U petom poglavlju Vladara, Niccolo Machiavelli opisuje tri mogućnosti kako se osvajačka sila može ponašati prema onima koje je porazila u ratu. Prva je uništiti ih; druga je osobno prebivati tamo; treća je “dozvoliti im da i dalje žive po svojim zakonima” (tj., ostaviti neizmijenjene zakone, a vlast povjeriti uskoj oligarhiji).
Posljednji primjer koji nam pruža Machiavelli jest onaj prijateljske vlade koju je Sparta uspostavila u Ateni nakon 27-godišnjeg rata 404. godine prije Krista. Za višu kastu atenske elite, koja je već dotad prezirala demokraciju, poraz grada u Peloponeskom ratu predstavljao je dokaz da je Spartin sustav poželjniji. Bila je to energična vojna aristokracija koja je vladala trajnom klasom sluga, helotima, koji su se povremeno klali kako bi im uvjetovali prihvaćanje njihovog podljudskog statusa. Atenska demokracija je, nasuprot tome, davale previše moći onima niskog roda. Pro-spartanska oligarhija iskoristila je pobjedu svojih pokrovitelja kako bi poništila prava građana i obračunala se sa svojim domaćim rivalima, protjerujući ih i oduzimajući im bogatstvo.
Atenska vlada nelojalna atenskim zakonima i puna prezira prema njezinim tradicijama bila je poznatija pod imenom Tridesetorica tirana, a razumijevanje njezine uloge i funkcije pomaže u objašnjavaju onoga što se danas događa u Americi.
Za svoju posljednju kolumnu razgovarao sam s Thomasom Friedmanom iz New York Timesa u vezi članka koji je napisao prije više od desetljeća, tijekom prve godine predsjedništva Baracka Obame. Njegov važan članak dokumentira točan trenutak kad je američka elita odlučila da demokracija više ne radi u njihovu korist. Okrivljujući Republikansku stranku zbog toga što ih je spriječila da bezobzirno pregazi američku javnost, oni su migrirali u Demokratsku stranku u nadi da će ojačati odnose koji su ih učinili bogatima.
Trgovinski savjetnik rekao je Friedmanu: “Potreba za nadmetanjem u globaliziranom svijetu prisilila je meritokraciju, multinacionalnu korporativnu upravljačku strukturu, financijere na Istoku i tehnološke poduzetnike da preispitaju ono što im nudi Republikanska stranka. U načelu, oni su napustili stranku, ne ostavljajući iza sebe pragmatičnu koaliciju, već skupinu ideoloških sumnjičavaca.”
U više od 10 godina od objavljivanja Friedmanove kolumne, razočarana elita koju je identificirao kolumnist Timesa dodatno je osiromašila američke radnike, istodobno obogaćujući sebe. Moto koji su živjeli sastojao se od jedne riječi, globalizam — to jest, sloboda strukturiranja komercijalnih odnosa i društvenih poduzeća bez osvrta na dobrobit određenog društva u kojem su slučajno živjeli i odgajali svoju djecu.
Učvršćivanje globalističkog projekta dogodilo se pristupom Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine. Desetljećima su američki kreatori politika zajedno s korporativnom klasom govorili da na Kinu gledaju kao na rivala, ali elita koju je Friedman opisao gledala je na prosvijetljenu kinesku aristokraciju kao na prijatelja, pa čak i kao na model — što nije bilo iznenađujuće, budući da je Komunistička partija Kine postala izvor njihove moći, bogatstva i prestiža. Zašto su trgovali s autoritarnim režimom i to šaljući milijune američkih proizvodnih radnih mjesta u Kinu, osiromašujući time američke radnike? Jer ih je to obogatilo. Oni su liječili svoju savjest uvjeravajući sami sebe da im ne preostaje ništa drugo nego poslovati s Kinom: Ona je bila velika, produktivna i učinkovita, a njezin je uspon bio neizbježan. I, uostalom, američki radnici kojima je naštetio taj dogovor zaslužili su biti kažnjeni — tko bi mogao braniti klasu reakcionara i rasističkih ideoloških sumnjičavaca koji stoje na putu onome što je najbolje za napredak?
Vraćanje tih poslova u Ameriku, zajedno s okončanjem inozemnih ratova i ilegalne imigracije, bilo je temeljno obećanje predsjedništva Donalda Trumpa i izvor njegove iznenađujuće pobjede 2016. godine. Trump nije bio prvi koji je rekao da su trgovinski odnosi korporativnog i političkog establišmenta s Kinom prodali obične Amerikance. Bivši demokratski kongresmen i predsjednički kandidat iz 1988. godine Richard Gephardt bio je vodeći glas u važnoj, ali u konačnici i ne previše utjecajnoj skupini izabranih dužnosnika i stručnjaka za politiku Demokratske stranke koji su upozorili da će trgovanje s državom koja koristi robovski rad Ameriku koštati radnih mjesta i žrtvovati američku čast. Jedini ljudi koji su Trumpa shvatili ozbiljno bilo je više od 60 milijuna američkih glasača koji su mu povjerovali kad je rekao da će se boriti s elitama kako bi vratili ta radna mjesta.
Ono što je nazvao “Močvarom” isprva se činilo samo slučajnim skupom industrija, institucija i osoba za koje se činilo da nemaju ništa zajedničko, osim što ih je novoizabrani predsjednik kolektivno osudio. No, neprestani Trumpovi napadi na tu elitu dali su im kolektivnu samosvijest, kao i moćan motiv za solidarnost. Zajedno, oni su vidjeli da predstavljaju sponu interesa javnog i privatnog sektora koji je dijelio ne samo iste predrasude i mržnje, kulturne ukuse i potrošačke navike, već je također gravitirao istome — američko-kineskim odnosima. I tako je rođena Kineska klasa.
Veze koje su se svojedobno činile slabašnima ili nepostojećima, odjednom su postale lucidne pod svjetlom Trumpovog prezira i uzajamnog prezira elita koje su ga se gnušale.
Prije desetljeća, nitko ne bi stavio NBA superzvijezdu LeBrona Jamesa i izvršnog direktora Applea Tima Cooka u isti obiteljski album, ali sad su tamo, povezani fantastičnim bogatstvom koje mogu zahvaliti jeftinoj kineskoj proizvodnji (Nike tenisice, iPhone, itd.) i rastućem kineskom potrošačkom tržištu. NBA-ov ugovor vrijedan 1,5 milijardi dolara s davateljem digitalnih usluga Tencetom učinio je kinesku tvrtku najvećim partnerom lige izvan Amerike. U znak zahvalnosti, ovi su dvosmjerni veleposlanici podijelili mudrost Komunističke partije Kine sa svojim ignorantskim zemljacima. Nakon što je menadžer NBA momčadi tweetao svoju podršku disidentima u Hong Kongu, aktivist socijalne pravde King LeBron rekao je Amerikancima da paze na svoj jezik. “Iako, da, imamo slobodu govora”, rekao je James, “uz to dolazi mnogo negativnog.”
