“Moje čitavo tijelo se gušilo. Moja glava je pulsirala, a moja koža je iz svake pore ispuštala znoj … odijevanje poput kafira bilo je zlo. Išla bih u pakao kad bih se tako odjenula … usponom Kalifata na vlast, ako ne nosite hidžab, kako ćete se razlikovati od nevjernika? Ako izgledate poput njih, bit ćete ubijeni poput njih … noseći hidžab (veo za lice) osjećate se kao da ste u pokretnoj komori koja vas lišava osjetila. On ometa vašu sposobnost vida, sluha, dodira, mirisa. Osjećala sam se kao da polako umirem iznutra … Više nisam ni znala tko sam — ako sam uopće bila netko.”
Yasmine Mohammed je ‘spitfire’ (prznica), pojam koji se svojedobno odnosio na borbeni zrakoplov iz ere Drugog svjetskog rata i superzvijezde poput Jane Russell, koja je često igrala ulogu strastvenih žena koje nikome nisu dopustile da ih maltretira. Četrdeset i nešto godišnja Yasmine je kanadska bivša muslimanka, ateistica, edukatorica i aktivistica (ovdje ću ići suprotno uvriježenom običaju i spominjat ću autora prema njezinom imenu. Ona dijeli svoje prezime s osnivačem i prorokom islama, a ja želim izbjeći bilo kakvu zabunu.)
Yasmine je odgajala stroga muslimanska majka koja je bila druga žena jednako strogog očuha. Ona se nalazila u dogovorenom braku s članom Al-Qaide. Ona je napustila islam i danas je udana za nemuslimana. Bez vela: Kako zapadni liberali osnažuju radikalni islam (Unveiled: How Western Liberals Empower Radical Islam) je njezina prva knjiga. I to kakva. Bez vela je instant klasik, koji je nemoguće ispustiti iz ruku. Autori Ayaan Hirsi Ali, Nonie Darwish, Wafa Sultan, Kate McCord, Jean Sasson, Nawal el-Saadawi i Phyllis Chesler, maknite se. Na vašu književnu scenu stigla je nova zvijezda.
Podnaslov knjige, Kako zapadni liberali osnažuju radikalni islam, je pomalo obmanjujući. Istina, Yasmine proziva glumca Bena Afflecka i njegov nastup u listopadu 2014. godine u emisiji Billa Mahera Real Time na HBO-u. U toj su se emisiji Maher i Sam Harris, obojica ateisti i kritičari kršćanstva, žalili zbog svojih kolega liberala koji su ih napadali zbog kritiziranja islama. Ben Affleck je eksplodirao — nenamjerna igra riječi. Affleck, inače staložen i ironičan glumac, posvetio je hirovitu količinu fanatizma kako bi branio islam od analiziranja klitoridektomije, bacanja homoseksualaca s krovova i samoubilačkih bombaških napada. Affleck je urlao, mahao rukama, mrštio čelo i prekidao kolege. Svaka kritika islamske doktrine je “odvratna, rasistička, ružna”. Affleck je ponudio nula činjenica. Činjenice nisu potrebne. Postanite apoplektički, klevećite bilo kojeg kritičara džihada ili spolnog aparthejda kao rasista, pozirajte, šepurite se i signalizirajte svoju vlastitu superiornu, kulturno relativnu vrlinu i dobar liberal je gotov. Svi mi susretali smo verzije ovakvog apologeta islama, iako većina ne izgleda dobro poput Afflecka.
