Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godina, skupina istaknutih ateističkih učenjaka nazvana “Novim ateistima” krenula je u demoniziranje religije, osobito kršćanstva. Knjige poput Iluzije o Bogu, Kraju vjere i Bog nije velik tvrdile su da “religija truje sve”, nadahnjuje mržnju, netoleranciju, rat, što god vam palo na pamet. A opet, dok je Amerika u posljednja dva desetljeća postajala sve sekularnija, stranačko se ogorčenje povećalo, a ne smanjilo.
Članstvo u američkim crkvama držalo se otprilike na razini od 70 posto ili više od 1937. do 1979. godine, prema Gallupu. Taj je prosjek od 1970-ih do 1990-ih blago pao — na 68 posto. Potom se, u posljednjih 20 godina, članstvo u crkvi strmoglavilo. Iako se 77 Amerikanaca identificira s jednom od organiziranih religija, samo 50 njih kaže da su članovi crkve ili sinagoge.
Manje Amerikanaca se identificira kao protestanti (43 posto) ili katolici (20 posto) nego u posljednjim desetljećima. U međuvremenu, “niti jedno” — ateisti, agnostici i oni koji nemaju vjersku pripadnost — brzo su porasli, došavši na 22 posto.
Novi ateisti su možda djelomično postigli svoj cilj, ali pad posjećenosti crkve i vjerske pripadnosti nije se baš pretočio u više mira i racionalnog diskursa. Rastuća ortodoksija “budnosti” među sekularcima čak zahtijeva izopćenje samog “Novog ateista” Richarda Dawkinsa — zbog jednog jedinog tweeta.
U posljednjih nekoliko desetljeća, Amerika je postala još više polarizirana. Čini se kao da konzervativci i liberali nastanjuju dva različita svijeta, vjerujući u svjetonazore koji su u sukobu jedan s drugim.
Kao što je Shadi Hamid nedavno primijetio u Atlanticu: “Američka je vjera, kao što se ispostavlja, gorljiva kao i uvijek: samo što se ono što je svojedobno bilo vjersko uvjerenje sad kanaliziralo u političko uvjerenje. Političke debate o tome što bi Amerika trebala značiti poprimile su karakter teoloških rasprava. Ovako izgleda religija bez religije.”
I konzervativci i liberali polažu pravo na Ameriku i optužuju drugu stranu da je “neamerička”, heretička prema američkom idealu. Problem nije samo u tome što je druga strana u krivu, već u tome što prisvaja jezik visokih američkih ideala izvijajući ih do neprepoznatljivosti.
Mi konzervativci — po mom skromnom mišljenju, s pravom — vidimo ljevicu kao neprijateljsku prema samim temeljima Amerike. Ljevičari tvrde da je moderno američko društvo “institucionalno rasističko”, seksističko, homofobno, transfobno i tako dalje. Oni žele prepraviti Ustav na svoju sliku kako bi postigli svoju navodno pravdoljubivu agendu.
U međuvremenu, ljevičari gledaju na konzervativce kao na američke heretike. Ako republikanci ne žele dodati nove države, dodati mjesta Vrhovnom sudu, ukinuti Senat i njegova pravila ili odbaciti Izborni kolegij, to je zato što se protive Volji naroda. Čak se i republikanski zahtjevi kao što su osnovne mjere za integritet izbora, poput glasačkih iskaznica, smatraju “suzbijanjem birača” ili “Jim Crow na steroidima“.
I lijevi i desni gledaju na Ameriku kao na plemeniti ideal koji su njihovi ideološki protivnici izdali. Nažalost, mi se sve više ne možemo složiti oko osnovnih uvjeta debate. Ja bih tvrdio da najbolja znanost proturječi klimatskom alarmizmu, transrodnom identitetu i ideji da pobačaj ne uključuje ubojstvo ljudske jedinke. Također bih tvrdio da neke medicinske zabrinutosti mogu prevagnuti u odnosu na krajnje predostrožnosti u borbi protiv pandemije COVID-19.