Zbog Trumpovog pritiska na Amerikance koji su ekstravagantno profitirali od američko-kineskih odnosa, ovi su neobični partneri stekli ono što se naziva klasnom svijesti — i udružili se u borbi, dodatno cementirajući svoje odnose sa svojim kineskim pokroviteljima. Sad ujedinjene, ove su različite američke institucije izgubile svaki osjećaj razboritosti ili srama zbog unovčavanja čekova Komunističke partije Kine, bez obzira na strahote koje je KPK nametnula zatvorenicima svojih robovskih radnih logora i na prijetnju nacionalnoj sigurnosti koju predstavlja Narodnooslobodilačka armija. Think tankovi i istraživačke institucije poput Atlantskog vijeća, Centra za američki napredak, Instituta EastWest, Centra Carter, Zadužbine Carnegie za međunarodni mir, Johns Hopkins Škole za napredne međunarodne studije i ostali, prežderavali su se u kineskog novca. Svjetski poznati Institut Brookings nije imao nimalo skrupula pri objavljivanju izvješća koje je financirala kineska telekomunikacijska kompanija Huawei i koje je veličalo njihovu tehnologiju.
Milijarde koje je Kina dala glavnim američkim istraživačkim sveučilištima, poput 58 milijuna dolara Stanfordu, uznemirilo je američke agencije za provedbu zakona, koje su upozorile na kineske protuobavještajne napore u krađi osjetljivih dokumenata. Ali škole i njihovo osoblje zapravo su se bavili prodajom tog istraživanja, za koje je velik dio izravno platila američka vlada — zbog čega se čini da su Harvard i Yale, između ostalih velikih škola, sustavno umanjivali velike iznose koje im je darovala Kina.
Doista, mnogi plati-i-igraj dogovori akademije s KPK-om nisu bili previše suptilni. U srpnju 2020. godine, profesor s Harvarda koji je primio donaciju za istraživanje u visini od 15 milijuna dolara poreznih obveznika, optužen je zbog laganja o svom 50.000 dolara mjesečno vrijednom poslu u korist KPK institucije za “regrutiranje i kultiviranje znanstvenog talenta na visokoj razini u poticanju kineskog znanstvenog razvoja, ekonomskog prosperiteta i nacionalne sigurnosti”.
Ali ako je Donald Trump vidio razdvajanje Sjedinjenih Država od Kine kao način za demontiranje oligarhije koje ga je mrzila i koja je američka radna mjesta poslala u inozemstvo, on nije mogao sprovesti svoju viziju. Nakon što je ispravno identificirao izvore korupcije u našoj eliti, razloge osiromašenja srednje klase te strane i domaće prijetnje našem miru, nije uspio pronaći osoblje i pripremiti se pobijediti u ratu za koji su ga Amerikanci odabrali da se bori.
I budući da je bila istina da je Kina izvor moći Kineske klase, novi koronavirus koji je došao iz Wuhana postao je platforma za njegov coup de grace. I tako su Amerikanci postali plijenom antidemokratske elite koja je iskoristila koronavirus kako bi ih demoralizirala; devastirala mala poduzeća; ostavila ih ranjivima izgrednicima koji mogu slobodno krasti, paliti i ubijati; zadržala njihovu djecu izvan škole i umiruće od posljednjeg zagrljaja njihovih najmilijih; i oskrnavila američku povijest, kulturu i društvo; te oklevetala zemlju kao sustavno rasističku kako bi opravdala zašto obični Amerikanci zapravo zaslužuju pakao koji su im opunomoćenici elita javnog i privatnog sektora već pripremili.
Gotovo godinu dana, američki su dužnosnici namjerno devastirali našu ekonomiju i društvo s jednom jedinom svrhom, da za sebe prigrabe više moći, dok je kineska ekonomija stizala američku. Kineska zatvaranja nisu imala nikakve veze s velikom razlikom u ishodima. Zatvaranja nisu javnozdravstvena mjera za smanjenje širenja virusa. To su politički instrumenti, zbog čega dužnosnici Demokratske stranke, koji su stavljali svoje birače pod uzastopna dugotrajna zatvaranja, poput newyorškog guvernera Andrewa Cuoma i gradonačelnice Chicaga Lori Lightfoot, sad javno signaliziraju da je dozvoljavanje ponovnog otvaranja imperativ sad kad Trumpa više sigurno nema.
Činjenica da su demokratski dužnosnici namjerno uništili živote i okončali na tisuće njih šaljući bolesne da zaraze starije osobe u staračkim domovima nije važna američkoj verziji Tridesetorice tirana. Posao je glasio povećati žrtve koronavirusa kako bi porazili Trumpa, a u tome su i uspjeli. Kao i antidemokratska frakcija Atene, američki najbolji i najbistriji također su davno izgubili put. Na čelu Tridesetorice tirana bio je Kritija, jedan od najboljih Sokratovih učenika, pjesnik i dramaturg. On je možda uspio spasiti Sokrata od bjesnila režima, ali čini se da je filozof ipak požalio što je njegova metoda, koje je preispitivala sve, nahranila Kritijin prezir prema tradiciji. Kad je jednom došao na vlast, Kritija je usmjerio svoj nihilizam na Atenu i uništio grad.
Otrovni zagrljaj američkih elita i Kine započeo je prije gotovo 50 godina, kad je Henry Kissinger vidio da će otvaranje odnosa između dvojice tadašnjih neprijatelja razotkriti sve veći razdor između Kine i prijetećeg Sovjetskog Saveza. U srcu neslaganja između dva komunistička diva bilo je odbacivanje Staljina od strane sovjetskog vodstva, na što su Kinezi gledali kao na početak kraja sovjetskog komunističkog sustava — i stoga pogrešku koju oni neće napraviti.
