Joe Biden je, što mu ide na čast, postao prvi predsjednik koji je formalno priznao Armenski genocid otkad se dogodio prije više od stotinu godina. Na Dan sjećanja na Armenski genocid, 24. travnja 2021. godine, američki je predsjednik objavio priopćenje koje je otvorila sljedeća izjava:
Svake godine na ovaj dan prisjećamo se žrtava svih onih koji su umrli u Armenskom genocidu tijekom otomanske ere i posvećujemo se prevenciji da se takvi zločini više nikad ne ponove. Počevši od 24. travnja 1915. godine, s uhićenjem armenskih intelektualaca i vođa zajednice u Carigradu od strane otomanskih vlasti, milijun i pol Armenaca je deportirano, masakrirano ili otjerano u smrt u kampanji istrebljenja.
Uz 1,5 milijuna Armenaca, Turci su istrijebili više od milijun drugih kršćana — uključujući 750.000 Grka i 300.000 Asiraca, kao što je naglašeno Rezolucijom 296. Donesena 2019. godine, ona priznaje “kampanju genocida protiv Armenaca, Grka, Asirijaca, Kaldejaca, Sirijaca, Aramejaca, Maronita i ostalih kršćana”. Kao što je Guardian nedavno primijetio, “pokolj se općenito smatra zločinom monumentalnih razmjera — mračnom pretečom nacističkog holokausta”.
Turski režimi koji su uslijedili nakon otomanskog žestoko su poricali da se genocid ikad dogodio; sve smrti, tvrde oni, bile su neuračunati nusproizvodi rata. Slično tome, zbog svog statusa NATO saveznika — statusa koji se posljednjih godina uvelike pogoršao — uzastopni američki predsjednici nisu priznali ulogu Turske: Ronald Reagan se nakratko osvrnuo na Armenski genocid, iako ga nije formalno priznao. George H. Bush, Bill Clinton, George W. Bush i Donald Trump nikad ga nisu formalno priznali. Tijekom svoje predsjedničke kandidature 2008. godine, Barack Obama je ispovijedao svoje
čvrsto uvjerenje da Armenski genocid nije navođenje, osobno mišljenje ili gledište, već opsežno dokumentirana činjenica potkrijepljena mnoštvom povijesnih dokaza. Činjenice su neporecive. … Kao predsjednik ja ću priznati Armenski genocid. … Amerika zaslužuje vođu koji istinito govori o Armenskom genocidu i snažno odgovara na sve genocide. Ja namjeravam biti taj predsjednik.
Obama se nije držao svojih riječi — uključujući na 100. obljetnicu Armenskog genocida, koja je prošla pod njegovim mandatom.
Prema tome, Joe Biden zaslužuje pohvale zbog toga što je prvi američki predsjednik koji je priznao genocid.
Još hvalevrjedniji sljedeći korak bio bi priznanje trenutačnih genocida i govora mržnje koji ih potiču — i poduzimanje koraka protiv njih, kao što je Biden obećao da će učiniti u svom nedavnom priopćenju od 24. travnja kojom je priznao Armenski genocid:
Danas, dok oplakujemo ono što je izgubljeno, također okrenimo naš pogled prema budućnosti — prema svijetu koji želimo izgraditi za našu djecu. Svijetu koji nije zagađen svakodnevnim zlima netrpeljivosti i netolerancije, gdje se poštuju ljudska prava i gdje svi ljudi mogu nastaviti svoje živote u dostojanstvu i sigurnosti.
U međuvremenu, Turska samo što ne predvodi novi genocid nad Armencima, nedavno u kontekstu spora oko Nagorno-Karabaha, koji je ponovno eruptirao u oružani sukob krajem 2020. godine. Turska je sponzorirala i prevozila islamske teroriste u spornu regiju, gdje su ovi počinili stravične zločine nad Armencima i njihovim mjestima obožavanja, uključujući i one poput “mučenja do neprepoznatljivosti” 58-godišnje Armenke odsijecanjem njezinih ušiju, ruka i noga — prije nego što su je ubili. Njezina obitelj uspjela ju je identificirati samo po odjeći.
Kao što je Nikol Pašinjan, armenski premijer, primijetio u listopadu 2020. godine: “Zašto se Turska vratila ja Južni Kavkaz 100 godina [naklon raspada Osmanskog Carstva]? Da nastavi Armenski genocid.”
Čak i unutar Turske, prema Armencima prevladava govor mržnje, a sve započinje već u javnim školama. Svakodnevni Turci — muškarci i žene — redovito i otvoreno izjavljuju da im je najveća želja odsjeći glave Armencima.
Štoviše, Turska je daleko od jedine muslimanske zemlje koja se upušta u “svakodnevna zla netrpeljivosti i netolerancije” na koja moramo “i dalje budno paziti”, da citiram Bidena. Ono što je nekoliko međunarodnih organizacija nazvalo “genocidom” nad kršćanima od ruku muslimana, trenutačno se odvija u Nigeriji — kao i u Mozambiku, Južnom Sudanu i drugim supsaharskim nacijama — i prijeko je potrebno da se prizna kako bi mogli započeti napori ispravljanja te situacije.
Ovdje se pojavljuje još nekoliko primjera drugih nacija koje se upuštaju u genocid.
U svom priopćenju Biden je rekao: “Sjećamo se kako bismo i dalje bili budni na korozivan utjecaj mržnje u svim njezinim oblicima. … Mi to činimo ne kako bismo pokušali okriviti, već kako bismo osigurali da se ono što se dogodilo nikad više ne ponovi.”
Nažalost, sve to se ponovno događa i to alarmantnom brzinom. Kao jedan primjer, 340 milijuna kršćana širom svijeta — osobito u islamskom svijetu — trenutačno se suočava s ozbiljnim progonom. Koliko god je pohvalno što je Biden prepoznao Armenski genocid, usmjeravanje njegove pažnje na one koji se trenutačno suočavaju s mržnjom i genocidom bilo bi puno praktičnije — to bi spasilo živote — od priznavanja povijesti.
