Stigao je.
“Gosnell: The Trial of America’s Biggest Serial Killer” debitirao u kino dvoranama diljem zemlje 12. listopada. Vjerujem kako je ovaj revolucionarni film indie producenata Phelima McAleera i Ann McElhinney, trenutačno najvažniji film u Americi — istinita saga o dobru protiv zla, smrtonosnog liječničkog nemara, sustavne vladine malverzacije i kulturne apatije prema najranjivijim članovima našeg društva.
Prvi puta sam izvijestila o ovoj horor priči iz stvarnog života prije gotovo osam godina, ali vjerojatnost jest da niste čuli ili čitali niti riječ o “Gosnellu” u mainstream tisku, vijestima na TV-u ili na internetu. Urota šutnje rezultat je maligne nesavjesnosti i aktivnog suzbijanja neugodnih istina:
— Jedan komentator CNN-a lakomisleno je objasnio kako je nezainteresiranost mreže bila “poslovna odluka”, a ne predrasude.
— Pro-pobačajni cenzori diva ‘crowdsourcinga’ Kickstartera, zabranili su McAleeru i McElhinney prikupljanje novaca za projekt na njihovoj platformi — što je rezultiralo pokretanjem najvećeg ikad javnog prikupljanja sredstava za film na Indiegogo. (Potpuno razotkrivanje: Ja stavljam novac tamo gdje su moji principi i donirala sam u tri navrata, uz korištenje društvenih platformi kako bi ponudila pomoć.)
— National Public Radio, javni radio kojeg financiraju porezni obveznici, odbio je emitirati sponzorirane oglase koji Gosnella opisuju kao “vršitelja pobačaja” jer je njegov pravni odjel odlučio da njegov točan opis narušava “neutralnu poziciju” ljevičarske stanice. LOL.
— A prošli tjedan, Facebook je zabranio reklamiranje filma — što je samo nastavak njegovog sustavnog kažnjavanja konzervativnog govora.
Što to ipak pokušavaju sakriti?
Kermit Gosnell, vršitelj pobačaja iz Philadelphije, nazali se iza rešetaka, služeći tri uzastopne doživotne kazne zatvora zbog smrtonosne serije zločina koja ga stavlja u isti zloglasni panteon ubojitih manijaka poput Charlesa Mansona, Jeffreyja Dahmera i Teda Bundyja. No, budući da su njegove žrtve bile stotine siromašnih manjinskih žena i njihova djece, Hollywood, ženske skupine i mediji — koji obično ne oklijevaju senzacionaliziranje kriminalnih umova — nestali su bez opravdanja.
Zašto? Jer radikalni ljevičarski zeloti vjeruju da se pobačaj mora obraniti po svaku cijenu, čak i ako to znači zataškavanje njegove krvave, polustoljetne ostavštine masovnog genocida u siromašnim centrima naših gradova širom zemlje.
Djelujući pod krinkom pružanja “usluga za reproduktivno zdravlje”, liječnik smrti Gosnell brutalno je pogubio na stotine zdravih, živih, dišućih, meškoljivih, održivih beba ubadanjem u vrat i presijecanjem njihovih kralježnica škarama i noževima. Ovaj poremećeni ubojica držao je noge od beba u staklenkama za uzorke, koje je trpao u grozne hladnjake svoje prljave “klinike”, radi “istraživanja”.
Godine 2013., Gosnell je osuđen za ubojstvo troje živo rođenih beba u svojoj klinici smrti i proglašen je krivim za nesavjesno ubojstvo 41-godišnje izbjeglice iz Butana, Karnamaye Mongar, koja je umrla zbog nečovječnog predoziranja lijekovima u Gosnellovom “Ženskom medicinskom društvu”.
Javni dužnosnici Ministarstva zdravstva Pennsylvanije, Državnog tajništva i službenika Zavoda za javno zdravstvo Philadelphije 15 godina nisu učinili ništa kako bi spriječili Gosnella. Obližnji administratori bolnica i zagovornici “ženskog zdravlja” Nacionalnog saveza pobačaja znali su da je mesar, ali su također sjedili na svojim rukama.
U svojoj knjizi o Gosnellu iz 2017., koju su adaptirali u novi film, McAleer i McElhinney izložili su čudovište i njegove omogućavatelje brižljivo posvećeni izvornoj dokumentaciji i istraživačkom novinarstvu. PG-13 film ostaje vjeran sudskim zapisima bez da je trebao pribjeći grafičkim scenama.
Glumci Dean Cain, Sarah Jane Morris, Nick Searcy, Earl Billings, Alfonzo Rachel i svi ostali sporedni likovi oživjeli su ovu sudsku — i još važnije, životnu dramu. Roditelji mogu, i trebali bi, posjetiti kino sa svojim djecom tinejdžerske dobi. Ne možemo si dopustiti da ih štitimo od istine i ostaviti ih ranjivima sveprisutnoj propagandi ove kulture smrti.
Bez obzira na vaš stav o pobačaju, ovaj hrabri, nezavisni film otvorit će vam oči i, nadam se, promijeniti srca i umove. Možda se oni koji zabranjuju govor koji ne žele da saznate o “Gosnellu” najviše boje ovog jezivog zaključka: Smrtonosna ravnodušnost prema zaštiti života nije tangencijalna barbarskim praksama industrije pobačaja — već je u samoj njihovoj srži.
