasizam dotiče sve aspekte američkog društva” sama predstavlja rasističku laž, čija su očita meta bijeli ljudi, budući da prema budnima “ljudi od boje” ne mogu biti rasisti.
Stoga nije iznenađujuće da je jedna od prvih Bidenovih inicijativa bio sustavno rasistički plan pružanja financijske pomoći malim poduzećima u vlasništvu crnaca, Azijaca, Latinoamerikanaca i Indijanaca. Izuzeti su samo bijelci. Ali azijski Amerikanci kao etnička skupina imaju veće prihode od bijelih Amerikanaca. Dakle, koja je zapravo osnova ove politike ako ne anti-bijeli rasizam?
Koliko je virulentan anti-bijeli i anti-američki rasizam Demokratske stranke? Razmotrite ovu poremećenu, kao i neosporenu izjavu potpredsjednice Kamale Harris koja je branila izgrednike Black Lives Matter čiji su “prosvjedi” izazvali milijarde dolara štete, doveli do smrti 25 ljudi i ozlijedili 2.000 policajaca u ljeto 2020. godine: “Stvarnost je takva da život crne osobe u Americi nikad nije tretiran kao potpuno ljudski… Nije ni čudo što ljudi izlaze na ulice [u znak prosvjeda]. I ja ih podržavam.”
Drugim riječima, 44. predsjednik Sjedinjenih Država, više od desetljeća “najcjenjeniji čovjek u Americi”, nije tretiran kao “potpuno ljudski”. Kao ni Martin Luther King — jedini Amerikanac s državnim praznikom u njegovu čast (ljubaznošću predsjednika Ronalda Reagana). Ova luđačka mržnja bijele Amerike sad je prihvatljiva ne samo u Demokratskoj stranci, već je i mrsko vjerovanje njezinih lidera.
Da budemo pošteni, danas postoje dva glavna područja sustavnog rasizma u Americi, ali oba podržava i potiče Demokratska stranka zbog koje i postoje. Prvi je sustavni rasizam koji zarobljava djecu iz siromašnih gradskih područja — uglavnom etničke manjine — u lošijim školama koje već pedeset godina ne uspijevaju pružiti vještine potrebne za uspjeh 80 posto svojih učenika. Svake godine, 40% djece napušta školu bez maturiranja, a 40% onih koju to uspiju su funkcionalno nepismeni. Demokratski sindikati učitelja — isti oni koji su štrajkali tijekom pandemije uz punu plaću na štetu djece koja si nisu mogla priuštiti izostanak iz škole — imaju apsolutnu kontrolu nad tim školskim sustavima i guše sve pokušaje reformi. Oni se nepromjenjivo protive svakoj alternativi njihove rasističke politike, od čarter škola do vaučera što bi djeci iz siromašnih dijelova grada dalo iste privilegije kao i njihovim kolegama iz srednje klase te omogućilo njihovim roditeljima da ih upišu u škole koje bi im pružile kvalitetno obrazovanje.
Drugi primjer sustavnog rasizma su programi afirmativne akcije koji diskriminiraju sve etničke skupine osim onih koje su proglašene “potlačenima” — prikladna ljevičarska fikcija koja se koristi za opravdavanje svih vrsta nepravdi. Ako ste crnac, stanovnik tihooceanskog otočja ili pak Latinoamerikanac, vi idete na čelo linije za posao, promaknuće, mjesto na Harvardu, prestižnu obuku za kirurga ili drugog medicinskog specijalista. Ako ste bijelac ili etnička manjina čija zajednica podržava obrazovne vrijednosti i postiže dobre rezultate na ispitima, kao Azijci, zaboravite na mjesto na Harvardu, vi ste sje*ani.
Koliko je to rasistički? I koliko spremno podržavaju taj rasizam predsjednik i administracija, koja poput naših najodanijih inozemnih neprijatelja misli da je Amerika nacija robova i rasističkih tlačitelja, dok su u isto vrijeme naše granice pod opsadom crnih, smeđih i azijskih manjina koje su očajne postati građani najtolerantnijeg, najinkluzivnijeg, najegalitarnijeg društva na zemlji.
Amerika neće biti izliječena sve dok se Demokratska stranka ne vrati pameti, odbaci svoje trenutačne rasističke stavove i prestane demonizirati svoje protivnike, koje je predsjednica Doma Nancy Pelosi nazvala “državnim neprijateljima”.
David Horowitz je američki konzervativni aktivist, novinar i autor, osnivač Slobodarskog centra David Horowitz (DHFC) i urednik časopisa FrontPage.