Affleckova apologija islama razbjesnila je Yasmine Mohammed. Ona je primijetila da je Affleck snimio film, Dogma, koji se ruga kršćanstvu. Ona inzistira da liberali poput Afflecka čine veliku štetu stvarnim, živim ljudskim bićima. “Bilo je neoprostivo za Bena Afflecka odbijati kritiku ove ideologije koja je nanijela toliko patnje ovom svijetu … nikoga na Zapadu nije briga ako se muslimanske žene zatvaraju ili ubijaju … zbog nepokrivanja svoje kose … da se blogeri u Bangladešu isjecaju do smrti … jer su se usudili pisati o humanizmu … ovaj naizgled dobronamjerni čovjek obuzet bijelom krivnjom stajao nam je na putu!” Affleckova nemoralnost, kukavičluk, narcizam i neznanje, toliko paradigmatično apologetima islama, nagnali su Yasmine da napiše svoju knjigu. Bez vela, kaže ona, “jest za svakoga tko osjeća dužnost braniti islam od ispitivanja i kriticizma … vi odvraćate svjetlost s milijuna ljudi zatvorenih u tami.”
“Zapadne korporacije ponekad aktivno podržavaju iste one stvari protiv kojih se bore hrabre žene. Časopis Sports Illustrated je 2019. godine na naslovnicu stavio burkini.” Nike je stavio svoj znak na “vjerski propisanu skromnu odjeću … Kako se možemo boriti protiv Zapadnog patrijarhata istodobno podržavajući islamski patrijarhat?”, pitala je Yasmine.
Neprestano štićenje islama od kritike od strane liberalnih apologeta za Yasmine Mohammed nije samo pitanje rasprave. Prije nekoliko desetljeća, mlada Yasmine je rekla svom učitelju, Ricku Fabbrou, da je zlostavljana. Pokazala je Fabbrou modrice na svojim rukama, uzrokovane udarcima remenom njezinog očuha. Njezin očuh nije kažnjavao Yasmine zbog nekakvog prijestupa; on je jednostavno iskalio svoje osobne frustracije na njezinom tijelu. Fabbro je prijavio zlostavljanje. Kanadski sudac presudio je da islamska kultura dopušta strogo “tjelesno kažnjavanje”. “Nikad u životu se nisam osjećala toliko izdanom … koliko je odvratno dopustiti prebijanje djeteta samo zbog toga što njegov zlostavljač dolazi iz druge zemlje!” Djeca se zlostavljaju, izvješćuje Yasmine, “jer je njihova vlada usredotočena na kulturni i moralni relativizam.”
Yasmine nije sama. Godine 2010., sudac iz New Jerseyja odbio je zabranu prilaženja muslimanskoj tinejdžerki koju je silovao i mučio njezin dogovoreni suprug. Suprug je rekao ženi, “Ovo je u skladu s našom religijom. Ti si moja žena, mogu ti učiniti što god želim. Žena, ona se mora podčiniti i učiniti sve što tražim od nje.” Sudac se složio, tvrdeći da je supružničko zlostavljanje sankcionirano u islamu. Apologija islama korisnih idiota poput Bena Afflecka nanosi stvarnu štetu stvarnim žrtvama.
Iako Yasmine otvara i zatvara svoju knjigu spominjući Bena Afflecka, velika većina knjige ne radi se o liberalima koji osnažuju radikalni islam. Umjesto toga, to je neodoljivi memoar dječjeg zlostavljanja i oporavka. Yasminina majka je jedan od najodvratnijih likova o kojima sam ikad čitao, a pročitao sam priličan broj knjiga o nacizmu. “Mama” doslovno muči svoju kćer, sve kako bi je učinila dobrom muslimankom.
Apologeti islama će se bez sumnje obrušiti na ovaj aspekt knjige. “Kritika islamskog spolnog apartheida i džihada Yasmine Mohammed, ne može se uzeti zdravo za gotovo. Nju je odgajala nasilna majka i maltretirali su je njezini muški kompanjoni. Njezin problem je zlostavljanje djece, a ne islam”, reći će. Nadalje, neki će optužiti Yasmine za poticanje ksenofobne mržnje. “Govoreći toliko detaljno o svom zlostavljanju, ti ćeš prikazati sve muslimane kao čudovišta”, reći će.
