Nedavno je postignut “mir” između Armenije i Azerbejdžana, dviju država koje su se borile gotovo dva mjeseca, nakon čega je kršćanska nacija pristala ustupiti zemlje svojih predaka u Artsakhu svom muslimanskom susjedu.
S privremenog i kratkovidnog gledišta, takvo rješenje može se činiti progresivnim; s dugoročnog gledišta, ono je regresivno i odražava kontinuitet armensko/islamske povijesti i odnosa: u zamjenu za mir, kršćani su oduvijek bivali prisiljeni ustupiti teritorij muslimanima. Doista, srce muslimanskog svijeta — Bliski istok, Sjeverna Afrika i Mala Azija — bilo je kršćansko prije nego što je napao mač islama.
Dakle, prije nego je islam u jedanaestom stoljeću nasilno osvojio istočnu Anatoliju (Malu Aziju), Armenija je bila značajno veća nego danas. Međutim, počevši prije tisuću godina, Turci su otkidali komadić po komadić i apsorbirali etnički armenski teritorij. Ono što se događa danas je jednostavno dio tog kontinuuma.
Kronika Mateja Edeskog (umro 1144.), armenskog povjesničara koji je živio nedugo nakon početnih osvajanja, sve to pojašnjava. Prema ovom vrijednom povijesnom izvoru, godine 1019. “prvo pojavljivanje krvožednih zvijeri … divljačka nacija nevjernika pod imenom Turci ušla je u Armeniju … i mačem nemilosrdno poklala kršćanske vjernike”, piše Matej iz Edesse (umro 1144.), glavni izvor tog razdoblja. Tri desetljeća kasnije, prepadi su se događali gotovo neprekidno. Godine 1049., sam osnivač turskog Seldžučkog carstva, sultan Torgul-beg (vladao 1037.-1063.), stigao je do grada Arzdena, zapadno od jezera Van, nezaštićenog zidinama i “stavio cijeli grad pod mač, prouzročivši teške pokolje, u kojima je život izgubilo čak do sto pedeset tisuća osoba.”
Drugi suvremenici potvrđuju razaranje s kojim se suočio Arzden. “Poput izgladnjelih pasa”, piše očevidac Aristakes (umro 1080.), “bande nevjernika su se bacile na naš grad, opkolile ga i upale u njega, masakrirajući muškarce i koseći sve poput žetelaca na polju, pretvarajući grad u pustinju. Bez milosti, oni su spaljivali one koji su se sakrili u kućama i crkvama.”
Jedanaest godina kasnije, 1060. godine, Turci su opkolili Sebastu (moderni Sivas koji je, usprkos tome što je danas turski grad, prethodnih 400 godina bio armenski). Uništeno je šest stotina crkava, “mnogi i bezbrojni ljudi su spaljeni [do smrti]”, a nebrojene žene i djeca “odvedeni u zarobljeništvo u Perziju”.
Između 1064. i 1065. godine, Togrulov nasljednik, sultan Muhamed bin Dawud Chagri — potomstvu poznatiji kao Alp Arslan, jedan od odbojnih, ali svejedno nacionalnih heroja Turske — započeo je opsadu Anija, utvrđenog, velikog i gusto naseljenog glavnog grada Armenije. Gromoglasno bombardiranje Muhamedovih opsadnih mašina uzrokovalo je podrhtavanje čitavog grada, a Matej je opisao nebrojene užasnute obitelji koje su plačući bile stisnute jedna uz drugu. Kad su jednom probili zidine, islamski Turci “počeli su nemilosrdno klati stanovnike čitavog grada … i gomilati njihova tijela jedno iznad drugoga. … Bezbrojni i mnogobrojni dječaci svijetlih lica i lijepe djevojke odvedene su zajedno s njihovim majkama.”
Ne samo da nekoliko kršćanskih izvora dokumentira pljačkanje glavnog grada Armenije — jedan suvremenik sažeto napominje kako je Muhamed “masakrima i vatrom Ani pretvorio u pustinju” — već to isto čine i muslimanski izvori, često u apokaliptičnim terminima: “Želio sam ući u grad i vidjeti svojim očima”, objasnio je jedan Arapin. “Pokušao sam naći ulicu bez da hodam preko leševa. Ali to je bilo nemoguće.”
Tako izgleda ono što su muslimanski Turci učinili kršćanskim Armencima — ne tijekom Armenskog genocida prije jednog stoljeća, već prije točno tisuću godina, počevši od 1019. godine, kad je započela turska invazija i kasnija kolonizacija Armenije.
“To je bio početak armenskih nesreća”, zaključuje Matej Edeski: “Dakle, posudite svoje uho ovom melankoličnom recitalu.” Ovo se pokazalo zloslutnom primjedbom; jer je spomenuta povijest krvi i suza doista bila samo “početak armenskih nesreća”, čiji se “melankolični recital” nastavlja sve do današnjeg dana ovim posljednjih nacionalnim ustupcima koji bi se, dugoročno, mogli pokazati uzaludnima.
Nije ni čudo što su mnogi Armenci nezadovoljni vladinom predajom još više njihove zemlje — do te mjere da upadaju u parlament i “do nesvijesti premlaćuju predsjednika parlamenta Ararata Mirzoyana pred njegovom obitelji”.
Možda su svjesni da će se, kao što povijest sugerira, istinski i trajni mir između Armenije i njezinih muslimanskih susjeda postići tek kad kršćanska nacija ustupi samu sebe i prestane postojati.
