Tijekom vikenda, Tomi Lahren tvrdila je da bi konzervativci trebali odustati od borbe protiv pobačaja i prestati pokušavati preokrenuti presudu Roe v. Wade. Rekla je da bi bilo “pogrešno izazivati poziciju” koju “podržava većina Amerikanaca”. Trebali bi se fokusirati na poreze, imigraciju i vanjsku politiku i “prestati se petljati s društvenim pitanjima”. Vlada je nesposobna, rezonirala je Lahren, stoga bi trebali prestati pokušavati “regulirati društvena pitanja”. Iako se osobno ne bi odlučila na pobačaj, inzistira, ona također vjeruje da vlada nema pravo “odlučivati” o toj temi. Dakle, predajmo ovu malu i beznačajnu stvar masovnog pokolja 60 milijuna ljudskih bića i umjesto toga okrenimo se važnijim temama poput promjenjive stope poreza.
Mislim da je Lahren u krivu na bar osam ili devet različitih razina. Sada ću se usredotočiti samo na tri:
1) Ona nije prva koja sugerira da okrenemo leđa “društvenim pitanjima” i umjesto toga pokušamo osvojiti srca i umove blebetanjem o porezima. Ona u ovom slučaju jednostavno ponavlja klasičnu republikansku razgovornu točku, koja se posljednjih 50 godina sve više i više udaljava od kulturne relevantnosti. Problem napuštanja društvenih pitanja je taj što su republikanci već napustili društvena pitanja, a mi još uvijek čekamo pozitivne rezultate koje je ta strategija trebala stvoriti. Mislim da ćemo čekati zauvijek.
Ispada da ljudi nisu prvenstveno motivirani svojim novčanicima, a još manje strašću za rješavanjem problema u stranim zemljama. Ljudi se najdublje brinu o pitanjima koja se bave njihovim temeljnim vrijednostima i načelima. Ljudi žele osjećati da se bore za nešto stvarno, nešto važno, nešto moralno. Dok republikanci bježe poput preplašenih jelena od bilo kakve rasprave o moralnosti, ljevica gotovo sve svoje argumente stavlja u okvir moralnih pojmova. Oni to rade na pogrešan i nepošten način, ali ostaje činjenica da koriste moralni jezik. I to funkcionira. Republikanci kažu: “Usvojite naše stajalište jer će vas to učiniti prosperitetnim i sigurnim”. Ljevica (netočno) kaže: “Usvojite naše stajalište jer je ono ispravno i etično”. Pogodite tko osvaja srca i umove — naročito srca i umove mlađe generacije?
Naravno, ironija je ovdje da su ljevičari moralni relativisti i materijalisti. Oni nemaju osnove na kojima bi mogli načiniti moralni argument, ali oni to svejedno čine. Konzervativci imaju osnove, ali to ne čine. Oni bi također trebali voditi borbu protiv najvećeg zvjerstva što se tiče ljudskih prava u povijesti svijeta, ali mnogi od njih to ne žele. Oni izjavljuju da nitko nije zainteresiran za borbu protiv povijesnih zala, iako je povijest puna priča o ljudima koji su se pobunili protiv vlasti, obarali carstva, jurišali na plaže i umirali mučeničkom smrću zbog niti jednog drugog razloga osim da se bore protiv tih povijesnih zala. Čak i kad pokret za život u Americi skupi četiri ili pet stotina tisuća ljudi svake godine, usred zime, za marš koji obično privlači malu medijsku pozornost i kojem najistaknutije konzervativne osobe ne žele dati svoju pomoć u njegovom promoviranju.
A ipak, Tomi Lahren stoji po strani s podsmijehom, zijevajući i kaže: “Nikoga nije briga o tim glupim društvenim pitanjima”. I nakon toga odlazi i po 15. puta snimi strastveno blebetanje protiv Beyonce.
2) Mi pro-života smo ili u krivu ili u pravu. Ne možemo biti ništa između. Mi ne ostavljamo Tomi Lahren niti bilo kome drugome mogućnost da sjedi na dvije stolice. Naša tvrdnja je previše radikalna, previše apsolutna, previše ozbiljna. Mi inzistiramo da se na tisuće stvarnih ljudskih osoba svakodnevno ubija na legalan i sustavan način. Mi inzistiramo da je posljednjih nekoliko desetljeća 60 milijuna takvih osoba izgubilo živote. Mi inzistiramo da su čitave generacije izbrisane iz postojanja. Ako smo u krivu, onda nema razloga da nas poštujete, podržavate ili da se “osobno slažete” s nama na bilo kojoj razini. Mi smo manijaci i tlačitelji i tako bi nas trebali i nazivati.
