U nedavnom eseju, tvrdio sam da ni SARS-CoV-2, “koronavirus” niti njegova uzročno-posljedična bolest poznatija kao COVID-19, nisu utvrđeni prema znanstvenim protokolima koji već dugo postoje kako bi se demonstrirale takve vrste stvari.
Skeptici će postaviti dva pitanja:
(1) Kako objašnjavate sve te ljude pozitivne na COVID testiranjima?
(2) Od čega svi ti ljudi razbolijevaju i umiru?
Dobra pitanja. U ovom eseju ću odgovoriti na prvo. Drugim ću se pozabaviti u budućem eseju.
POZITIVAN REZULTAT NA COVID TESTU
Za početak, neki ljudi, osobito u prvih nekoliko mjeseci ovog jadnog poglavlja u povijesti naše zemlje, nisu uopće bili testirani. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) dali su upute liječnicima da identificiraju COVID pacijente na pod pretpostavkom da imaju virus. Bolnice koje su se pripremale za nalet COVID pacijenata obustavljanjem operacija i postupaka koje bi inače izvodili za pacijente s drugim bolestima opasnim po život pripremale su se za poplavu pacijenata koja se nikad nije dogodila.
Dakle, s hitnim službama u čitavoj zemlji bez uobičajenog protoka pacijenata, administratori su imali toliko veći financijski poticaj slijediti CDC-ove smjernice, budući da su za svakog COVID pacijenta dobili 13.000 dolara, dok su za svakog COVID pacijenta kojeg su stavili na ventilator dobili 39.000 dolara.
Međutim, stavimo sve ovo po strani i razmotrimo test, PCR test koji se koristi za određivanje COVID slučajeva.
Od samog početka, presudno je uzeti na znanje činjenicu da je su po prvi put ikada, počevši tek prošle godine, “slučajevi” radikalno redefinirani na način koji bi bio nezamisliv u veljači 2020. godine (mjesec dana prije nego što je Virus apokalipsa zahvatila svemir).
Za početak, kao što je gore navedeno, mnogi od tih “slučajeva”, prema CDC-u, uključivali su one pacijente koji su označeni kao “vjerojatni” nositelji virusa. To znači da su dijagnosticirani kao “slučajevi” u nedostatku bilo kakvog “potvrdnog laboratorijskog ispitivanja”. A svejedno su bili identificirani kao COVID “slučajevi”.
Štoviše, kod bilo kojeg drugog virusa ili bolesti, CDC nikad nije brojao kao “slučaj” samo pozitivan rezultat na testiranju. Drugim riječima, pozitivan rezultat medicinska ustanova nikad nije smatrala dovoljnom osnovom za utvrđivanje “slučaja”. Umjesto toga, da bi se nešto moglo računati kao “slučaj”, osoba je trebala biti bolesna i trebala je medicinsku pomoć, poput, recimo, hospitalizacije.
Međutim, u eri COVID-a, CDC je počeo akumulirati pozitivne PCR rezultate (o kojima će biti više riječi u nastavku) ljudi od kojih je velika većina vila “asimptomatična”, što znači da su se osjećali sasvim dobro, kombinirajući ih s pozitivnim testovima na antitijela ljudi koji su se također osjećali sasvim dobro: konačna suma, ovaj spoj uključio je sve “slučajeve”.
Čak je i Atlantic u svom članku “Kako je CDC mogao napraviti takvu pogrešku?” morao priznati (tim riječima) da je to, u najmanju ruku, bilo sve samo ne znanstveni način brojanja “slučajeva”.
Ipak, ono što Atlantic nije priznao jest da je način na koji CDC broji COVID slučajeve jednako racionalan kao i bilo koja druga shema manipulacije brojevima. Nadalje, to se pokazalo divlje uspješnim u prenošenju dojma znanstveno nepismenoj javnosti da broj slučajeva eksplodira.
Sad, što se tiče PCR testova: Postoje dva problema.
Prvo, kao što je Karry Mullis otvoreno primijetio: “Kvantitativni PCR je oksimoron.” Tko je bio Karry Mullis? On je bio izumitelj PCR testa. I za to je postignuće dobio Nobelovu nagradu za znanost. Što je pokojni dr. Mullis — koji je, zanimljivo (iako ne i iznenađujuće), prezirno okarakterizirao Anthonyja Faucija kao nesposobnog, prevaranta i lažljivca “koji ne zna ništa o ničemu i to bih mu rekao u lice!” — mislio tom karakterizacijom svog vlastitog izuma?
Godine 1996., Mullis se napao među onima koje je intervjuirao John Lauritsen (novinar nagrađen Emmyjem, koji je sebe opisao kao “anti-ratnog aktivista, gay osloboditelja, AIDS disidenta, izdavača i svestranog slobodnog mislilaca”).
Očito razgovor nije bio o SARS-CoV-2 i je li on uzrok COVID-19. Umjesto toga, radilo se o HIV-u i je li on uzročnik AIDS-a. Mullis je, poput Lauritsena i drugih znanstvenika koje je obuhvatio Lauritsenov esej, odlučno je odbacio dominantnu tezu, Lauritsen je objasnio zašto je Mullis porekao da njegov vlastiti test može otkriti HIV. Razlog neuspjeha u otkrivanju HIV-a je isti razlog za neuspjeh pri otkrivanju SARS-CoV-2. Vrijedi ga opširno citirati:
“PCR je namijenjen kvantitativnoj identifikaciji tvari, ali po svojoj prirodi nije prikladan za procjenu broja [virusa]. Iako postoji uobičajena zabluda da testovi virusnog opterećenja zapravo broje broj virusa u krvi, ti testovi uopće ne mogu otkriti slobodne, zarazne viruse; oni samo mogu otkriti proteine za koje se vjeruje, u nekim slučajevima pogrešno, da su jedinstveni za HIV. Testovi mogu detektirati genetske sekvence virusa, ali ne i same viruse” (naglasak dodan).
