Nakon NEKIH PET SATI vožnje, naišli smo na grubu, neravnu zemljanu cestu. Imali smo još sat vremena do svog cilja, ali iskreno, zemljana cesta nije bila previše gora od autoceste koju smo upravo napustili. Ovamo me dovela moja misija, stoga se nisam žalio. Zapravo, bio sam uzbuđen. Bio sam daleko od svega: daleko od civilizacije, daleko od klima uređaja, daleko od tekuće vode, mobilnih usluga i ljudi koji slikaju selfije. Bio sam na putu da posjetim narod Masaija koji živi na gotovo isti način kao što su živjeli generacijama. Na granici Kenije i Tanzanije u Africi, ti ljudi žive u kolibama od blata sa slamnatim krovovima, čuvaju stoku, love i uče svoju djecu da rade isto.
Kao što sam naučio tijekom prošle godine, rodna ideologija je tvorevina modernog Zapada. Maskira se kao nešto ukorijenjeno u znanosti i nešto što opisuje prirodno stanje čovječanstva. No, u stvarnosti, to je svijet mašte s izmišljenim jezikom i pravilima. Kao što sam se ubrzo uvjerio, ništa ne otkriva neprirodnost i kontraintuitivnost rodne teorije poput razgovora s ljudima koji nisu poučeni njezinom jeziku putem masovnih medija, popularne kulture i dugog dosega homogenog obrazovnog sustava.
To je razlog mog posjeta Africi. Želio sam razgovarati s ljudima koji nikad nisu čuli za operacije promjene spola i supresore hormona. Želio sam razgovarati s ljudima koje “stručnjaci” još uvijek nisu poučili o razlikama između “spola” i “roda”. Želio sam razgovarati s ljudima koji nikad ne bi pomislili staviti svoje željene osobne zamjenice u svoje e-mail potpise jer, pa, nemaju e-mailove. Možda bih tada mogao iz prve ruke vidjeti koliko su sve te rodne teorije zapravo urođene — ili nisu. Možda sam ovdje mogao vidjeti jesu li rodni teoretičari jednako ludi kao što se čine ili sam ja zapravo onaj koji je lud.
Moj prevoditelj (koji se nesumnjivo zvao “Paul” kako bi zapadnjaci poput mene mogli izgovoriti njegovo ime) me odveo u selo. Dočekali su me s velikom otvorenošću i ljubaznošću. Paul me doveo do jednog starješine u selu okruženog skupinom muškaraca i, nakon nekoliko ugodnih razmjena, upitao sam ga što je, po njegovom mišljenju, muškarac. Nije izgledao previše zbunjen tim pitanjem. Prevoditelj je odgovorio: “Da bi se zvao muškarcem u našoj zajednici, moraš imati nož, drugo, koplje, štap i napraviti vlastito selo ograđivanjem. I moraš se oženiti i imati obitelji koju možeš održavati… imati krave kako bi djeca imala dovoljno mlijeka… Moraš održavati svoju zajednicu.”
Činilo se kako je njima muškost određena specifičnim ulogama koje netko igra, s čime bi se složili mnogi rodni teoretičari. Stoga sam pitao muškarce može li se muškarac jednostavno opredijeliti za ulogu žene. “U Masai zajednici ne može”, rekao je moj prevoditelj.
“Može li muškarac postati žena?”
“Ne.”
“A što je s transrodnim?” Moj prevoditelj me pogledao ne razumijevajući pitanje. “Transrodni”, ponovio sam.
Pokušao je objasniti koncept Masai čovjeku s kojim sam razgovarao.
“Ne… ako želiš postati dama, ali vi ste muškarac, onda nešto nije u redu u tvojoj glavi, nešto nije u redu u tvojoj obitelji, nešto nije u redu s tobom.”
“A što ako je netko nebinarni?” Pitao sam.
Paul me pogledao, zbunjeno namrštivši obrvu.
“Znate, nebinarni…” Nastavio sam. Učinilo mi se da nema pojma što “nebinarni” znači. A zašto i bi?
“Ti nisi žena, ti nisi muškarac?”, upitao je.
“Da, netko tko nije ni jedno ni drugo. Oni su nešto treće”, rekao sam. Shvatio sam da kad ove smiješne koncepte morate artikulirati osnovnim riječima, one zapravo nemaju smisla. Rodni teoretičari stvorili su cijeli rječnik kako bi opisali stvari za koje nitko drugi u povijesti nije mislio da ih treba opisati.
“On kaže da nikad nismo vidjeli ovakve stvari”, rekao ja Paul.
Možda sam malčice prebrzo prešao na rodnu teoriju. Odlučio sam se vratiti osnovama. “Kako znaš da si muškarac?”, pitao sam.
Shvatio sam da kad sam prvi put postavio pitanje što je muškarac, oni su mi odgovorili objasnivši mi mušku ulogu u društvu ne samo zato što je spol samo pitanje ispunjavanja određenih dužnosti. Umjesto toga, pretpostavljali su da govorim o društvenim ulogama jer im je biološka stvarnost muškarca i žene toliko očita. Ideja da ljudi mogu vjerovati da su drugačijeg spola od onog kako su rođeni jednostavno im nije imala smisla. Kad su jednom saznali da postavljam fundamentalnije pitanje, nisu oklijevali odgovoriti.
“Kad se novorođenče rodi, mi ga brzo identificiramo jer muškarac ima penis. Žena, ona ima vaginu.”
Razgovarao sam i sa skupinom žena kako bih vidio imaju li isto razumijevanje spola kao i muškarci. Skupina žena s kojima sam vodio razgovor bila je lijepo ukrašena nakitom, pa sam to iskoristio kao polaznu točku sagledavanja stvari iz drugog kuta.
“U mojoj zemlji”, rekao sam im, “postoje muškarci koji na sebe stavljaju žensku odjeću i govore da su žene. Što mislite o tome?”
Paul im je objasnio situaciju i žene su mu odgovorile. “One kažu da tako nešto nikad nisu vidjele niti čule.”
“Što je žena ako joj moraš dati definiciju”, nastavio sam.
Paul je počeo prevoditi jednoj ženi: “Ona kaže za muškarca, nema grudi. Drugo, njihov privatni dio je drugačiji jer žena ima vaginu, a muškarac penis… I također žena može roditi, a muškarac ne može.”
“Ovo će im se možda činiti šokantnim”, odgovorio sam, “ali u mojoj kulturi postoje ljudi, žene, koji odsijecaju te dijelove svog tijela, odsijecaju svoje grudi. Da li ih to čini muškarcima?”
Nije bila nimalo uvjerena. “Razgovarajmo sad o seksu”, rekla je. “Kad imate seks s muškarcem, očekujete od njega da će imati penis.”
Pa, prilično je teško proturječiti tome. U razgovoru s Masaijima, bilo je jasno da im je seksualna binarnost između muškarca i žene imala smisla. Nebinarnost i transrodnost nisu imali nikakvog smisla. A istina je da je bilo užasno teško objasniti transrodnost ljudima koji svijet uzimaju zdravo za gotovo — koji vrlo jasno vide da postoje dva spola i to je to. Čim ovakvim ljudima pokušate reći da ne smiju vjerovati svojim lažljivim očima, možete osjetiti koliko je čitavo zdanje rodne ideologije zapravo prazno.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
