Kad je John Money, psiholog, apologet pedofilije i prvoklasni šarlatan iz 20. stoljeća, prije nekoliko desetljeća prvi izumio koncept rodnog identiteta, vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će jednog dana Demokratska stranka njegove budalaste teorije ugraditi u zakon. U doba kad je Money provodio seksualne eksperimente na mladim dječacima, tjerajući ih na skidanje pred kamerama, simuliranje seksualnih činova i prisiljavajući jednog od njih da živi kao djevojčica protiv njegove volje, izgledalo je kao neostvarivi san da će, u ne tako dalekoj budućnosti, njegove ideje o biološkom spolu i “rodu” kao nekakvim različitim i valjanim oblicima identiteta biti zakonom nametnuti američkoj populaciji. A kad su njegova dva ljudska eksperimenta naposljetku oduzeli svoje živote, siguran sam da je Money strahovao da će njegove teorije završiti u ropotarnici povijesti. Ali to nije ono što se dogodilo. Sad dobri liječnik, koji je umro prije 15 godina, može pogledati gore s mjesta na kojem već je — a ja imam neke teorije o tome gdje bi to moglo biti — i osjećati se ponosno što su njegove ideje, iako je koncept “rodnog identiteta” besmislen i nekoherentan, a njegov pokušaj znanstvenog dokazivanja završio tragičnom smrću dvoje ljudi, na kraju pobijedile i uskoro će čitava zemlja biti zakonom prisiljena živjeti u skladu s njima.
Takozvani Zakon o ravnopravnosti prošao je u četvrtak Zastupnički dom pod kontrolom demokrata i sad dolazi u jednako demokratski Senat. Zakon predstavlja opsežan i radikalan napad na vjerske slobode, žene, djecu, moralnu pristojnost i zdravi razum. To je doista najozbiljniji zakonodavni napad na ženska prava u američkoj povijesti, budući da pokušava legalno izbrisati žene na način i u mjeri u kojoj čak ni najopakiji i najmizoginičniji agent Patrijarhata nije mogao ni sanjati. Ljudi koji su se brinuli da će Mike Pence oživjeti Sluškinjinu priču, čitavo su vrijeme radili na uspostavljanju vlastite distopije koja nadilazi sve što je Margaret Atwood ikad zamislila.
Prijedlog zakona sadrži i druge značajne posljedice. Kao što Ian Haworth objašnjava, Zakon o ravnopravnosti postavlja pozornicu za ukidanje vjerskih sloboda:
Zakon o ravnopravnosti proširit će zaštitu protiv diskriminacije koju pruža Zakon o građanskim pravima (poput zapošljavanja i stanovanja) kako bi se obuhvatili programi financirani saveznim sredstvima i “javni smještaji” koji uključuju maloprodajne trgovine, internet trgovine, stadione i pružatelje usluga prijevoza. Kao primjer, to bi značilo da će na tvrtke koje su mete tužbi zbog diskriminacije na temelju vjerskih prigovora utjecati Zakon o ravnopravnosti, poput cvjećara i pekara. Zakon o ravnopravnosti bi također zamijenio Zakon o obnovi vjerske slobode (RFRA) donesen 1993. godine koji je “vladi postavio višu letvicu u obrani zakona ako bi ljudi tvrdili da ti zakoni narušavaju vjersku slobodu”.
Zakon također briše zaštitu savjesti za one koji ne žele financirati ili obavljati pobačaje. Alexandra DeSanctis iz National Reviewa iznosi pojedinosti:
Prema Zakonu o ravnopravnosti, zdravstveni radnici bit će zakonom obvezani obavljati postupke promjene spola ili nuditi vezani hormonski tretman, čak i ako su takvi postupci u suprotnosti s njihovom najboljom medicinskom prosudbom. Na isti način, zakon bi odbijanje obavljanja pobačaja također smatrao diskriminacijom u trudnoći, što bi se tretiralo kao diskriminacija na temelju spola. Zakon o ravnopravnosti redefinira “spol” tako da uključuje “trudnoću, porođaj ili srodno zdravstveno stanje” i, kao što su primijetili protivnici zakona, savezne agencije i sudovi već su utvrdili da se fraza “srodno zdravstveno stanje” može interpretirati tako da uključuje pobačaj.
Sve ovo je samo po sebi dovoljno užasavajuće, ali to nije čak ni najekstremnija posljedica zakona. Najgore od svega, Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine bio bi “ažuriran” kako bi uključio seksualnu orijentaciju i rodni identitet kao zaštićenu klasu, na istoj razini kao i rasa. Tekst zakona dijelom glasi: “Pojedincu se neće uskratiti pristup zajedničkom objektu, uključujući kupaonicu i svlačionicu, koji je u skladu s rodnim identitetom pojedinca.