Ali ako smo u pravu, onda ova stvar zaslužuje vašu nepodijeljenu pozornost. Ako smo u pravu, naša borba je najvažnija borba na svijetu. Ako smo u pravu, onda ovo puko “društveno pitanje” zajsenjuje bilo koje drugo, a jedina kritika koju možete uputiti našoj taktici i našoj retorici je da nije dovoljno radikalna. Svakako, ako smo minimalno u pravu, onda je pobačaj holokaust i naša vlada bi trebala ukinuti taj holokaust iz istog razloga kao što je ukinula i Hitlerov. Još veći razlog za njegovo ukidanje je taj što zapravo direktno učestvuje omogućavanjem i financiranjem tog holokausta. Dakle, morate se ili radikalno složiti s nama ili radikalno suprotstaviti. Ne vidim kako bi bilo koja racionalna, promišljena osoba mogla sjediti na sredini. Ovdje nema mjesta za kompromis.
Tomi i ostatak njezinog kampa trebali bi odabrati stranu. Oni su već odabrali stranu, ali nisu intelektualno iskreni o strani koju su odabrali i posljedicama tog odabira. Sada ću objasniti te posljedice.
3) Ako se slažete s ljevicom da bi pobačaj trebao ostati legalan, onda se slažete s ljevicom oko pobačaja. Otvor za spašavanje tipa “osobno se protivim” ili “ja osobno to ne bih učinio” je čisto retorički i beznačajan. Jedino relevantno pitanje je treba li ubijanje ljudskog bića u maternici biti legalno. Ako je vaš odgovor da, vaše osobne rezervacije prema tom pitanju su ili izmišljene ili, još gore, indikacija vašeg moralnog kukavičluka i osobnog interesa. Ali što znači da se slažete s ljevicom oko pobačaja?
Prvo, to znači da vjerujete kako ljudski život nema intrinzičnu vrijednost ili dostojanstvo. Možda može tijekom vremena steći vrijednost i dostojanstvo, ali samo uvjetno. Po svojoj prirodi on ne posjeduje te kvalitete. Što znači da uopće ne posjeduje te kvalitete. Te kvalitete mu može dati samo društvo i to kada ono odluči da ih je privremeno vrijedan.
Drugo, to znači da vjerujete kako je moralnost subjektivna. Ili vjerujete da je moralnost objektivna i izravno ubijanje nevinog, bespomoćnog ljudskog života je, ili može biti, objektivno moralno. Ova druga opcija nije prijedlog koji će braniti većina onih pro-pobačaja. Umjesto toga, reći će ono što je Tomi rekla: “Pa, to možda nije dobro za mene, ali ja ne mogu reći da li je to dobro ili loše za bilo koga drugoga”. To se naziva moralnim relativizmom. Pretpostavlja da je moralnost čin u potpunosti ovisan o željama i sklonostima učesnika. Pretpostavlja, jednostavnije, da moralnost ne postoji.
Ali to je problem: odbacivanje intrinzične vrijednosti ljudskog života znači biti materijalista. Odbacivanje objektivnosti moralnog zakona znači biti moralni relativist. Materijalizam i moralni relativizam su dva osnovna potporna stupa, dvije filozofije koje definiraju, podupiru i animiraju moderno ljevičarstvo. Kako može osoba potvrditi te stupove, usvojiti ih, argumentirati u njihovo ime, a s druge strane, istodobno se suprotstavljati ljevici? To je kao da pokušavate srušiti zgradu limenkom raspršivača boja. Možda ćete je zamrljati, ali ona će na kraju još uvijek stajati, uglavnom neozlijeđena. Ako želite srušiti zgradu, morate uništiti potporne stupove.
Ali Tomi stoji ispred tih stupova i traži da spustimo kuglu za rušenje i vratimo se vandaliziranju prednjeg trijema. Ona možda nervira ljevicu, čak može i razumno nastojati biti umjereno neugodna za ljevicu, ali ona nikada neće naštetiti ili odnijeti bilo kakvu značajnu pobjedu njihovoj ideologiji tako dugo dok je brani tamo gdje je stvarno bitno.
