Danas ćemo se posvetiti vrlo čestom pitanju: može li muškarac biti žena?
U posljednjih nekoliko godina, čuli ste puno izjava koje zvuče poput, “ne smijemo odgajati dječake kao dječake i djevojčice kao djevojčice, jer jednostavno ne možemo biti sigurni da djeca zapravo imaju spol koji im je dodijeljen pri rođenju.”
Čuli ste da su neki ljudi muškarci u ženskim tijelima ili žene u muškim tijelima. Možda ste čak čuli da ste, ako ste heteroseksualni frajer i ne želite imati spolni odnos s trans ženom — što znači biološkim muškarcem — zbog toga homoseksualac.
Sve je to suluda, očigledna glupost.
U ljudskoj se vrsti međusobno razmnožavaju mužjaci i ženke. To znamo već prilično dugo vremena. Jednostavna stvarnost glasi da je ljudska vrsta spolno dimorfna. Spol je binaran. Mi dolazimo u dva brenda: muškom i ženskom.
Tipično, oni koji imaju XY kromosome su muškarci. Oni koji imaju XX kromosome su žene. Muškarci i žene se razlikuju. Razlikuju se u veličini i obliku, u muskulaturi, u radu mozga. Kao što neuroznanstvenik Steven Pinker kaže, “razlike između spolova dio su ljudskog stanja”.
Zasigurno postoje ljudi koji imaju anomalna genetska stanja poput Klinefelterovog sindroma, pri kojem osoba ima dva X kromosoma i Y kromosom, i kod kojeg rast dojke nalikuje ženskom, uz prisustvo muških spolnih organa.
Sve u svemu, poremećaji spolnog razvoja pogađaju jednu osobu na svakih 5.000 rođenja. Sad, prisutnost abnormalnog razvoja ne znači da je spol spektar. Sugerirati suprotno bilo bi isto kao i reći da je, budući da se na nekoliko tisuća rodi jedno dijete s tri prsta, broj prstiju kod čovjeka spektar ili da bi osoba s tri prsta mogla zapravo biti troprsti ljudski ljenjivac.
Sva reprodukcija ukorijenjena je u prisutnosti spolnog diformizma. Pretvarati se da nije tako biološki je besmisleno.
To je razlog zbog kojeg, kako biste završili razgovor o transrodnosti, samo zatražite jednostavnu, nesamoreferencijalnu definiciju pojmova “muškarac” i “žena”. A kad kažem nesamoreferencijalnu, mislim na to da ne možete reći “osjećam se kao žena, stoga sam ja žena”.
Za zagovornike biologije, odgovor na pitanje “što je žena” ili “što je muškarac” je jednostavan. Možete pogledati kromosome, SRY gene, reproduktivne sustave, provjerljive odgovore na pitanje. Za zagovornike stajališta da su neki biološki muškarci žene ili obrnuto, ne postoji standard koji se može primijeniti. Muškarac može postati žena — ili žena muškarac — u bilo kojem trenutku bez ikakve stabilne definicije muškarca ili žene.
Prema našim pseudo-medicinskim aktivistima, rodni je identitet u potpunosti odvojen od spola. Razdvajanje roda i spola temelji se na jednostavnoj zabludi: da je rod u potpunosti društveni konstrukt i samim time odvojen od biologije.
Rod bi, u ovoj iteraciji, bile sve razne ženske osobine sukladne ženama ili muške osobine sukladne muškarcima. Prema tim ljudima, rod i spol su u potpunosti različiti.
Ova kartezijanska ideja da možete biti žena u muškom tijelu — duša u stroju jer je vaš rod odvojen od vašeg spola — krajnje je nepodrživa na bilo kojoj razini. Svatko razumije da postoje neki atributi koji se općenito smatraju muževnijima — cijepanje drva, biti glup — a neki se smatraju ženstvenijima — brižnost, pristojnost.
To su razlike koje se pojavljuju u gotovo svim kulturama. Nešto od toga je nesumnjivo biološki orijentirano, a nešto nesumnjivo društvena konstrukcija. Ali jednostavno je smiješno sugerirati da je, ako je dječak ženskast, on zapravo djevojčica ili da bi, ako je djevojčica muškobanjasta, ona zapravo mogla biti dječak. Ali to je ono što rodni teoretičari tvrde.
Transrodni pokret vuče podrijetlo iz 1960-ih godina od profesora medicinske psihologije s Johns Hopkinsa. Njegovo ime bilo je John Money.
Nakon rođenja blizanaca i nakon što je loše izvedeno obrezivanje uništilo penis jednog od dječaka, taj je dječak odgajan kao djevojčica. Do vremena kad je postao tinejdžer, dječak je osjećao izvanrednu nelagodu jer je bio muško, a njegovi roditelji su mu rekli istinu. Naposljetku su oba blizanca počinila samoubojstvo u svojim tridesetim godinama.
To nije zaustavilo Johna Moneya da 1965. godine na Johns Hopkins osnuje Kliniku za rodni identitet. Njegova je teorija govorila da se djeca mogu identificirati kao članovi suprotnog spola te da je pravo rješenje radikalna operacija — da su u stvarnosti ta djeca iznutra članovi suprotnog spola i da bi ta operacija doista uskladila njihova tijela s njihovim identitetom.