Ne, Yasmine ne potiče plamenove ksenofobne mržnje. Zapravo, Yasmine dijelom posvećuje svoju knjigu “onima od vas koji se osjećaju primoranima demonizirati sve muslimane. Nadam se da ćete vidjeti da smo svi mi samo ljudska bića koja se bore protiv vlastitih demona.” Ona odbacuje rasističke termine poput “sandn—-r” (pješčani/pustinjski crnac – op. a.) i inzistira da nitko ne bi trebao protumačiti njezino “osobno putovanje iz vjere kao poziv na mržnju prema onima koji su još uvijek u njoj.” Nakon čitanja knjige, osjećao sam veliko suosjećanje i simpatije prema Yasmine Mohammed, ženi koja je većinu svog života živjela kao pobožna muslimanka. Yasmine će, bez ikakve sumnje, pobuditi to isto suosjećanje i simpatije u mnogim čitateljima.
Također je istina da se užasno zlostavljanje djece događa i u nemuslimanskim društvima, jednako kao i u onim muslimanskim. Međutim, postoji nekoliko značajki koje razlikuju muslimansko zlostavljanje djece od nemuslimanskog zlostavljanja djece.
U svojoj knjizi U potpunosti drugačiji, Nonie Darvish govori o islamskom naglasku na skrivanje grijeha. Darvish suprotstavlja ovaj naglasak s judeo-kršćanskom tradicijom ispovijedanja grijeha i naknadnim iskupljenjem. Darvish je čula egipatskog šeika kako govori na televiziji da ako je sljedbenik šeika svjedočio šeikovom grijehu, sljedbenik bi trebao reći, “moje oči su te koje su počinile grijeh” zbog toga što je svjedočio grijehu moćne osobe. Sveti čovjek je “masoon“, nepogrešivi ili slobodan od grijeha. Islamski pogled na javno izlaganje grijehu hrani kulturu koja se temelji na ponosu i sramoti. Kuran je prepun referenci na “stid”, “sramotu”, “poniženje” i “gubitnike”. Ovi koncepti doprinose sprječavanju pokušaja spašavanja zlostavljane djece. Ako ne možete vidjeti ili razgovarati o zlostavljanju djece, ne možete se ni pozabaviti tim problemom.
Još jedan kulturni čimbenik: biti podčinjen nadmoćnom osjećaju da je sve “napisano“. “Svaki pokušaj stvaranja svoje vlastite sudbine je besmislen … čitav vaš život napisan je prije nego ste prvi put udahnuli”, piše Yasmine.
Yasmine opisuje islam kao strukturu moći u obliku piramide, s neupitnom poslušnošću koja se zahtijeva na svim razinama. Muškarci se podčinjavaju Alahu, žene se podčinjavaju muškarcima, a djeca se podčinjavaju odraslima. Yasmine citira hadis koji opisuje moć koja se spušta od vladara na muškarca, na ženu i potom na slugu. Također postoje etničke piramide vrijednosti. Bogati zaljevski Arapi superiorniji su u odnosu na siromašne muslimane iz Pakistana i Indije.
U takvom sustavu, “žene rijetko podržavaju jedna drugu. Svaka žena je previše zaokupljena spašavanjem svoje kože … Mi držimo naše vrišteće petogodišnje kćeri i dopuštamo ženama prinošenje britvu njihovim genitalijama jer će ih muškarci više voljeti takve.” Djevojčice su blizu dna piramide moći. Yasmine spominje norveški film iz 2017. godine Što će ljudi reći (What Will People Say). U tom filmu, glavna protagonistica, dijete pakistanskih roditelja koje odrasta u Norveškoj, zlostavlja mačku. Zašto? Jer je ona na dnu. Nju su podučili da se sa svojom frustracijom nosite zlostavljanjem osobe ili životinje koja je ispod tebe na piramidi moći. Mačka je nevina i bespomoćna meta.