S druge strane, demokrati sve ove tvrdnje ne smatraju samo neslaganjem po pitanju politike, već na to gledaju kao protivljenje znanosti i životu. Ljevičari tvrde da ste, ako se ne slažete s transrodnom ideologijom, odgovorni jer ste doprinijeli samoubojstvima ljudi koji pate od rodne disforije. Ljevičari tvrde da pobačaj osnažuje žene, pa čak i da spašava živote. Ljevičari također tvrde da je — usprkos desetljeća propalih klimatskih predviđanja — nadolazeća propast zbog “klimatske krize” sigurna koliko je i izlazeće sunce na istoku.
U međuvremenu, konzervativci poput mene žele braniti nevine živote nerođenih. Upozoravamo da će dodvoravanje transrodnom identitetu otvoriti branu društvene disfunkcije: od bioloških muškaraca u ženskim kupaonicama i ženskim sportskim ligama do djece i adolescenata koji osakaćuju svoja vlastita tijela u potrazi za rodnim identitetom koji će uvijek biti u sukobu s njihovim biološkim spolom. Upozoravamo da će klimatske regulacije naštetiti ekonomiji i naštetiti izgledima onih manje sretnih — onih kojima je najviše potrebna jeftina energija za preživljavanje i nalaženje oslonca na tržištu rada.
To nisu samo nesuglasice oko politike — to su svjetonazorske podjele koje se tiču praktičnih odluka u sadašnjosti. Budući da ta uvjerenja često idu do same srži čovjekova razumijevanja identiteta, njegove želje za zaštitom ranjivih i njegove zabrinutosti za pravdu, ona poprimaju vjerski značaj i vode do društvenih klika — novog tribalizma.
Religija je imala slične društvene i kulturne učinke, ali ona također nosi potencijal ublažavanja konkretnih napetosti sadašnjice. Kao kršćanin, ja polažem svoju posljednju nadu u Uskrsnuće iz mrtvih, a ne u sadašnji svijet. Bez obzira na to koliko stvari bile dobre ili loše ovdje u Americi, ova zemlja nije moj dom i moja je krajnja odanost Bogu, a ne politici.
Judaizam, islam, hinduizam, budizam i druge vjere potiču sličnu nadzemaljsku svetost, u većoj ili manjoj mjeri. Iako su loši pojedinci koristili svaku od tih vjera kao izgovor za rat ili političko ugnjetavanje — da, čak i budizam — te religije također imaju potencijal deeskaliranja političkih zabrinutosti sadašnjice.
Međutim, što sekularnija Amerika postaje, to više težimo prizvati eshaton. Materijalizam i konzumerizam nas prirodno dovode to toga da svijet gledamo u smislu napretka — uživamo u više udobnosti i prosperiteta nego što je to bio slučaj s našim precima i želimo da svijet bude bolji za našu vlastitu djecu. Ali svoje političke protivnike vidimo kao neprijatelje napretka, stoga ih moramo pobijediti kako bismo osigurali putanju prema naprijed.
Ako se toliko usredotočimo na užitke ovog svijeta da napustimo potragu za nadzemaljskom svetosti, to daje veću težinu svakoj političkoj odluci. Politike nisu samo pitanje bogatstva ili siromaštva ili čak života i smrti — one postaju kozmičke sile dobra i zla.
Prema tome, kad je predsjednik Donald Trump preokrenuo Obamino pravilo da ljudi s rodnom disforijom mogu služiti u vojsci u skladu sa svojim transrodnim identitetima, ljevičari su jadikovali da Trump “briše” ljude, kao da je počinio čin etničkog čišćenja. Demokrati u predsjedničkom krugu 2020. godine propovijedali su svoje “Grješnici u rukama bijesnog klimatskog boga” propovijedi, predviđajući apokalipsu za nekoliko godina. Joe Biden obećao je manje požara, poplava i uragana ako pobijedi — kao da je mezopotamski kralj čiji bi darovi bogovima mogli spriječiti katastrofu.