Money je tvrdio da su “vrata rodnog identiteta otvorena pri rođenju za normalno dijete, ništa manje nego za ono rođeno s nedovršenim spolnim organima i da bi takva ostala najmanje godinu dana”. Dakle, drugim riječima, možete imati biološkog dječaka s dovršenim spolnim organima i njegov je spolni identitet i dalje otvoren. Mozak i tijelo su u izravnoj suprotnosti, u potpunosti odvojeni jedan od drugoga kontra znanosti.
Radikalne feministice poput Judith Butler počele su tvrditi da je sav rod društveno konstruiran i da se stoga za sve nejednakosti u ishodima muškaraca i žena može okriviti zlo, seksističko društvo. Ako je rod besmislen društveni konstrukt koje je stvorilo društvo, zašto je važniji od spola, koji je stvarna, prava biologija i zašto je rod stvarniji od same biologije? Zašto bi itko trebao promijeniti svoje tijelo kako bi se uskladio s rodom — društvenom konstrukcijom — ako su rod i spol u potpunosti odvojeni?
Rodna disforija — ono o čemu ovdje govorimo — ozbiljan je i tragičan poremećaj. Također je iznimno rijedak. Prema petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika, oni kojima je dijagnosticiran poremećaj rodnog identiteta ili transseksualizam i koji su tražili hormonsko liječenje i/ili operaciju, predstavljali su samo 0,005% do 0,014% muškaraca i 0,002% do 0,003% žena. Sad te statistike dramatično rastu.
Ljudi koji pate od rodne disforije — što, u svojoj nepolitiziranoj definiciji, znači ustrajno uvjerenje da ste član suprotnog spola — imaju tragično visoku stopu samoubojstva i depresije. Stopa suicidalnih ideja ostaje tragično visoka i nakon kirurškog i hormonskog liječenja. Dobre longitudinalne studije o učinkovitosti ovih mjera jednostavno ne postoje, a mentalni problemi povezani s rodnom disforijom ostaju izuzetno štetni, čak i u onim naročito prihvatljivim društvima. No, patnja od mentalnog poremećaja ne mijenja vaš osnovni spol više nego vas vjerovanje da ste Napoleon Bonaparte čini Napoleonom Bonaparteom.
Transrodni aktivisti iznose objektivne tvrdnje o stvarnosti na temelju subjektivnih unutarnjih osjećaja. To je neodrživo. Još jednom, transrodni aktivisti zahtijevaju da odbacite razum, biologiju, privatnost — čak i sposobnost odgajanja svoje djece u skladu sa stvarnošću — u korist deluzivnog kvazireligijskog svjetonazora u kojem su rod i spol u potpunosti segregirani i u kojem dječak može biti djevojčica, a djevojčica dječak.
Sad, ništa od svega ovoga ne znači da bi bilo koga tko pati od rodne disforije trebalo zlostavljati. Svatko s bilo kojom vrstom poremećaja trebao bi se tretirati isključivo sa suosjećanjem i pažnjom, ali to ne znači da društvo koje nastoji propagirati djecu da mogu promijeniti svoj spol ne laže djeci, kao što im i nanosi psihičku štetu. Nažalost, upravo to je ono što naše društvo danas podučava našu djecu u javnim školama: anti-biološke gluposti, uključujući laž da ste možda drugog spola s drugačijim osobnim zamjenicama.
I ne samo to, već i novi Zakon o ravnopravnosti.
Bidenova administracija i Demokratska stranka nastoje promicati ideju da bilo koja institucija koja ne prihvaća te laži mora biti uništena. Religijske institucije nisu izuzete iz saveznih propisa koji zahtijevaju da se muškarci koji se identificiraju kao žene tretiraju kao žene. To je istina u sportu, kao i javnim zahodima. Ironično, feministice koje su nastojale zaštititi žene od muškaraca sad gledaju potpuno uništenje ženskih prostora jer ne mogu pravilno definirati žensko i muško.
Ono najšokantnije, sad smo društvo koje zahtijeva da roditelji predaju svoju djecu nježnom milosrđu političkih aktera koji se maskiraju kao medicinski specijalisti. Ako u školi imate dvanaestogodišnjaka s glavoboljom, školska medicinska sestra mu ne smije propisati Tylenol bez da vas prethodno ne obavijesti, a sad imamo dužnosnike u državnoj i saveznoj vladi koji sugeriraju da bi, ako dvanaestogodišnjakinja izjavi da je dječak, škola mogla propisati blokatore puberteta bez prethodnog obavještavanja roditelja. To je bolesno društvo.
Na kraju, muškarac koji tvrdi da je žena iznosi neodrživu tvrdnju. On čak ne može znati kako je biti žena jer on to nije. Muškarac s operacijama i hormonskim liječenjem ne postaje ženom, kao ni muškarac koji se jednostavno deklarira ženom.
Sve ovo je suluda propaganda koja se propagira u političke svrhe.
Dakle, ne, muškarac ne može postati žena, ili žena muškarac.
Ben Shapiro je američki odvjetnik, novinar, politolog, publicist i konzervativni aktivist te pravni savjetnik. Autor je desetak knjiga i jedan je od osnivača konzervativnog portala The Daily Wire.