Alah, koji je na vrhu islamske piramidalne strukture moći, je sadist čije je grafičko mučenje detaljno opisano u Kuranu. Don Richardson, u Tajnama Kurana (Secrets of the Koran), piše da je jedan od svakih osam kuranskih stihova prijetnja prokletstvom. Pakao je grafički opisan kao mjesto živopisnih mučenja. Suprotno tome, prema Richardsonu, Stari zavjet spominje Pakao jednom u svakih 774 stihova i nikad nije opisan toliko grafički.
U Kuranu, Alah spaljuje kožu prokletih. Njima naraste nova koža, ona se ponovno spaljuje i tako čitavu vječnost. Mlada Yasmine usudila se pitati svoju majku: “Zar se neću naposljetku naviknuti na to?”
Ne, odgovorila je njezine majka. “Alah će se potruditi da svaki put boli jednako kao i prvi put.”
Hadisi, jednako kao i Kuran, sadrži grafičke opise mučenja u Paklu. U jednom hadisu, Muhamed izvješćuje kako je vidio žene obješene za svoju kosu, dok im je ključao mozak. Njihov zločin? Odbile su nositi hidžab.
Totalna, neupitna poslušnost pod prijetnjom vječnog prokletstva utuvljuje se u glavu muslimana svakodnevnim molitvama po nekoliko puta dnevno. Islamska molitva indoktrinira muslimane u bezumnu poslušnost i grupno, a ne pojedinačno, ponašanje. Yasmine detaljno opisuje robotske pokrete koji moraju pratiti svaki slog. Ti slogovi, kaže ona, su besmisleni za većinu muslimana, koji ne razumiju klasični arapski. Oni jednostavno moraju upamtiti slogove i neprestano ih ponavljati sve dok njihovi umovi ne odumru. Kad se mole u skupini, oni moraju stajati kako bi dodirivali druge muslimane. Ova fizički kontakt pruža dodatnu razinu nadzora. Ako musliman zabušava u određenom, traženom pokretu, drugi muslimani će to ne samo vidjeti, već će i osjetiti. Također, muslimani su uvjereni da ih njihov prorok gleda tijekom molitve, “Ispravite svoje redove jer vas mogu vidjeti iza svojih leđa.” Bilo kakvo odstupanje od propisane aktivnosti automatski je karta za pakao. Ako ne dodirujete drugog muslimana kod molitve, vi ostavljate mjesto za Sotonu i bit ćete kažnjeni. “Ne ostavljajte nikakve praznine šejtanu. Tko god ispuni red, Alah će ga nagraditi, a tko god prekrši red, Alah će ga napustiti.”
“Molitve su zatupljujuće repetitivne. Nema mjesta ni za najmanju varijaciju. Svaki ceremonijalni pokret i svaka riječ su specifični i metodični, lišavajući … muslimane … bilo kakve individualnosti. Stanite u red. Slijedite stado. Bez ometanja … O značenju [molitve] se nikad ne raspravlja … Propitkivanje dovodi samo do ljutnje i opominjanja”, piše Yasmine. Islam je toliko iscrpno objasnio kako muslimani trebaju živjeti da postoji posebni ritualistički način rezanja noktiju i odlaganja njihovih ostataka.
Kad je Yasmine konačno naučila značenje riječi koje ponavlja, shvatila je da je bila indoktrinirana. “Gotovo dvadeset puta dnevno, referirala sam se na nemuslimane kao na neprijatelje Alaha. Recitirala sam da su muslimani koji postanu prijatelji s nemuslimanima osuđeni na Pakao, da su nemuslimani najodvratniji od svih životinja, isključivo podobni da se koriste kao gorivo požara u Paklu, da su Židovi manji od ljudi … Sjećam se jedne od mojih teta koja se požalila da su krastavci ove godine manji jer Židovi stavljaju rak u povrće … Najmanje pet puta dnevno milijardu ljudi monotono recitira, pozivajući na smrt svih nemuslimana.”
