I dok je novi zakon o pobačaju na putu prema Vrhovnom sudu, beznadni optimisti pro-life pokreta ponovno zadržavaju dah nadajući se preokretanju Roea, dok istaknuti ljevičari histeriziraju iako su izgledi za takvu odluku mali.
“Mislim da se mlađi glasači ne sjećaju kako je bilo prije Roe protiv Wadea”, bjesnila je bivša senatorica iz Missourija Claire McCaskill. “Mislim da ne shvaćaju da ti ljudi neće biti sretni tako dugo dok žrtva silovanja ne bude stavljena u zatvor zbog uzimanja pilule za “dan poslije”. McCaskill je zaboravila navesti primjer prijedloga da se žrtve silovanja zatvore zbog unošenja abortivnog sredstva u svoj organizam jer niti jedan ne postoji. Također je odbila opisati “kako je bilo prije Roe protiv Wadea”, jer bi pregled činjenica potkopao njezino huškanje straha.
Godine 1972., godinu dana prije nego što je Vrhovni sud izmislio ustavno pravo na pobačaj u slučaju Roe protiv Wadea, na ilegalnom pobačaju umrlo je 36 žena, dok je njih 24 umrlo od legalnog pobačaja. Kad se uzme u obzir koliko je u to vrijeme manje država dopuštalo pobačaj nego što ga je zabranjivalo, otkriva se da je stopa smrtnosti od ilegalnih i legalnih pobačaja bila gotovo potpuno ista. Usprkos propagande industrije pobačaja koja tvrdi da su od pobačaja “u zabačenim uličicama” umirale tisuće žena — statistika za koju je suosnivač Nacionalne lige za pobačaj Bernard Nathanson kasnije priznao da je izmislio iz vedra neba — život nije bio ništa opasniji za žene prije Roe protiv Wadea.
CNN-ov Fredo Chris Cuomo još je neozbiljnije napao zakon. On je optužio republikance da “donose zakone koji se temelje na krajnje desnim, bijelim supremacističkim glasovima”. Ali pobačaj svake godina ubija daleko više crnih nego bijelih beba. Samo onaj najsamosabotirajući bijeli supremacist bi pokušao potkresati praksu koja toliko učinkovito odstranjuje crnu rasu.
Nakon svog mlitavog rasnog napada, Cuomo se pozvao na znanost. “Pomislili biste da bismo do sada već pozvali stručnjake da vidimo što kaže znanost, zar ne?”, pitao je. “Ali čini se kako nemamo intelektualne znatiželje po tom pitanju. To je postao kulturni rat… dopustiti ljudima da ustanu u svojoj religiji i svojoj pravednosti iznad bilo čega što sugerira znanost.” Ironično, Cuomo je u pravu. Rasprava o pobačaju zapravo se ne radi o “znanosti”, koja jasno govori da su bebe bebe, a čini se da Cuomo nema previše “intelektualne znatiželje po tom pitanju”. Kad bi imao, priznao bi da narod preko svojih izabranih zastupnika, a ne zaređena kasta “znanstvenika”, odlučuje o političkim stvarima u ustavnoj republici. Rasprava o pobačaju vrti se oko moralnog i političkog pitanja: trebaju li majke imati pravo na ubijanje svoje djece u maternici?
Feministička autorica Naomi Wolf priznala je bezosjećajnost u toj raspravi u svom članku koji je 1995. godine objavljen u časopisu New Republic. Ona je osudila “leksikon dehumanizacije” koji su zagovornici pobačaja razvili kako bi opravdali čedomorstvo i suočila se i sa znanstvenim i s moralnim pitanjima. “Pobačaj bi trebao biti legalan”, tvrdila je Wolf. “Ponekad je čak i nužan. Ponekad majka mora biti sposobna odlučiti da fetus, u svojoj punoj ljudskosti, mora umrijeti.”
Drugim riječima, muškarci i žene su različiti, muškarci ne mogu zatrudnjeti i stoga radikalna “ravnopravnost spolova” podrazumijeva pravo žena na ubijanje svoje djece. To je grozan argument, ali je barem iskren. Wolf razumije da “znanost” nije na strani pobačaja, ali još važnije, čak i da jest, metoda materijalnog istraživanja ne bi bila dovoljna za rješavanje moralnog i političkog pitanja.
Zagovornici pobačaja oslanjaju se na pseudoznanost, izmišljenu povijest i imaginarno pravo kako bi unaprijedili svoj cilj. Ali mogli su izbjeći sve laži iznošenjem iskrenog moralnog slučaja. Oni to ne čine, vjerojatno zbog odbojnosti koju bi to moglo izazvati. To bi nam također trebalo nešto govoriti.
Michael Knowles je američki glumac, autor, konzervativni politički komentator, kolumnist i voditelj podcasta.
