Ako želite razumjeti moralnu izopačenost u srcu ljevice, pročitajte prvi odlomak najnovijeg članka kolumnista Washington Posta, E. J. Dionnea:
“Nikada nije u redu nazivati druge ljude ‘životinjama’. To je nešto o čemu ne bi trebali niti raspravljati. Bez obzira koliko je ponašanje određene osobe ili skupine odvratno, bez obzira na to koliko bi ta iskreno zla djela mogla potaknuti legitiman bijes, dehumaniziranje drugih uvijek nas dovodi na opasan put.”
Počnimo s prvo rečenicom: “Nikada nije u redu nazivati druge ljude ‘životinjama'”.
To je toliko očigledno Dionneu da dodaje: “To je nešto o čemu ne bi trebali niti raspravljati”.
Samo netko tko nikada nije raspravljao o takvom pitanju može iznijeti takvu tvrdnju.
Stoga mi dopustite da raspravljam o tom navodu.
Nazivanje onih najokrutnijih među nama “životinjama” ili bilo kojim drugim “dehumanizirajućim” epitetom, zapravo štiti ljude. Riječ “zvjerski” postoji s razlogom i često se primjenjuje na ljudska bića. Retoričkim opisivanjem određenih ljudi dostojnih prezira van granica ljudskosti, zapravo uzdižemo ljudsku rasu. Mi smo određenu vrstu ponašanja proglasili da nije u skladu s ljudskim ponašanjem.
Naravno, biološki smo svi ljudi. Ali ako “ljudski” znači nešto moralno — bilo što izvan čistog biološkog — onda se neki ljudi, koji su počinili naročito gnjusne zločine protiv drugih ljudskih bića, ne bi trebali smatrati ljudima. Inače “ljudski” nema nikakvog moralnog značaja. U tom slučaju ne bi trebali zadržati riječ “nečovječan”. Koja je razlika između “on je nečovječan” i “on je životinja”? Oba izraza podrazumijevaju da osoba više nije čovjek.
Dionne daje svoj odgovor na kraju odlomka: “dehumaniziranje drugih uvijek nas dovodi na opasan put”.
On ne daje niti jedan jedini argument ili ilustraciju za ovaj doista apsurdni komentar.
Svatko tko odbija “dehumanizirati” nacističke liječnike – koji su, bez anestezije, satima pothlađivali ljude da bi ih zatim bacali u kipuću vodu kako bi ih ponovno zagrijali; zatvarali ljude u sobe za dekompresiju gdje bi im pucali bubnjići, dovodeći ih do ludila zbog boli; trljali piljevinu i mrvljeno staklo na inficirane rane, itd. — je, da se blago izrazim, duboko moralno zbunjen.
Kako bi Dionne nazvao te nacističke liječnike — “nisu dragi”, “puni su mana”, “zli”? Zašto je njihovo retoričko protjerivanje iz ljudskog društva “opasan put”? On nema odgovor na to pitanje jer živi u ljevičarskom svijetu moralne plitkoumnosti. Ljevičarstvo se sastoji gotovo isključivo od takvih otrcanih fraza koje samo zvuče moralno — izjava koje se iznose kako bi se osoba osjećala moralno sofisticirana. No, na temelju njihovih skupnih reakcija na sadiste iz bande MS-13, više vjerujem u moralni kompas Donalda Trumpa nego u onaj E. J. Dionnea.
Je li ikada opasno koristiti dehumanizirajuću retoriku na ljude? Naravno — kada je usmjerena prema ljudima na temelju njihove rase, religije, etničke pripadnosti, nacionalnosti ili bilo koje druge nepromjenjive fizičke osobine. Nacisti su učinili Židovima to što su učinili iz razloga što su ih dehumanizirali na temelju njihove religije/etničke pripadnosti/rasnog identiteta. Upravo to je razlog zašto je rasizam zao. Ali zašto je opasno koristiti takvu retoriku na ljude na temelju njihovog ponašanja? Izjednačavanjem nazivanja onih najgorih među nama “životinjama” s nazivanjem Židova “životinjama”, Dionne obezvrjeđuje borbu protiv stvarnog zla.
Jednom sam upitao rabina Leona Radzika, preživjelog iz holokausta, koji je bio u Auschwitzu, koju riječ bi upotrijebio kako bi opisao sadističke čuvare u logoru. Nikada neću zaboraviti njegov odgovor: “Oni su bili čudovišta s ljudskim licima”.
Nevjerojatno, Dionne se ne bi složio s njim.