Lauritsen dalje objašnjava:
“PCR radi na način da selektira genetsku sekvencu i potom je silno pojačava. On može postići nešto ekvivalentno pronalaženju igle u plastu sijena; on može pojačati iglu u plastu sijena. Poput elektronički pojačane antene, PCR uvelike pojačava signal, ali također uvelike pojačava buku” (naglasak dodan).
Ono što se implicira jest da s obzirom na tom da je “pojačanje eksponencijalno, najmanja pogreška u mjerenju, najmanja kontaminacija može rezultirati pogreškama mnogih redova veličine”.
Lauritsen iznosi analogiju. “[Korištenje] testova virusnog opterećenja za procjenu virusne aktivnosti bilo bi poput pronalaženja nekoliko odrezaka noktiju; pojačavanje odrezaka noktiju u malu planinu odrezaka noktiju izmiješanu s ostalim smećem; a onda nailazi ‘stručnjak’ koji interpretira tu hrpu kao da ona predstavlja vod vojnika, potpuno naoružanih i spremnih na borbu.”
On zaključuje: “Ukratko, testovi virusnog opterećenja su prevara.”
Da budemo jasni, da, ovo je stav Lauritsena, ali je također i Karryja Mullisa, izumitelja PCR testa koji se sad tretira kao zlatni standard COVID testiranja.
Još uvijek postoji još jedan problem s načinom na koji se PCR test koristi i koji jamči njegovu potpunu bezvrijednost. Točnije, koji jamči da je broj “slučajeva” izgrađen na njemu potpuno netočan i, prema tome, besmislen.
Ove prošle jeseni, činjenicu da je možda čak 90% svih pozitivnih rezultata na testiranju lažno nije primijetio nitko drugi nego New York Times.
Prema smjernicama CDC-a i FDA, velika većina PCR testova provodi se na pragu 40 ciklusa. Dr. Michael Mina, epidemiolog s Harvarda koji je citiran u Timesovom članku, napominje da kad se PCR testovi provode u 35 ili više ciklusa, oni “mogu detektirati ne samo živi virus, već također žive fragmente, ostatke infekcije koji ne predstavljaju osobiti rizik — slično pronalaženju dlake u sobi dugo nakon što ju je osoba napustila.”
Julia Morrison, virologinja sa Sveučilišta Kalifornija koja je također sudjelovala u ovom ekspozeu neadekvatnosti trenutačnog PCR testiranja, otvoreno govori:
“Šokiralo me da ljudi detekciju virusa nakon 40 ciklusa smatraju pozitivnim rezultatom.”
Dr. Morrison inzistira na tome da bi 30 do 35 bilo “razumnije ograničenje”. Dr. Mina je rekao da bi “postavio prag na 30 ili čak manje”.
Većina ljudi nije svjesna ovoga, ali spuštanje praga ciklusa s 40 na brojku usporedivu s onom na koju su se pretplatili dr. Morrison i Mina predstavlja ogromnu razliku.
“Te bi promjene značile da bi količina genetskog materijala u uzorku pacijenata trebala biti 100 do 1.000 puta veća od trenutačnog standarda da bi test vratio pozitivan rezultat — ili barem onaj vrijedan djelovanja” (naglasak dodan).
Ono što ne bi trebalo biti iznenađenje za nikoga, članak Timesa nas informira da dr. Mina i Morrison “i drugi istraživači preispituju uporabu PCR testova kao osnovnog dijagnostičkog alata”.
Francuski istraživač Didier Raoult pokazao je da kad se PCR test provodi u 25 ciklusa, oko 70% uzoraka je bilo stvarno pozitivno — što znači zarazno. Međutim, kad se test provodio u 30 ciklusa, samo 20% uzoraka je bilo zarazno. U 35 ciklusa, samo tri posto uzoraka je bilo zarazno.
A što kad se test provodio iznad 35 ciklusa?
Nula uzoraka je bilo zarazno.
Čak je i Anthony Fauci, još u srpnju dok je bio u znanstvenom podcastu virologa sa Sveučilišta Columbia Vincenta Racaniella, priznao da prevladavajući standard daje lažne rezultate. Fauci je izjavio:
“Ono što se sad na neki način pretvara u standard” jest da “ako imate prag ciklusa od 35 i više… šansa za pouzdanu replikaciju [istinski pozitivan, za razliku od lažnog] su sićušne.”
Fauci dodaje da je “vrlo frustrirajući za pacijente, kao i za liječnike” kad se test provodi na pragu ciklusa, poput, “37”, jer “gotovo nikad ne možete uzgojiti virus na pragu ciklusa od 37“.
Fauci zaključuje: “Dakle, mislim da ako netko dolazi s 37, 38, čak i 36, morate reći, znate, to su samo mrtvi nukleotidi, točka” (naglasak dodan).
Prijevod: Lažni pozitivni rezultati.
I, stoga, beznačajni.
A opet, ako brojevi COVID slučajeva ne znače ništa, ako su svi oni “skuhani”, napuhani redom veličine, od čega se onda razbolijevaju i umiru svi ti ljudi?
To je pitanje s kojim ćemo se pozabaviti u sljedećem članku.
