Ovaj tjedan, zakonodavstvo države Alabame donijelo je zabranu pobačaja koja bi u gotovo svim slučajevima ubojstvo nedokumentiranih beba stavila izvan zakona. Ona dopušta iznimke u slučaju potrebe za zaštitom života majke, ali s obzirom da pobačaj zapravo nikad nije doista potreban kako bi sačuvao život majke, ova rupa u zakonu ne bi trebala previše značiti. Zakon ne dopušta iznimke u slučajevima silovanja i incesta, a taj detalj je osobito uzrokovao histeriziranje ljevice (iako, da budemo fer, bilo kakvo ograničavanje pobačaja postiže jednaki učinak).
Evo nekoliko stvari koje treba imati na umu dok ljevica paničari, a mediji potpiruju strah:
(1) Pobačaji zbog silovanja su vrlo rijetki. Ogromna većina pobačaja nema nikakve veze sa silovanjem. Institut Guttmacher, inače pobornik pobačaja, proveo je istraživanje među ženama nakon pobačaja i utvrdio da su prvih šest razloga za dobivanje pobačaja, koji čine više od 85% svih slučajeva, sljedeći: “Nisam spremna za dijete”, “ne mogu si priuštiti bebu”, “moji dani rađanja su završili”, “ne želim biti samohrana majka”, “ne osjećam se dovoljno zrelo” i “ometalo bi moje planove u obrazovanju ili karijeri”. Drugim riječima, većina žena dobiva pobačaje zbog razloga koji su vezani na način života. One se rješavaju svojih beba jer bi beba ometala stil života koji žele živjeti. Manje od jedan posto njih reklo je da su žrtve silovanja.
S obzirom na to koliko se često silovanja pojavljuju u raspravama o pobačaju, pomislili biste da su otprilike polovica žena koje ulaze u Planirano roditeljstvo žrtve silovanja. To očito nije slučaj. Umjesto polovice, to je bliže pola posto. Dakle, zašto se onda nesrazmjerno fokusiramo na te rijetke i teške slučajeve? Jer bi zagovornici pobačaja puno radije govorili o 15-godišnjoj djevojčici koja dobiva pobačaj jer ju je silovao njezin otac (izvanredna hipotetička vjerojatnost koja predstavlja polovicu od jedan posto, ako je taj broj i toliko velik) nego o odrasloj ženi koja dobiva pobačaj jer ne želi da joj njezina beba pomrsi planove u karijeri. Ovaj potonji slučaj je mnogo češći od prvog, ali potonji na pobačaj baca okrutniju i egoističniju sliku. Drugim riječima, on daje ispravan dojam pobačaja, a zagovornici postupka ne žele da bilo tko dobije ispravan dojam o njemu.
(2) Niti jedna skupina nije više uznemirena ograničenjima na pobačaj od silovatelja. Silovatelji vole pobačaj jer im pomaže u prikrivanju njihovog zločina. Ako ta hipotetska 15-godišnja žrtva ima dijete, otac silovatelja mogao bi se nedvojbeno dokazati krivim pomoću DNA testa. Ali ako incestuozni zlostavljač može angažirati Planirano roditeljstvo kako bi za njega uništilo dokaze, on će nekažnjeno odšetati i nastaviti zlostavljati svoju kćer u godinama koje dolaze. To je upravo ono što silovatelji rade, a Planirano roditeljstvo se povijesno dokazalo kao više nego spremno da im pomogne u tome.
(3) Utvrdili smo da se zagovornici pobačaja usredotočuju na teške slučajeve kako bi odvratili pažnju od svog stvarnog stajališta i da ograničenja na pobačaj zapravo štite žrtve silovanja i pomažu u privođenju silovatelja pred lice pravde. Kad smo jednom kvalificirali ovu raspravu s te dvije ključne točke, možemo prijeći na rješavanje konkretnog pitanja: Trebaju li postojati iznimke kako bi se silovanim ženama omogućio pobačaj? Odgovor je ne.
Pro-life pozicija je prilično jednostavna. Mi vjerujemo da bi pobačaj trebalo staviti izvan zakona jer su nerođeni ljudi ljudi i svi ljudi su obdareni inherentnim pravima i dostojanstvom. Ne postoji drugi razlog za biti pro-life. I ako smo u krivu po bilo kojoj od tih točaka — da su nerođeni ljudi ljudi ili da su svi ljudi obdareni inherentnim pravima i dostojanstvom — onda uopće nema razloga biti pro-life. Ali ako je to slučaj, onda se ne moramo zamarati s iznimkama koje uključuju silovanje ili incest. Pobačaj bi jednostavno trebao biti legalan, a vjerojatno bi i čedomorstvo i prisilno ubojstvo iz milosrđa trebalo biti isto takvo. Ako osobnost leži na spektru, ovisno o sposobnosti ljudskog bića da se brine za sebe, zaboravite na ograničavanje pobačaja na slučajeve silovanja. Ne trebamo ga čak ograničavati na utrobu.
S druge strane, ako smo u pravu, ako je istina da su nerođeni ljudi ljudi i stoga intrinzično zaslužuju jednaku pravnu zaštitu koju uživamo vi i ja, onda opet nemamo razloga za raspravu o iznimkama. Beba koja je začeta silovanjem nije manje osoba od one koja je začeta suglasno. Ako vjerujemo da su to ljudi, a ljudi imaju prava, bilo bi nekoherentno i kontradiktorno reći: “Pa, osim za…” Naša poanta je da nema “osim za”. Ljudi su ljudi su ljudi. Pretvarati se da beba začeta silovanjem nije osoba je besmislica. Priznati da je ona osoba, ali je svejedno pogubiti zbog grijehova njezinog oca moralno je odvratno. Ne možemo dosljedno ostati pro-life dok podupiremo iznimke, jer se iznimke moraju temeljiti na uvjerenju da nisu svi nerođeni ljudi ljudi ili da je ponekad u redu ubiti nevino i bespomoćno ljudsko biće. Svaka od tih tvrdnji je kontradiktorna i u konačnici uništava naš cijeli slučaj. Ljudi koji zagovaraju pobačaj to znaju. To je razlog zašto uopće i traže iznimke.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