Zapravo, kao što je već napomenuto, ovaj bi se mandat odnosio na sve “javne smještaje” i, prikladno, manje-više sve što se računa lili može računati kao javni smještaj. Čini se kako je vaš dom trenutačno izuzet, ali siguran sam da demokrati neće predugo ostaviti rovu rupu u zakonu nepopunjenom. To znači da će, ako se usvoji ovaj zakon, biti nezakonito pružati bilo kakav privatni ili ekskluzivni prostor ženama. Kupaonice, sportske momčadi, svlačionice — sve to, prema zakonu, mora biti otvoreno bilo kojem muškarcu koji zahtijeva pristup. Prema Zakonu o ravnopravnosti, vlada ne bi prepoznavala žene kao nužno zasebnu skupinu od “muškaraca”. Sve što je važno jest “rodni identitet” osobe.
Ovo podiže važno pitanje: što je to dovraga “rodni identitet”? Pa, zapravo nije ništa određeno. To je u potpunosti izmišljeni, umjetni koncept — koji potječe od ranije spomenutog šarlatana i zlostavljača djece — koji je najbolje definirala, ako se uopće može definirati, Kampanja za ljudska prava (HRC) (vatreni i utjecajni zagovornik Zakona o ravnopravnosti). HRC na stranici Definicija seksualne orijentacije i rodnog identiteta svoje web stranice kaže da je rodni identitet “nečiji najdublji koncept sebe kao muškarca, žene, spoja obojeg ili nijednog — kako pojedinci doživljavaju i nazivaju sebe. Nečiji rodni identitet može biti isti ili različit od spola dodijeljenog pri rođenju.”
Pokušajmo shvatiti ovu puku ludost ovdje. Vaš je biološki spol ono što zapravo jeste — vaš pravi seksualni identitet — određen nepromjenjivim fizičkim karakteristikama. Vaš rodni identitet je ono što osjećate da jeste ili ono što želite biti ili kako sebe doživljavate. Prema Zakonu o ravnopravnosti, nečija percepcija sebe — čak i ako je netočna — ima prednost nad stvarnošću onoga što zapravo je. Doista, stvarnost više uopće nije legalno priznata. Zablude i fantazije istiskuju istinu. Laž izlazi kao konačni pobjednik.
Naravno, ženske sportske momčadi nikad nisu imale ništa sa samopercepcijom. Apsolutno nije bitno što muškarac misli ili osjeća o sebi. Ništa od svega toga ne mijenja biološke značajke koje mu daju nepravednu prednost u odnosu na žene. I premda se muškarac može osjećati kao da je trebao imati vaginu (što god to značilo), stvarnost je da ima istu “opremu” kao i svaki drugi muškarac i pripada u iste svlačionice i kupaonice kao i ti drugi muškarci. Na vratima toaleta piše — ili je pisalo — “muškarac” i “žena”, a ne “oni koji se danas osjećaju kao muškarci” i “oni koji se danas osjećaju kao žene”. To je jedini razuman i koherentan način organiziranja tih stvari i jedini način koji ženama pruža privatnost i zaštitu koja im je potrebna. Ali razumnost i koherentnost će uskoro biti ilegalni.
Nije potrebno previše mašte kako bismo vidjeli kuda sve ovo vodi. Ako je samopercepcija važnija od stvarnosti — ako je, zapravo, samopercepcija naša nova stvarnost — onda uopće nema razloga zašto taj standard ograničiti na spol. Što je s bijelcem koji želi prednosti afirmativne akcije pri upisu na fakultet na temelju toga što se smatra crncem? Možda bi bilo ludo prihvatiti da je bijelac crnac samo zato što sebe vidi takvog, ali svejedno je na neki način manje ludo od prihvaćanja da je muškarac žena samo zato što sebe vidi kao takvu. A što je s pedofilom koji sebe doživljava kao da ima devet godina? Ponovno, nema smisla davati njegovoj percepciji vlastite dobi pravni prioritet nad stvarnošću njegove stvarne dobi, ali sigurno nije ništa besmislenije nego činiti isto na području biološkog spola. Svaki argument za davanje zaštićenog statusa rodnom identitetu nužno bi se trebao primijeniti i na dobni identitet, rasni identitet ili bilo što drugo.
Kao i uvijek, ljevica će ismijavati ono što će nazvati argumentom “skliskog terena”. A nakon toga, za nekoliko godina, oni će učiniti točno što smo predviđali i zbog čega su nas ismijavali. To je način na koji se ove stvari uvijek odigraju i vjerojatno će se odigrati i u ovom slučaju. Demokrati su objavili rat protiv stvarnosti. Nismo još ni počeli snositi posljedice toga.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