U međuvremenu, Kissingerov geopolitički manevar postao je kamen temeljac njegove povijesne ostavštine. Također ga je učinio vrlo bogatim čovjekom prodavanjem pristupa kineskim dužnosnicima. Zauzvrat, Kissinger je utabao put drugim visokopozicioniranim kreatorima politika da se uključe u vlastite operacije širenja utjecaja, poput Williama Cohena, ministra obrane u administraciji Billa Clintona, koji je Kini podmazao put pri stjecanju trgovinskog statusa najpovlaštenije nacije 2000. godine nakon čega je postala kamen temeljac Svjetske trgovinske organizacije. Cohen Group ima dva od svoja četiri inozemna ureda u Kini, a uključuje brojne bivše najviše dužnosnike, uključujući bivšeg Trumpovog ministra obrane Jamesa Mattisa, koji u svom nedavnom članku nije otkrio svoj rad za Cohen Group kad je kritizirao pristup “s nama ili protiv nas” Trumpove administracije u odnosu na Kinu. “Ekonomski prosperitet američkih saveznika i partnera ovisi o snažnim trgovinskim i investicijskim odnosima s Pekingom”, napisao je Mattis, kojemu je Kina doslovno platila za zauzimanje upravo takvog stava.
Ipak, malo je vjerojatno da je Kissinger predvidio Kinu kao kravu muzaru za bivše američke dužnosnike kad su 1972. godine on i predsjednik Richard M. Nixon otputovali u glavni grad Kine, koji su Zapadnjaci u to vrijeme zvali Peking (danas Beijing). “Kinezi su smatrali da Mao mora umrijeti prije nego se otvore”, rekao je bivši dužnosnik Trumpove administracije. “Mao je još uvijek bio živ kad su Nixon i Kissinger bili tamo, stoga je malo vjerojatno da su mogli predvidjeti vrste reformi koje su započele 1979. godine pod vodstvom Deng Xiaopinga. No, čak 1980-ih godina, Kina nije bila konkurentna Sjedinjenim Državama. Tek je 1990-ih godina, s raspravama svake godine o dodjeljivanju trgovinskog statusa najpovlaštenije države Kini, ona postala komercijalni suparnik” — i unosni partner.
Glavni publicist post-hladnoratovskog poretka bio je Francis Fukuyama, koji je u svojoj knjizi iz 1992. godine Kraj povijesti tvrdio da s padom Berlinskog zida zapadna liberalna demokracija predstavlja konačni oblik vladavine. Ono što je Fukuyama pogriješio nakon pada Berlinskog zida nije bila njegova procjena snage političkih oblika; već dubina njegovog filozofskog modela. On je vjerovao da je sa završetkom gotovo pola stoljeća dugog sučeljavanja supersila riješena povijesna dijalektika koja suprotstavlja sukobljene političke modele. U stvarnosti, dijalektika je uzela još jedan zaokret.
Neposredno nakon što je porazila komunizam u Sovjetskom Savezu, Amerika je udahnula novi život komunističkoj partiji koja je preživjela. I umjesto da zapadna demokratska načela transformiraju KPK, američki je establišment zavolio ukus istočne tehno-autokracije. Tehnologija je postala sidro američko-kineskih odnosa, s KPK-om čije financiranje pokreće startupove Silicijske doline, ponajviše zahvaljujući naporima Dianne Feinstein, koja je nakon Kissingera postala drugi najutjecajniji dužnosnik u upravljanju američko-kineskim odnosima.
Godine 1978., kao novoizabrana gradonačelnica San Francisca, Feinstein se sprijateljila s Jiang Zeminom, tadašnjim gradonačelnikom Šangaja i naposljetku predsjednikom Kine. Kao gradonačelnica američkog tehnološkog epicentra, njezine su veze s Kinom pomogle rastućem sektoru privući kineske investicije i učinile državu (Kaliforniju) trećom najvećom ekonomijom na svijetu. Njezin savez s Jiangom također je pomogao učiniti njezinog supruga investitora, Richarda Bluma, bogatim čovjekom. Kao senatorica, ona je zagovarala trajni status najpovlaštenije države za Kinu racionalizirajući kineska kršenja ljudskih prava, dok je njezin prijatelj Jiang konsolidirao svoju moć i postao generalni tajnik Komunističke partije Kine slanjem tenkova na Tiananmenski trg. Feinstein ga je branila. “Kina nema lokalnu policiju”, rekla je Feinstein da joj je Jiang rekao. “Otuda tenkovi”, umirujuće je objasnila senatorica iz Kalifornije. “Ali to je prošlost. Čovjek uči iz prošlosti. Vi je ne ponavljate. Mislim da je Kina naučila lekciju.”
Ipak, prošlost je Feinsteinovoj publici u Washingtonu zapravo trebala ispričati drugačiju priču. Sjedinjene Države nisu trgovale s Moskvom ili dopustile Rusima da daju velike donacije u kampanjama ili sklapaju poslovna partnerstva s njihovim supružnicima. Američko je vodstvo Hladnog rata shvaćalo da bi takve prakse otvorile Moskvi vrata i dopustile joj da izravno utječe na američku politiku i društvo na opasne načine. Proizvodnja naše robe u njihovim tvornicama ili dopuštanje da je kupi i isporučuje u inozemstvo učinilo bi našu tehnologiju i intelektualno vlasništvo ranjivima.
No, nije se samo radilo o ugrožavanju nacionalne sigurnosti; također se radilo o izlaganju Amerike sustavu koji je kontradiktoran američkim vrijednostima. Tijekom cijelog razdoblja, Amerika je definirala sebe u suprotnosti s onim kako smo poimali Sovjete. Ronalda Reagana su smatrali grubim jer je Sovjetski Savez nazvao “Carstvom zla”, ali trgovina i vanjska politika od kraja Drugog svjetskog rata do 1990. godine odražavale su da je to stav konsenzusa — američko vodstvo u Hladnom ratu nije željelo da zemlja bude povezana s jednostranačkom autoritarnom državom.
Industrijalac Armand Hammer (ARM-AND-HAMMER) bio je poznat jer je bio Amerikanac koji posluje s Moskvom. Njegova je perspektiva bila korisna ne zbog njegovih jedinstvenih uvida u sovjetsko društvo, politiku i poslovnu kulturu, koje je često dijelio s američkim medijima, već zato što se shvaćalo da iznosi stavove koje je politbiro želio proširiti među američkom publikom. Danas Amerika ima na tisuće Armanda Hammera, a svi oni opravdavaju izvor svog bogatstva, prestiža i moći.