Yasmine opisuje kako su je u mladosti vezali, bičevali, batinali i zaključavali. Mama je govorila maloj Yasmine da nema apsolutno nikakve vrijednosti. Doista, Yasmini je opetovano govorila da je drolja, prostitutka i kurva, iako je bila čedna djevica i, kasnije, poslušna supruga u dogovorenom braku. Ne brinite se da će vam čitanje knjige o grafičkom zlostavljanju djece biti pretjerano uznemirujuće. Opisi Yasmine su jezivi, ali kratki. Čitatelj nikad ne zaboravlja da je autorica ovih izvješća iz noćnih mora odrasla snažna osoba koja se uspjela osloboditi svojih mučitelja i islama koji su navodili kao opravdanje za svoje postupke.
Nakon svakog opisanog incidenta, Yasmine nudi odgovarajući citat iz islamskih svetih tekstova koji se koristi za opravdavanje ovakvih mučenja. Mlada Yasmine mora kleknuti pred majčina stopala i ljubiti ih. Razlog je taj što islam uči da je “Raj pod nogama majke”. Mama određuje hoće li Yasmine otići u Raj ili Pakao. Yasmine je vezana i obješena naopako na kuki koja se koristi za vješanje janjeta žrtvovanog za praznik bajram. Žena, žrtvovana životinja, nema prevelike razlike. “Objesite bič tamo gdje ga mogu vidjeti članovi vašeg domaćinstva (supruga, djeca, robovi), jer će ih to disciplinirati”, govori jedan hadis. Drugi kaže: “Naučite svoju djecu moliti kad budu stara sedam godina i udarite ih ako to ne učine kad napune deset godina.”
Yasmine ne citira Kuran 18:65-81. U ovom odlomku prikazuje se Musa, ili biblijski Mojsije, kako slijedi i uči od Khidra, “Alahovog roba”. Khidr ubija nevino dijete. Musa prigovori. Khidr ukori Musu zbog prigovora. Khidr objašnjava da su dječakovi roditelji muslimani “pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti”. Na mjesto ubijenog djeteta, Alah bi mogao “dati boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg”. Sam Kuran nudi odlomak koji se često tumači da muslimanski roditelji imaju pravo na život i smrt dvoje vlastite djece.
Kad raspravlja o ubojstvu iz časti, Robert Spencer podjeća svoje čitatelja da: “Priručnik islamskog prava ovjerenog kao pouzdani vodič sunitske ortodoksije od Sveučilišta Al-Azhar, najcjenjenijeg autoriteta sunitskog islama, kaže da je ‘odmazda obavezna prema svima koji ubiju ljudsko biće bilo namjerno i bez prava’. Međutim, ‘ne podliježu odmazdi’ ‘otac ili majka (ili njihovi očevi i majke) zbog ubojstva svog potomstva ili potomka svog potomstva.’ (‘Umdat al-Salik o1.1-2). Drugim riječima, onaj tko ubije vlastito dijete ne podliježe zakonskoj kazni prema islamskom zakonu.”
Divim se Yasmine jer je bila toliko iskrena u svom prepričavanju koliko dugo je bila odana svojoj nasilnoj majci i vjerskim obredima za koje je osjećala da uništavaju sam osjećaj osobnosti. Uvijek iznova vrata se otvaraju i Yasmine prolazi pored tih otvorenih vrata natrag u bolesni, uvrnuti zatvor majčinog ugnjetavajućeg stiska. Uvijek iznova, Yasmine uviđa koliko je jasno destruktivna njezina majka, a opet nastavlja živjeti s njom i žudjeti za njezinom ljubavlju, ljubavlju koju ova otrovna zmija nikad ne bi darovala svojoj dragocjenoj kćeri.
