BUCHANAN: Kako demokracija gubi svijet?

Patrick J. Buchanan

buchanan.org

Ako je Donald Trump rekao Michaelu Cohenu da plati novac Stormy Daniels kako bi zadržala za sebe desetljeće staru jednonoćnu avanturu s predsjednikom, to bi, prema Jerome Nadleru, budućem predsjedatelju Odbora za pravosuđe Zastupničkog doma, bio “prijestup vrijedan opoziva”.

Ova izjava vam govori čime će društveni mediji, kabelska televizija i veliko krdo ‘govorećih glava’ biti opsjednuti sljedeće dvije godine — nevažnim grijesima i nestašlucima Trumpa, koji su gotovo svi iz vremena prije nego je izabran za predsjednika Sjedinjenih Država.

“Na koju god stranu pogleda predsjednik Trump”, piše Rowan Scarborough iz Washington Timesa, “nalaze se demokrati koji su se namjerili na njega od New Yorka do Washingtona i Marylanda… zakonodavci, državni odvjetnici, oporbeni istraživači, birokrati i aktivistički branitelji.”

“Oni su se usmjerili na dosluh s Rusijom, Trumpovu organizaciju, Trumpovu zakladu, Trumpov hotel, Trumpove porezne prijave, Trumpove kampanjske financije i navodno pranje novca.”

Igra se presing po cijelom terenu. Danonoćno ćemo slušati rasprave o velikom pitanju: Hoće li elite koje ga mrze uspjeti srušiti Trumpa, istjerati ga s dužnosti te ga optužiti i strpati u zatvor?

Adam Schiff, budući predsjedatelj Odbora za obavještajne poslove Zastupničkog doma, kaže: “Donald Trump je možda prvi predsjednik u dugo vremena koji se suočava sa stvarnom prijetnjom zatvora.”

A što će svijet koji promatra misliti kad vidi kako je jednom velika republika zaokupljena uništavanjem još jednog predsjednika?

Što će svijet misliti: Zašto ne možemo biti više poput Amerike?

Zavidi li nam još uvijek svijet na našem slobodnom tisku, kojeg gleda kako neumorno kopa prljavštinu političkih figura i bezbrižno im dere kožu s leđa?

Među razlozima zbog kojih je demokracija diljem svijeta diskreditirana i u povlačenju jest upravo činjenica da je njezin glavni primjer i prvak, SAD, počeo nalikovati Trećoj Francuskoj Republici u svojih posljednjim danima prije Drugog svjetskog rata.

Isto tako, demokracija više ne drži igralište samo za sebe što se tiče stvaranja prosperitetne i moćne države.

U ovom stoljeću, Kina je pokazala slavoljubivim vladarima kako jednostranački režim može stvoriti svjetsku silu i kako demokracija nije nužan preduvjet za izvanredni ekonomski napredak.

Vladimir Putin, autokratski nacionalist, pokazao je kako uništena nacija može povratiti svoje velike moći u očima svojih ljudi i ostalog svijeta, zahtijevajući novo poštovanje i respekt.

Demokracija je autobus iz kojeg izlazite na vašoj stanici, kaže turski Recep Tayyip Erdogan. Nakon pokušaja državnog udara u ljeto 2017., Erdogan je pročistio svoju vladu i vojsku od desetaka tisuća neprijatelja i zatvorio više novinara od bilo koje nacije.

Pa opet, on je dobrodošao u glavne gradove svijeta.

Što američka demokracija sada nudi svijetu kao svoje najvažnije obilježje?

“Naša raznolikost je naša snaga!”, proglašava ova generacija.

Postali smo jedinstvena nacija sastavljana od naroda sa svih kontinenata i zemalja, svih rasa, etničkih pripadnosti, kultura i vjerovanja na zemlji.

No, nije li raznolikost upravo ono od čega Europa otvoreno bježi?

Postoji li zemlja na Starom kontinentu koja inzistira na više migranata iz Magreba, sub-Sahare ili Bliskog istoka?

Općenito, čini se kako je točnije reći da se svijet okreće od transnacionalizma prema tribalizmu i od raznolikosti natrag prema etno-nacionalizmu odakle su nacije i proizašle.

Raznolikost koju naša demokracija nudi se ne prodaje.

Etničke, rasne i vjerske manjine, poput Ujgura i Tibetanaca u Kini, Rohingya u Mianmaru, manjinskih crnih plemena u subsaharskoj Africi i bijelih farmera u Južnoj Africi, mogu posvjedočiti da popularna vladavina većine često znači propisana ograničenja pa i ukidanje prava manjina.

Na Bliskom istoku, slobodni izbori proizveli su predsjednika iz Muslimanskog bratstva u Egiptu, Hamas u Palestini, Hezbollah u Libanonu. Nakon toga, razočarana Bijela kuća Busha 43 opozvala je križarski rat u ime demokracije.

Canterburyjski nadbiskup Justin Welby navodi kako se jedna manjina tretira u većinskom djelu muslimanskog svijeta:

“Kršćani se svakodnevno susreću s prijetnjama nasiljem, ubojstvom, zastrašivanjem, predrasudama i siromaštvom…”

“U posljednjih nekoliko godina, ubijala ih je takozvana Islamska država. … Na stotine tisuća protjerano je iz svojih domova. Mnogi su ubijeni, porobljeni i proganjani ili prisilno preobraćeni. Čak i oni koji ostaju postavljaju si pitanje: “Zašto ostati?”

“Kršćanske zajednice koje su bile temelj univerzalne Crkve danas se suočavaju s prijetnjom skorašnjeg izumiranja.”

I dok se sav taj užas događa, sporazum Ronalda Reagana koji je zabranio sve američke i sovjetske nuklearne rakete s dosegom između 310 i 3.400 milja (500 i 5500 km) suočava se s kolapsom. A inicijativa predsjednika Trumpa za ne-nuklearnu Sjevernu Koreju čini se u opasnosti.

Pa ipak, sljedeće dvije godine, bit ćemo preokupirani pitanjem je li isplata novca u svrhu šutnje Stormy Daniels opravdava predsjednikov opoziv i kad je točno Michael Cohen prestao razgovarati s Rusima o izgradnji Trumpovog tornja u Moskvi.

Mi smo neozbiljna nacija, zauzeta trivijalnim potragama u smrtno ozbiljnom svijetu.