Započelo je s odlukom Billa Clintona 1994. godine o odvajanju ljudskih prava od trgovinskog statusa. Ušao je u Bijelu kuću s obećanjem da će se usredotočiti na ljudska prava, za razliku od administracije Georgea H.W. Busha, da bi nakon dvije godine u uredu to okrenuo naglavačke. “Svoj odnos moramo smjestiti u širi i produktivniji okvir”, rekao je Clinton. Američke skupine za ljudska prava i radnički sindikati bili su zgroženi. Clintonova odluka poslala je jasnu poruku, rekao je tadašnji predsjednik AFL-CIO, najveće američke federacije sindikata, Lane Kirkland, “bez obzira na to što Amerika govorila o demokraciji i ljudskim pravima, u konačnoj analizi najvažniji su profiti, a ne ljudi”. Neki su se demokrati, poput tadašnjeg vođe senatske većine Georgea Mitchella, usprotivili, dok su republikanci poput Johna McCaina podržali Clintonov potez. Šef Clintonovog Nacionalnog ekonomskog vijeća, Robert E. Rubin, predvidio je da će Kina “postati još veći i važniji trgovinski partner”.
Više od dva desetljeća kasnije, broj američkih industrija i kompanija koje su lobirale protiv mjera Trumpove administracije, koje su pokušale odvojiti kinesku tehnologiju od američkih kolega, predstavlja zapanjujuće mjerilo koliko su blisko dva suparnička sustava, koji tvrde da se zalažu za suprotstavljene vrijednosti, integrirana. Kompanije poput Forda, FedExa i Honeywella, kao i Qualcomma i drugih proizvođača poluvodiča koji su se borili za nastavak prodaje čipove Huaweiju, sve postoje s jednom nogom u Americi, a drugom nogom čvrsto postavljenom u glavnom američkom geopolitičkom rivalu. Kako bi zaštitili obje polovice svog poslovanja, oni omekšavaju pitanje nazivajući Kinu konkurentom kako bi zaklonili svoju ulogu u jačanju opasnog suparnika.
Gotovo svaka velika američka industrija ima udjela u Kini. Od Wall Streeta — Citigroup, Goldman Sachs i Morgan Stanley — do gostoljubivosti. Zaposlenik hotela Marriott dobio je otkaz kad su kineski dužnosnici prigovorili njegovom tweetu u vezi Tibeta. Svi oni naučili su igrati po KPK-ovim pravilima.
“To je toliko prožimajuće, da je bolje pitati tko nije vezan za Kinu”, rekao je bivši dužnosnik Trumpove administracije, umirovljeni general Robert Spalding.
Nije iznenađujuće što je svojedobno pouzdano republikanska Američka gospodarska komora bila na čelu protivljenja Trumpovim politikama prema Kini — ne samo protiv predloženih carina, već također i njegovog poziva američkim kompanijama da počnu premještati opskrbne lance od kritične važnosti na druga mjesta, čak i u jeku pandemije. Nacionalno industrijsko udruženje za obranu nedavno se žalilo na zakon koji vojnim dobavljačima zabranjuje korištenje određenih kineskih tehnologija. “Gotovo svi dobavljači koji rade sa saveznom vladom”, rekao je glasnogovornik trgovinske skupine, “morali bi prestati”.
Čak je i Trumpova administracija bila podijeljena između “jastrebova” i “kolaboratora”, zajedljivo nazivajući ove potonje “Grliteljima pandi”. Većina Trumpovih dužnosnika bila je u ovom potonjem kampu, a ponajviše ministar financija Steven Mnuchin, bivši hollywoodski producent. Iako je filmska industrija bila prva i najglasnija u žalbama da Kina krade njezino intelektualno vlasništvo, naposljetku je omekšala i postala partner s Pekingom. Studiji nisu mogli ući na ogromno kinesko tržište bez pridržavanja KPK-ovih smjernica. Na primjer, u nadolazećem nastavku Top Guna, Paramount je ponudio da će zamutiti tajvansku i kinesku zastavu na “Maverick” jakni Toma Cruisea za kinesko izdanje filma, ali KPK-ovi cenzori su inzistirali da se znakovlje ne smije prikazati u bilo kojoj verziji filma na svijetu.
U Trumpovoj administraciji, kaže bivši Trumpov savjetnik Spalding, “bilo je vrlo velikog pritiska za nastavak neupitne suradnje s Kinom. S druge strane bio je manji broj onih koji su željeli suprotno.”
Apple, Nike i Coca Cola čak su lobirali protiv Zakona o sprječavanju prisilnog rada Ujgura. Pretposljednjeg Trumpovog dana u uredu predsjednika, njegov je državni tajnik Mike Pompeo objavio da su Sjedinjene Države “utvrdile da Narodna Republika Kina počinjava genocid i zločin protiv čovječnosti u kineskoj pokrajini Xinjiang, ciljajući na muslimane Ujgure te članove drugih etničkih i manjinskih skupina”. To čini brojne američke brendove koji koriste prisilni rad Ujgura — uključujući, prema australskom istraživanju iz 2020. godine, Nike, Adidas, Gap, Tommy Hilfiger, Apple, Google, Microsoft i General Motors — suučesnicima u genocidu.
Ideja da države koje preziru osnovna ljudska i demokratska prava ne bi trebale biti izravno financirane od američke industrije i da im se ne omogući privilegirani pristup plodovima istraživanja i tehnologije koje financira američka vlada i koje posjeduju američki ljudi teško je jednostranačka ideja — i ima, ili bi barem trebala imati, malo veze s Donaldom Trumpom. No, povijesni će zapisi pokazati da je spajanje američkih i kineskih elita doseglo svoj vrhunac tijekom Trumpove administracije, budući da je predsjednik sam sebe učinio žarišnom točkom Kineske klase, koja je usvojila Demokratsku stranku kao svoje glavno političko sredstvo. To ne znači da su establišmentski republikanci isključeni iz pro-kineske oligarhije — brodograditelj, milijarder i tast vođe senatske većine Republikanske stranke Mitcha McConnella, James Chao, imao je velike koristi od svojih odnosa s KPK-om, kao i od kolege s fakulteta Jiangom Zeminom. Darovi Chaove obitelji katapultirali su McConnela samo nekoliko mjesta ispod Feinstein na popisu najbogatijih senatora.