Yasmine se udaje za muškarca za kojeg joj je majka rekla da se uda, iako ga ona ne voli. Ovaj muškarac, Essam Marzouk, toliko je tukao Yasmine da je ona pobacila njihovo drugo dijete. Naposljetku, polako ali sigurno, Yasmine raskida svoje okove, napušta svoju obitelj, odustaje od svog vela i udaje se za nemuslimana. Čitatelj je radostan radi nje.
Ovaj čitatelj ima jedan problem s Bez vela i ostalim medijima koje stvaraju neki bivši muslimani, uključujući bivše muslimane iz Sjeverne Amerike. Ti bivšu muslimani zaključuju: “Otkrili smo da je islam opresivan, stoga su sve religije opresivne besmislice.” Njihovo odbacivanje ne temelji se samo na oskudnom znanju svetih pisma i dogme drugih vjera, već također neznanju o tome na koji način su druge vjere utjecale na društvo.
Yasmine uvijek iznova kaže da su njezini susreti s nemuslimanima bili poput susreta, kako ona sama kaže, s “anđelima”. Postoji razlog zašto su nemuslimani s kojima se Yasmine susrezala tretirali s brižnošću i pristojnošću. Taj razlog je njihov trening, toliko drugačiji od onog njezinog. Oni su odrasli u judeo-kršćanskom društvu, koje podupire judeo-kršćanske vrijednosti.
U Starom zavjetu, Bog naređuje Abrahamu da žrtvuje Izaka. Bog zaustavlja žrtvu. Stotinama godina, Židovi i kršćani razumijevali su ovu priču kao odvajanje izabranog Božjeg naroda od kanaanskog društva u njihovom okruženju, gdje se prakticiralo žrtvovanje djece Molohu. Arheologija potvrđuje biblijske navode. Razna feničanska društva diljem Mediterana, uključujući Kanaance i Kartažane, ostavila su dokaze žrtvovanja djece. Žrtvovanje djece je također prakticirano u nekoliko indijanskih kultura, uključujući Čimue, Inke, Maje, Azteke, Misisipije i Pawneeje; ono se vjerojatno odvijalo u drevnoj Grčkoj, a žrtvovanje djece danas možemo vidjeti među Hindusima u Indiji.
Suvremeni učenjaci raspravljaju o tome je li Izakova priča izvorno shvaćena kao stav protiv žrtvovanja djece, ali kršćani i Židovi je sami tako shvaćaju, a takvo je tumačenje izričito poticao židovski učenjak prije osam stotina godina. U svakom slučaju, stih za stihom u Bibliji osuđuje roditelje zbog ubijanja svoje djece.
Novi zavjet ne može biti dramatičniji u svom naglašavanju vrijednosti djece. Bog, svemoćni tvorac svemira, unosi vrijeme u tijelo bespomoćnog djeteta rođenog od siromašne seljanke, među stočnim životinjama u staji. Isus čuveno proglašava: “Pustite djecu, neka dođu k meni, i ne branite im; jer je takvih kraljevstvo nebesko. Zaista, kažem vam: ‘Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, neće ući u njega.'”
Trudna s Isusom, Marija recitira Magnificat: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.” Isus kaže: “Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.” i “Blagoslovljeni su krotki! Oni će posjedovati zemlju.” Uvijek iznova, Biblija preokreće piramidu moći.
