Nedavni naslov CNN-a tvrdi da “68% Amerikanaca govori da je potrebno cjepivo prije nego se vrate normalnom životu”. To je, kao što se i očekivalo, lažna vijest. Stvarni podaci pokazuju da 68% Amerikanaca misli da je cjepivo “vrlo važan” čimbenik dok “razmišljaju o svojoj spremnosti za povratak normalnim aktivnostima”. Očigledno postoji jasna i značajna razlika između “vrlo važnog čimbenika” i “potrebnog”.
Ipak, ovo je zabrinjavajuće, budući da pokazuje da se mnogi Amerikanci očigledno nadaju da mogu pričekati dolazak cjepiva prije nego se vrate svojim normalnim životima. Čak i više od toga, pokazuje nam ono što mediji žele da mi mislimo da mislimo. Ono što možemo razabrati iz ovog naslova nije da gotovo 70% Amerikanaca smatra kako je cjepivo apsolutno neophodno, već da CNN smatra kako bismo trebali misliti da je cjepivo apsolutno neophodno.
Primijetite ogroman pomak koji se dogodio i to ne samo u anketama i CNN-ovim naslovima. U početku su nam govorili da se moramo zatvoriti na otprilike dva tjedna. “15 dana kako bismo usporili širenje”, glasio je slogan. No, interesantna stvar u vezi “15 dana kako bismo usporili širenje” je dio koji govori o “15 dana” i “usporavanju širenja”. 15 dana je odavno prošlo, a širenje se usporilo. “Izravnavanje krivulje” glasio je drugi moto i mi smo i to učinili. Jedina mjesta u Americi koja nisu izravnala krivulju su mjesta koja nikad nisu ni imala krivulju za izravnati. A opet, veći dio zemlje još uvijek je zatvoren. A države koje su otvorene osuđuju se kao utočišta ignorantskih, nesmotrenih ubojica baka. Što se dogodilo?
Pomaknule su se vratnice. Ne samo pomaknule. One su iskopane i stavljene na potpuno drugi stadion negdje na drugoj strani grada. Sad čujemo da se krivulja mora “zgnječiti“, a ne samo izravnati. Kalifornija će ostati zatvorena sve dok dva tjedna neće biti nula COVID-19 smrti. Dr. Fauci je u utorak tijekom saslušanja u Senatu upozorio da bismo trebali paziti pri otvaranju škola jer djeca možda nisu “u potpunosti imuna” na učinke virusa. Mediji i dužnosnici javnog zdravstva nam također govore da ponovno otvaranje ne može ozbiljno započeti prije nego ne uvedemo rasprostranjeno “testiranje i praćenje“. Uglavnom, cilj se pomaknuo s “izravnavanja krivulje” i “usporavanja širenja” — ponovno, oba cilja su postignuta — do nejasne ideje da ostanemo zatvoreni sve dok ne budemo mogli imati nekakvu garanciju sigurnosti ili imuniteta.
Ovdje se mora ubaciti nekoliko razumnih zabilješki:
(1) Ne možemo čekati na cjepivo. Prije svega, ono možda nikad neće postojati. Čak i ako hoće, mogle bi proći godine. Mi ne možemo čekati toliko dugo. Naše društvo će biti u ruševinama ako pokušamo zadržati zatvaranja toliko dugo, a broj mrtvih od beskućništva, gladi, samoubojstva, predoziranja drogom, itd., daleko će nadmašiti čak i ona najstrašnija (lažna) predviđanja o koronavirusu. Uostalom, ljudi neće pristati na to. Mnogi već sad ne pristaju. Ideja da bismo trebali — a još manje da možemo — godinama držati milijune Amerikanaca u masovnom kućnom pritvoru je jednostavno ludost. Dakle, Amerikanci, bez obzira u kojem postotku, koji sanjaju o danu kad će moći izaći iz svojih domova pod zaštitom cjepiva moraju odbaciti tu misao iz svojih glava. To se neće dogoditi. Morat ćete se vratiti u život prije toga ili u protivnom nećete imati previše života kojem ćete se moći vratiti.
(2) “Testiranje i praćenje” nije sveti gral kakvim ga proglašavaju. Nije realno očekivati da će u skorije vrijeme testovi biti naširoko dostupni za 330 milijuna ljudi. Pa čak i ako budu, što onda? Recimo da se svaka osoba testira sutra. Odlično. A što je sa sljedećim tjednom? Tjednom nakon toga? Sljedeći mjesec? Ako će mi negativni rezultat na testiranju dati dozvolu da nastavim svoj svakodnevni život i sudjelujem u društvu, koliko dugo će ta dozvola trajati? Hoću li se morati testirati svaki dan? Ne bi li to zahtijevalo stotine milijardi dostupnih testova, a da ne govorimo o njihovoj distribuciji i obradi? Ne govorim da se ne bi trebali testirati ili da testiranje nije važno, ali postoji određena fantastična dvosmislenost u vezi retorike testiranja koja me muči. Čini se kako naši izabrani dužnosnici žele svakodnevno testiranje za sve, zauvijek. Ali tko zna? Sve što smo ikad dobili od ovih ljudi od početka ove krize je “nekako izgleda”. Nije postojalo gotovo nikakve jasnoće od nikoga. A mi bismo navodno trebali nastaviti sjediti uokolo, vrtjeti palčevima, stavljajući sve na čekanje, sve dok nam ne kažu drugačije. To se ne može nastaviti ovako.
(3) Uvijek će biti smrti zbog koronavirusa, čak i s cjepivom. To je razumno očekivati jer uvijek postoje smrti od gripe — i to, zapravo, prilično mnogo njih — čak i s cjepivom. Doista, deseci tisuća ljudi možda će uvijek umirati od ovog virusa svake godine, zauvijek. Moramo naučiti živjeti s tom stvarnošću, baš kao što živimo i sa stvarnošću mnogih drugih bolesti, a da ne spominjemo sve ostale pogibeljne nesreće koje nam svakodnevno prijete. Čak moramo živjeti sa sigurnošću da će nas jedna od tih nesreća s vremenom zadesiti, baš kao što će zadesiti sve koje volimo i sve koje smo ikada poznavali. Svi ćemo jednog dana umrijeti. To ne znači da bismo trebali biti samoubilački ili nihilistički, upravo suprotno. To nam daje još veći razlog živjeti svoj život radosno i energično i hrabro jer ćemo ovdje biti samo kratko vrijeme. Možda ćemo moći produljiti svoj boravak ovdje skrivajući se ispod kreveta na neodređeno vrijeme, ali kako bi to onda život bio? Naposljetku se moramo suočiti s rizicima, prihvatiti ih, poduzeti sve razumne mjere opreza koje možemo i ponovno se vratiti životu.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