Surfajući medijskim tsunamijem mržnje prema Trumpu, Kineska klasa zacementirala je svoju moć unutar državnih institucija i obavještajnih birokracija koje su dugo bile demokratski rezervati — i čiji stanovnici nisu željeli biti označeni kao “suradnici” predsjednika kojem su navodno služili. Popuštanje pred čak onim najgorim i najugrožavajućim aspektima kineskog komunističkog režima, koje traje još od kasnih 1990-ih, stavljeno je u višu brzinu. Razgovor o tome kako Nike izrađuje svoje tenisice u kineskim robovskim radnim logorima više nije bio u modi. Vijesti o tome kako Kina krade američke znanstvene i vojne tajne, vodi špijunske prstenove velikih razmjera u Silicijskoj dolini i kompromitira kongresmene poput Erica Swalwella, plaća velike donacije vrhunskim Ivy-League profesorima u dobro organiziranom programu intelektualne krađe ili na bilo koji način predstavlja opasnost svom vlastitom narodu ili svojim susjedima, a kamoli američkom načinu života, bile su utišane i odbačene kao Trumpova propaganda.
Središnja obavještajna agencija (CIA) otvoreno je štitila kineske napore potkopavanja američkih institucija. Uprava CIA-e maltretirala je obavještajne analitičare kako bi promijenili svoje procjene kineskog utjecaja i miješanja u naš politički proces kako se one ne bi koristile u korist politika s kojima se nisu slagali — Trumpovih politika. Nije ni čudo da zaštita Amerike nije najhitniji posao uprave CIA-e — tehnologijom koja pohranjuje podatke agencije upravlja Amazon Web Services, u vlasništvu kineskog distributora broj 1 u Americi, Jeffa Bezosa.
Za one koji su zapravo razumjeli što Kinezi rade, stranačka pristranost bila je izrazito sporedna briga. Kinesko ponašanje bilo je autentično alarmantno — kao i naizgled nesposobnost američkih sigurnosnih institucija da to shvate ozbiljno. “Tijekom 1980-ih, ljudi koji su isticali interese stranih sila čije su ideje bile neprijateljske republikanskom obliku vladavine bili su prognani”, kaže bivši obavještajni dužnosnik Obamine administracije. “Ali s pojavom globalizma, oni su tražili izgovore za Kinu, čak i iskrivljavali obavještajne podatke u skladu sa svojim željama. Tijekom Bushovih i Obaminih godina, standardna je procjena bila da Kinezi nemaju želju graditi plavovodnu mornaricu. To je bila smetnja njihovom pogledu. Kina danas gradi svoj treći nosač aviona.”
Preziranje Trumpa pružilo im je političko opravdanje, ali američki sigurnosni i obrambeni establišment imao je svoj vlastiti interes oglušiti se na Kinu. Dvadeset godina rasipanja ljudi, novca i prestiža na vojne angažmane koji su započeli s “Ratom protiv terorizma” Georgea W. Busha, pokazali su se od male strateške važnosti za Sjedinjene Države. Međutim, raspoređivanje snaga radi pružanja osiguranja na bliskoistočnim poljima smrti u velikoj je mjeri koristilo Pekingu. Prošlog je tjedna kineski energetski div Zen Hua iskoristio slabu iračku ekonomiju kad je za 2 milijarde dolara osigurao petogodišnju opskrbu naftom od 130.000 barela dnevno. Ako cijene porastu, sporazum Kini omogućava preprodaju nafte.
U Afganistanu, veliki rudnici bakra, metala i minerala, čiju sigurnost još uvijek tobože osiguravaju američke trupe, u vlasništvu su kineskih kompanija. A budući da Afganistan graniči sa Xinjiangom, Xi Jinping je zabrinut da bi se “nakon što Sjedinjene Države povuku trupe iz Afganistana, terorističke organizacije smještene na graničnim područjima Afganistana i Pakistana mogle brzo infiltrirati u Središnju Aziju”. Drugim riječima, američke trupe raspoređene u inozemstvu na mjestima poput Afganistana više služe kako bi pružile sigurnost kineskoj inicijativi Jedan pojas, jedan put nego zaštitile američke interese.
“Postoji uvjerenje da nismo u istoj vrsti sukoba s njima kao što smo bili sa SSSR-om”, rekao je bivši Obamin dužnosnik. “Ali jesmo.” Problem je u tome što je gotovo sav američki establišment — koji je koncentriran u Demokratskoj stranci — čvrsto na drugoj strani.
Još u ljeto 2019. godine, izgledalo je kao da će Donald Trump osvojiti drugi mandat u Bijeloj kući. Ne samo da je ekonomija poletjela, a nezaposlenost bila na rekordno niskim razinama, on je predvodio upravo na onom terenu na kojem je odlučio suočiti se s protivnicima. Trumpov trgovinski rat s Pekingom pokazao je da najozbiljnije želi prisiliti američke kompanije na premještanje svojih opskrbnih lanaca. U srpnju, glavne američke tehnološke tvrtke poput Della i HP-a najavile su da će velik dio svoje proizvodnje premjestiti izvan Kine. Amazon, Microsoft i Alphabet su također rekli da planiraju preseliti dio svoje proizvodnje negdje drugdje.
Upravo u tom trenutku, krajem lipnja i početkom srpnja 2019. godine, stanovnici Wuhana počeli su ispunjavati ulice, ljuti što su ih dužnosnici odgovorni za zdravlje i prosperitet 11 milijuna stanovnika tog grada izdali. Bili su bolesni i bojali su se da ne postanu još bolesniji. Starije osobe su se borile disati. Sudionici povorka podigli su svoje transparente na kojima je pisalo: “Mi ne želimo biti otrovani, mi samo želimo udisati svježi zrak”. Roditelji su se bojali za živote svoje djece. Postojao je strah da su oboljeli pretrpjeli trajna oštećenja imunološkog i živčanog sustava.
Vlasti su cenzurirale račune na društvenim mrežama, fotografije i videozapise prosvjeda, a policajci u civilu pratili su one koji stvaraju probleme i pritvorili najglasnije među njima. S prisilno zatvorenim poduzećima, prosvjednici se nisu imali gdje skrivati. Neki su odvezeni u kombijima. Vlasti su ih upozorile: “Organizacije javne sigurnosti odlučno će poduzeti mjere protiv ilegalnih kaznenih djela poput zlonamjernog poticanja i provociranja.”
Ono što je stanovnike Wuhana u to vrijeme poslalo na ulice nije bio COVID-19 — koji je svoje širenje započeo tek zimi. Ono što je početkom ljeta 2019. godine prijetilo javnom zdravlju u Wuhanu bila je pošast zagađenog zraka. Ovo je dosad neispričani dio priče o užasnoj američkoj prošloj godini.