Rani kritičar kršćanstva Celzo, grčki poganin, odbacio je kršćanstvo kao religiju koja privlači one na dnu. Kršćanstvo, podrugljivo je govorio Celzo, je religija žena, djece i robova. Poganski rimski pravni kodeks koji se pripisuje Romulu dozvoljavao je ubojstvo ženske djece, a žensko čedomorstvo bilo je često u drevnom poganskom svijetu. Grčka komedija iz trećeg stoljeća prije Krista bilježi: “Svatko, čak i siromašni čovjek, podiže sina; svatko, čak i bogati čovjek, izlaže kćer.” Rodney Stark teoretizira da se nevjerojatni uspjeh kršćanstva može djelomično pripisati njegovom izuzetnom poštovanju osobnosti žena i djece, čak i ženske djece. “Ne smijete ubiti dijete pobačajem, niti ih ubiti nakon rođenja”, navodi Didahe, “priručnik o crkvenim učenjima iz prvog stoljeća“. Poštovanje mladih, ženskih ljudskih bića ranog kršćanstva osobito je nezaboravno prikazano u Djelima Pavla i Tekle, o poganskoj djevojci koja se preobratila na kršćanstvo i hrabro potvrđuje svoju vlastitu punu vrijednost suočena s ubojitom poganskom opozicijom. I konačno, naravno, kršćanstvo nalaže ispovijedi i pokajanje, a ne skrivanje grijeha.
Oni bez vjere posjeduju samo djelomičnu sliku kad odbijaju razmotriti kako su judeo-kršćansko učenje i kršćanska vjera poticali obilježja koja cijene u Zapadnoj civilizaciji. Da, zlostavljanje djece se događa u kršćanskim obiteljima i institucijama jednako kao u onim muslimanskim. Ali postoji razlika između, recimo, Jordana, relativno modernog većinski muslimanskog društva i Sjedinjenih Država. U Jordanu, ubojstvo iz časti predstavlja stalni problem. Obitelji ga prakticiraju; vlasti okreću glavu na stranu. Drevna priča iz Kurana o Khadru, cijenjenom muslimanskom liku koji je ubio dijete jer bi dijete jednog dana moglo osramotiti svoje pobožne muslimanske roditelje, svakodnevno se provodi u muslimanskim zemljama. U zemljama judeo-kršćanske baštine, ubijanje djeteta zbog mogućeg sramoćenja svoje obitelji nije podržano u širem društvu. Neke kulture pružaju rukohvate i alate koji se mogu koristiti u svrhu uklanjanja ljudskih disfunkcija. Druge kulture pružaju sveta pisma koja podržavaju mržnju i zlostavljanje.
Muslimanske žene i djevojke ne ugnjetavaju samo ubojstva iz časti. Klitoridektomija, dječji i prisilni brakovi i poligamija dio su svakodnevnog života. Šerijatski zakon naređuje da žena nasljeđuje polovicu od onoga što nasljeđuje muškarac, a svjedočanstvo dviju žena jednako je iskazu jednog muškarca. Žene ne mogu moliti kad menstruiraju. U hadisu, sam Muhamed navodi zabranu ženske molitve tijekom menstruacije kao dokaz da su žene “manjkave u religiji” i čine većinu prokletih u paklu. Žena, inzistira Muhamed, mora udovoljiti zahtjevima svog supruga za seksom, čak i dok jaše na leđima deve. Mogli bi nastaviti. Omalovažavanje vrijednosti života djevojaka i žena je duboko ugrađeno u Kuran i hadise.
Rodney Stark završio je svoju knjigu Pobjeda razuma (The Victory of Reason) s citatom koji pripisuje kineskom učenjaku. “Jedna od stvari koju su od nas tražili jest razmatranje što objašnjava uspjeh, zapravo, prevlast Zapada diljem svijeta. Proučavali smo sve što smo mogli iz povijesne, političke, ekonomske i kulturne perspektive. U početku smo mislili da je to zbog posjedovanja moćnijeg oružja od nas. Potom smo mislili da je to zbog najboljeg političkog sustava. Dalje smo se usredotočili na vaš ekonomski sustav. No u posljednjih dvadeset godina, shvatili smo da je srce vaše kulture vaša religija: Kršćanstvo. To je razlog zašto je Zapad toliko moćan. Kršćanski moralni temelji društvenog i kulturnog života su ono što je omogućilo pojavu kapitalizma i potom uspješnu tranziciju prema demokratskoj politici. Mi nemamo nikakvih sumnji u vezi toga.”