Nakon smrti Georgea Floyda, prosvjednici su izašli na ulice, a mnogi od njih priključili su se nasilnim neredima, pljačkama i paleži. Neki su bili samo uznemireni nakon višemjesečnih zatvaranja, a neki su jednostavno iskoristili situaciju, no činilo se kako ostali taj trenutak doživljavaju kao svojevrsni duhovni obračun — priliku za uklanjanje američke navodno rasističke baštine i izgradnju novih temelja.
Moram priznati da smo mi na desnici također imali svojih ekscesa. Donald Trump je obećao da će “Ameriku ponovno učiniti velikom”, nejasno obećanje vraćanja inherentne veličine zemlje. Trump, oduvijek čovjek hiperbole, naslikao je herojsku sliku sebe kako ubija Duboku državu i spašava Amerikance od Kine. Podržavao sam njegove politike i slagao se s većinom njegove retorike, ali moram priznati da ga je njegova samoproglašena grandioznost na neki način učinila vjerskim vođom.
Kad je postalo jasno da Trumpovo osporavanje izbora 2020. godine neće prevladati, dio rulje koja je 6. siječnja prosvjedovala protiv certificiranja Izbornog kolegija, nasilno je probila linije policajaca Kapitola i krenula na američki Kapitol. Ti su izgrednici dijelom bili komični — muškarac koji je nosio kapu s rogovima nosio je američku zastavu kao koplje i zavijao unutar Kapitola.
Ipak, ti su izgrednici predstavljali pokret egzistencijalnog beznađa suočenog s izbornim porazom, pokret koji se nije u potpunosti razlikovao od Black Lives Matter i agitatora antife koji su sudjelovali u nasilnim prosvjedima nakon smrti Georgea Floyda. Za izgrednike na Kapitolu, Trump nije mogao izgubiti, budući da bi to predstavljao kraj — svojevrsni Ragnarok. Poraz nije bio samo politički, on je bio egzistencijalan. Prevladale su sile zla, a na Ameriku će se spustiti novo mračno doba.
Za drugu stranu, pak, izgrednici su predstavljali drugu vrstu Ragnaroka — kraj demokracije. Amerikanci više nisu mogli prihvatiti rezultate izbora u kojima se njihova strana izgubila. Demokrati su pokušali koristiti spektar desničarskog terorizma kako bi uništili Republikansku stranku. Srećom, republikanski su čelnici s pravom osudili nerede na Kapitolu i sasjekli ovaj duh Ragnaroka u korijenu. Trump je s pravom priznao izbore, okončavši bilo kakvu potencijalnu prijetnju.
Kao što je Hamid rekao, kršćanstvo je oduvijek bilo “isprepleteno s američkim samoodređenjem”. Ono je bilo dio zajedničke baštine naše kulture, iako su nekršćani snažno utjecali na Ameriku od samog njezinog početka. Dok utjecaj “pukog” kršćanstva slabi, politika postaje sve gadnija i razdornija.
Kršćani mogu privremene političke gubitke staviti u perspektivu. Uostalom, Židovi su uvijek iznova gubili svoju slobodu, a kršćanstvo je u počecima raslo usred rimskog progona. Svijet nije naš konačni dom, a naši ljudski napori ne mogu stvoriti raj na zemlji.
Naravno, i kršćani mogu bio dio problema. LGBT pokret konstantno napada vjerske slobode, a kršćani imaju pravo na borbu, sve dok to možemo činiti bez ugrožavanja nade i radosti kršćanskog evanđelja.
Iako je Biden obećao svojevrsno dvostranačko “jedinstvo”, njegovo predsjedništvo je samo potpirilo vatru podjele. Stranačko će se ogorčenje vjerojatno samo pogoršati, ali kršćani mogu i trebaju držati stvari u perspektivi.
Kršćanstvo može biti snažno umirujuće sredstvo u ovim turbulentnim vremenima, omogućujući nam da volimo svoje neprijatelje, težimo miru sa svojim susjedima i ublažimo bijes gledajući prema Bogu za naše konačno zadovoljstvo. Sve veći sekularizam ne pomaže Amerikancima da se ponovno okupe, ali preporod bi nas mogao ispraviti.