Kako bi se pozabavile s gomilom smeća koje truje atmosferu, vlasti su planirale izgraditi postrojenje za spaljivanje otpada — plan koji je s pravom uzbunio ljude koji su tamo živjeli. (2013. godine utvrđeno je da pet spalionica u Wuhanu emitira opasne polutante.) Drugi su gradovi na sličan način izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv zagađenja zraka — Xiamen 2007. godine, Šangaj 2015. godine, Chengdu 2016. godine, Qingquan 2017. godine — svaki put šaljući valove panike vodstvu KPK, koja se plašila i najmanjeg odjeka prodemokratskih prosvjeda 1989. godine na Tiananmenskom trgu i izgleda da se neobuzdani demokratski prosvjedi u Hong Kongu probiju na kopno i zapale ostatak populacije. Što ako se nemiri prošire od jednog do drugog grada, a čitava država, 1,4 milijarde ljudi, naposljetku izmakne kontroli?
KPK je saznao da je način za sprječavanje širenja nemira karantena. Partija se pokazala osobito vještom u neutraliziranju manjinskog stanovništva u zemlji, najprije Tibetanaca, a odnedavno i turske etničke manjine Ujgura, putem masovnih karantena i zatvaranja kojima se upravljalo pomoću mreža elektroničkog nadzora, što je stvorilo uvjete za zatvore i robovske radne logore. Do 2019. godine, mračna je sudbina kineskih Ujgura postala razlog za zabrinutost — bilo iskrenu ili kao jednostavno stvar odnosa s javnošću — čak i među mnogima koji su ostvarili ogromne profite na njihovom prisilnom radu.
13,5 milijuna Ujgura koncentrirano je u Xinjiangu ili Istočnom Turkestanu, regiji na sjeverozapadu Kine otprilike veličine Irana, bogate ugljenom, naftom i prirodnim plinom. Budući da graniči s Pakistanom, Xinjiang je krajnja točka inicijative Jedan pojas, jedan put, Xijev bilijunski projekt za stvaranje globalne kineske sfere interesa. Bilo koji potencijalni poremećaji te inicijative prijetnja su vitalnim kineskim interesima. Xi je vidio napad u travnju 2014. godine u kojem su ujgurski borci izboli više od 150 ljudi na željezničkoj stanici kao priliku za pokoravanje stanovništva.
Pripremite se za “razornu, uništavajući ofenzivu”, rekao je Xi policijskim snagama i trupama. Njegovi su zamjenici izdali naredbe: “Okupite sve koji bi trebali biti okupljeni.” Dužnosnici koji su pokazali milost bili su sami pritvoreni, ponižavani i držani kao primjer nepoštivanja “strategije središnjeg vodstva partije za Xinjiang”.
Prema izvješću New York Timesa iz kolovoza 2019. godine, kineske su vlasti bile najviše zabrinute zbog ujgurskih studenata koji su se vraćali kući iz škola izvan provincije. Studenti su imali “široko rasprostranjene društvene veze diljem čitave zemlje” i koristili društvene mreže čiji je “utjecaj”, strahovali su dužnosnici, bio “rasprostranjen i težak za iskorjenjivanje”. Zadatak je bio karantenirati vijesti o tome što se doista događa u logorima. Kad su studenti pitali gdje su njihovi najmiliji i što im se dogodilo, dužnosnicima je rečeno da poruče “studentima da je njihova rodbina ‘zaražena’ ‘virusom’ islamskog radikalizma i da moraju biti u karanteni i izliječiti se”.
Ali predmetom kineskih politika zatvaranja nisu bili samo oni za koje se mislilo da su najvjerojatniji izvođači terorističkih napada — mladi ljudi. Prema dokumentima, dužnosnicima je rečeno da “ne mogu biti pošteđeni čak ni bake ni djedovi, kao ni članovi obitelji koji su se činili prestari za vršenje bilo kakvog nasilja”.
Kad je u jesen 2019. godine pogodio stvarni virus, kineske su vlasti slijedile isti protokol, stavljajući u karantenu ne samo buduće potencijalne izazivače nereda, već i sve u Wuhanu u nadi da će izbjeći još veće negodovanje javnosti od onog koje su samo nekoliko mjeseci prije ugušili u tom istom gradu.
Postoji dobar razlog zašto zatvaranja — stavljanje u karantenu onih koji nisu bolesni — nikad prije nisu korištena kao javnozdravstvena mjera. Vodeći članovi grada, države ili nacije ne zatvaraju svoje vlastite, osim ako ne žele dati znak izricanja kolektivne kazne stanovništvu u cjelini. To se nikad nije koristilo kao javnozdravstvena mjera jer je naširoko prepoznato kao instrument političke represije.
Krajem prosinca 2019. godine, kineske su vlasti počele zatvarati račune na društvenim medijima koji su spominjali novi virus, a liječnici koji su upozoravali na njega ili razgovarali sa svojim kolegama dobili su ukor, dok je jedan od njih, navodno zaražen s COVID-19, umro. Sva domaća putovanja u i izvan Wuhana bila su zaustavljena. Ako je svrha zatvaranja doista bila sprječavanje širenja zaraze, vrijedi napomenuti da su se međunarodni letovi nastavili. Umjesto toga, čini se da je zabrana putovanja u zemlji, baš kao i cenzura društvenih medija, trebala spriječiti da se vijest o vladinoj grešci proširi diljem Kine i potencijalno dovede do masovnih, a možda i nekontroliranih nemira.
Ako su se ulice Wuhana ispunile u lipnju i srpnju u znak prosvjeda zbog smrtonosne nesposobnosti vlasti kad su skrivale planove za spalionicu koja bi razboljela stanovništvo grada, kako bi tek kineska javnost reagirala nakon što bi otkrila da izvor respiratorne bolesti predodređene da zarazi čitavu zemlju nije bizarna prirodna nesreća koja se dogodila na mokroj tržnici, kao što su to tvrdili dužnosnici, već KPK-ov vlastiti Institut za virologiju u Wuhanu?
U siječnju je bivši zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost Trumpove administracije Matt Pottinger rekao britanskim dužnosnicima da najnoviji američki obavještajni podaci pokazuju kako je najvjerojatniji izvor COVID-19 Institut za virologiju u Wuhanu. Pottinger je, prema Daily Mailu — britanskoj publikaciji koja je bila jedna od rijetkih zapadnih medija koji su izvijestili o Pottingerovoj izjavi — tvrdio da je patogen mogao pobjeći curenjem ili nesrećom.
Prema informativnom listu State Departmenta objavljenom u siječnju, Sjedinjene Države “imaju razloga vjerovati da se nekoliko istraživača unutar wuhanskog laboratorija razboljelo u jesen 2019. godine, prije prvog utvrđenog slučaja izbijanja.” List nadalje objašnjava da je laboratorij kineske vlade provodio istraživanja o koronavirusu šišmiša najsličnijeg COVID-19 od 2016. godine. Od najmanje 2017. godine, wuhanski je laboratorij provodio tajna istraživanja za kinesku vojsku. “Već dugi niz godina, Sjedinjene Države su javno izražavale zabrinutost zbog dosadašnjeg kineskog rada na biološkom oružju, koje Peking nije ni dokumentirao niti ga je dokazano eliminirao, usprkos javnim obvezama prema Konvenciji o biološkom oružju.”
Dokazi da pandemija nije započela na wuhanskoj mokroj tržnici bili su objavljeni već u siječnju 2020. godine, nekoliko dana nakon što je Peking implementirao zatvaranja 23. siječnja. Prema britanskom medicinskom časopisu Lancet, 13 od prvih 41 slučaja, uključujući i onaj prvi, nije imao veze s tržnicom. U svibnju je šef kineskog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti potvrdio da ne postoji ništa što bi moglo povezati COVID-19 i mokru tržnicu. “Novi koronavirus postojao je puno prije” nego je pronađen na tržnici, rekao je kineski dužnosnik.
Nakon izvješće Lanceta, republikanski dužnosnici bliski Trumpovoj administraciji osporili su službeno izvješće Pekinga. “Mi ne znamo odakle je potekao i moramo to istražiti”, rekao je u veljači senator Tom Cotton. “Također znamo da je samo nekoliko milja od te tržnice hrane jedini kineski super laboratorij 4. razine biosigurnosti koji istražuje zarazne bolesti ljudi”. Cotton je rekao da su Kinezi bili dvolični i neiskreni. “Moramo barem postaviti pitanje da vidimo što dokazi govore”, rekao je Cotton. “A Kina trenutačno ne daje nikakve dokaze po tom pitanju.”
Američki korporativni tisak popljuvao je Cottonovu potragu za odgovorima. Bezosov je Washington Post tvrdio da je Cotton “raspirivao žar teorije zavjere koju su stručnjaci u više navrata razotkrili”. Trumpa su ismijavali jer je proturječio američkim špijunskim službama kad je predsjednik rekao da s visokom dozom povjerenja vjeruje kako je virus potekao u wuhanskom laboratoriju. Senator Ted Cruz rekao je da je odbacivanjem očiglednih pitanja o podrijetlu pandemije tisak “napustio novinarstvo kako bi proizveo KPK propagandu”.
Članak Nicolsona Bakera u siječanjskom izdanju New York Magazinea argumentira u korist istog slučaja koji su od prošle zime iznosili Trump i republikanski dužnosnici i podiže ista pitanja. Zašto su novinari automatski pokušavali diskreditirati skepticizam Trumpove administracije u vezi pekinške priče o podrijetlu koronavirusa? Zašto čekati do izbora kako bi se omogućilo objavljivanje dokaza da je priča KPK lažna? Naravno, mediji su preferirali Bidena i željeli su odlazak Trumpa po svaku cijenu — ali kako bi govorenje istine o Kini i COVID-19 utjecalo na izborne šanse demokrata?
Kina je kultivirala mnoge prijatelje u američkom tisku, zbog čega mediji ozbiljnog lica prenose statistike kineske vlade — na primjer da je Kina, s četiri puta većim stanovništvom od Sjedinjenih Država, pretrpjela 1/100 broja smrtnih slučajeva od COVID-19. No, ključna je činjenica ovo: legitimiziranje KPK-ovih narativa, mediji ne pokrivaju prvenstveno Kinu, već američku klasu koja vuče svoju moć, bogatstvo i prestiž iz Kine. Ne, Peking u ovom slučaju nije loš momak — on je odgovorni međunarodni igrač. Zapravo, trebali bismo slijediti vodstvo Kine. I do ožujka, s početnim Trumpovim pristankom, američki su dužnosnici nametnuli iste one represivne mjere na Amerikance koje su tijekom povijesti koristile diktatorske sile kako bi ušutkale svoj vlastiti narod.
Naposljetku je pro-kineska oligarhija uvidjela čitav niz pogodnosti koje su im zatvaranja pružila. Zatvaranja su učinila vodeće oligarhe bogatijima — samo u slučaju Bezosa za 85 milijardi dolara — dok su osiromašila Trumpovu bazu malih poduzetnika. Nametnuvši neustavne regulacije, gradske i državne vlasti normalizirale su autokraciju. I ono ne manje važno, zatvaranja su dala američkom establišmentu prihvatljivi razlog da svom odabranom kandidatu daju nominaciju nakon što mu je podršku dala jedva trećina delegata, da bi ga potom držali sakrivenog u podrumu tijekom čitave predsjedničke kampanje. A opet, u određenom smislu, Joe Biden je doista predstavljao povratak u normalu u desetljećima dugim američko-kineskim odnosima.
Nakon Bidenovog izbora, kineski ministar vanjskih poslova pozvao je na reset američko-kineskih odnosa, ali kineski aktivisti govore da je Bidenova politika prema Kini već postavljena. “Vrlo sam skeptičan prema Bidenovoj administraciji jer se brinem da će dozvoliti Kini povratak u normalu, što je genocid 21. stoljeća nad Ujgurima”, rekao je jedan aktivist za ljudska prava New York Timesu nakon izbora. S Bidenom kao predsjednikom, rekao je drugi, “to je kao da vam u Bijeloj kući sjedi Xi Jinping”.
U studenom je društvenim mrežama kružio videozapis koji je dokumentirao javni govor čelnika kineskog think tanka bliskog vladi u Pekingu. “Trump je vodio trgovinski rat protiv nas”, rekao je kineskoj publici. “Zašto se nismo mogli nositi s njim? Zašto smo između 1992. i 2016. godine uvijek rješavali probleme sa SAD-om? Zato jer imamo ljude tamo gore. U središnjem američkom krugu moći imamo nekoliko starih prijatelja.” Zahvalna svjetina smijala se zajedno s njim. “Tijekom posljednja tri do četiri desetljeća”, nastavio je, “iskoristili smo taj središnji krug Amerike. Kao što sam rekao, Wall Street ima vrlo dubok utjecaj… Svojedobno smo se jako oslanjali na njih. Problem je što su oni u opadanju od 2008. godine. Ali ono najvažnije je to što nakon 2016. godine Wall Street nije mogao kontrolirati Trumpa… Pokušali su nam pomoći u američko-kineskom trgovinskom ratu. Moji prijatelji u SAD-u su mi rekli da su pokušali pomoći, ali nisu mogli. Sad s Bidenom koji je dobio izbore, tradicionalne elite, političke elite, establišment, oni imaju vrlo bliske veze s Wall Streetom.”
Je li to istina? Malo bogatstvo koje je ministrica financija Janet Yellen zaradila jednostavnim govorom ispred Wall Street publike opće je poznata stvar. Ali imala je oštre riječi za Peking na svom saslušanju za potvrdu prošli mjesec, kad je čak kritizirala KPK zbog “groznih kršenja ljudskih prava” protiv Ujgura. Ali životopisi Bidenovih kandidata za najviša mjesta u nacionalnoj sigurnosti govore drugačiju priču. Nadolazeći direktor Nacionalne obavještajne agencije Avril Haines i državni tajnik Anthony Blinken radili su zajedno u Beltway tvrtki pod nazivom WestExec, koja je izbrisala svoj rad u korist KPK sa svoje web stranice neposredno prije izbora.
Dugogodišnji Bidenov pomoćnik za sigurnost Colin Kahl, izabran za 3. mjesto po važnosti u Pentagonu, radio je na institutu Sveučilišta Stanford koje je pobratimljeno sa Sveučilištem u Pekingu, školom koju je vodio bivši šef špijuna KPK i koju zapadne obavještajne službe već dugo smatraju sigurnosnim rizikom.
Kao voditeljica think tanka Centar za američki napredak, Bidenov izbor za direktoricu Ureda za upravljanje i proračun, Neera Tanden, udružila se s američko-kineskom organizacijom za razmjenu koja je stvorena kao paravan za “kooptiranje i neutraliziranje izvora potencijalne oporbe politikama i autoritetu” KPK i “utjecanja na prekomorske kineske zajednice, strane vlade i druge aktere da poduzmu akcije ili zauzmu stavove koje podržavaju Peking”.
Bidenov specijalni pomoćnik za predsjedničko osoblje, Thomas Zimmerman, bio je suradnik na Šangajskoj akademiji društvenih znanosti, koju su zapadne obavještajne agencije označile zbog svojih veza s kineskim Ministarstvom državne sigurnosti.
Veleposlanica u UN-u, Linda Thomas-Greenfield, održala je 2019. godine govor na Konfucijevom institutu (koje financira kineska vlada) u Savanni, državi Georgiji, u kojem je pohvalila kinesku ulogu u promicanju dobrog upravljanja, ravnopravnosti spolova i vladavine zakona u Africi. “Ne vidim razlog zašto Kina ne može dijeliti te vrijednosti”, rekla je. “Zapravo, Kina je u jedinstvenoj poziciji širenja ovih ideala s obzirom na svoj snažan utjecaj na kontinentu.”
Obitelj nadolazećeg vrhovnog zapovjednika navodno je dobila beskamatni zajam u visini od 5 milijuna dolara od biznismena povezanih s kineskom vojskom, dok je Bidenov sin Hunter nazvao svog kineskog poslovnog partnera “kineskim šefom špijuna”. Razlog zašto su tisak i društveni mediji cenzurirali izvješća koja su prethodila izborima o navodnim vezama Huntera Bidena s KPK-om nije bio u svrhu njegove zaštite — 5 milijuna dolara je manje od onoga što je Bezos zaradio svakog sata tijekom panedmije. Ne, za pro-kinesku oligarhiju, svrha izbora Joea Bidena bila je zaštititi sebe.
Izvješća koja tvrde da će Bidenova administracija nastaviti agresivne napore preokretanja kineske tehnološke industrije namijenjena su odvraćanju pažnje. Nova administracija krcata je lobistima američke tehnološke industrije, koji su odlučni da američko-kineske odnose vrate na pravi put. Bidenov šef osoblja Ron Klain prethodno je bio u izvršnom vijeću TechNeta, trgovinske skupine koja lobira u korist Silicijske doline u Washingtonu. Bidenov savjetnik u Bijeloj kući je Steve Ricchetti, čiji je brat Jeff angažiran za lobiranje u korist Amazona neposredno nakon izbora.
Yellen govori da je “Kina jasno naš najvažniji strateški konkurent”. Ali pro-kineska oligarhija se ne natječe sa zemljom iz koje crpi svoje bogatstvo, moć i prestiž. Njihov je model kineska autokracija. Razmotrite razmještanje 20.000 pripadnika američkih oružanih snaga diljem Washington D.C.-a, kako bi osigurali inauguraciju predsjednika koji se rijetko viđa u javnosti u jeku sporadičnog nasilnog prosvjeda koji je proglašen pobunom i pučem; uklanjanje oporbenih glasova s društvenih medija, zajedno s uklanjanjem samih konkurentskih platformi društvenih medija; novonastale napore da se polovici Amerikanaca koji podržavaju Trumpa uskrati pristup zdravstvenoj zaštiti, kreditima, pravnom zastupanju, obrazovanju i zapošljavanju, s krajnjim ciljem redefiniranja prosvjeda protiv trenutačne administracije kao “domaćeg terorizma”.
Ono što se čini jasnim jest da Bidenova inauguracija označava hegemoniju američke oligarhije koja svoj odnos s Kinom vidi kao štit i mač protiv svojih vlastitih sunarodnjaka. Poput atenske Tridesetorice tirana, oni ne pokazuju samo prezir prema političkom sustavu koji prepoznaje prirodna prava svih svojih građana s kojima nas je obdario naš tvorac; oni naročito preziru ideju da oni nad kojima vladaju imaju ista prava kao i oni. Razmotrite njihovo novootkriveno poštovanje prema ideji da bi govor trebao biti slobodan samo za nekolicinu prosvijetljenih koji se znaju pravilno služiti njime. Poput Kritije u pro-spartanskoj frakciji, nova američka oligarhija vjeruje da su neuspjesi demokracije dokaz njihovog isključivog prava na moć — i sretni su vladati u partnerstvu sa stranom silom koja će im pomoći uništiti vlastite sunarodnjake.
Što nas povijest u ovom trenutku uči? Loše vijesti su da je Tridesetorica tirana prognala istaknute atenske demokrate i konfiscirala njihovu imovinu, istodobno ubijajući 5% stanovništva Atene. Dobra vijest je to što je njihova vladavina trajala manje od godinu dana.
Lee Smith je autor novoobjavljene knjige Trajni puč: Kako su se strani i domaći neprijatelji obrušili na američkog predsjednika.
