Baš kao što su demokrati u prošlosti napadali “uobražene” Afroamerikance, današnji demokrati ne mogu odoljeti napadati visokoprofilne Afroamerikance koji se usuđuju distancirati od Demokratske stranke.
To se dogodilo sa sucom Clarenceom Thomasom, generalom Colinom Powellom, dr. Benjaminom Carsonom, dr. Condoleezzom Rice i još bezbroj drugih osoba. Stoga ne dolazi kao iznenađenje činjenica da liberali danas napadaju nadarenog umjetnika Kanyea Westa jer je imao smjelosti ne samo dovesti u pitanje slijepu odanost Demokratskoj stranci, već je otvoreno prigrlio republikanskog predsjednika, Donalda Trumpa.
Kao kazna za ove smrtne grijehe, West je okrutno napadnut od strane vrlo moćnih liberalnih celebrityja. Glumac Chris Evans, na primjer, nedavno je oštro kritizirao Westa kao osobu “koja ne zna povijest, ne čita knjige i predstavlja svoju kratkovidnost kao vrlinu”.
Jednako uvredljiv, ljevičarski komičar Jimmy Kimmel zlonamjerno se rugao Westu kao “iracionalnom luđaku”. I bezbroj drugih članova liberalne elite smatra Westa “mentalno bolesnim”, “nepismenim” i “nezdravim” jer se usudio odbaciti njihov “progresivni” pogled na svijet.
Ne zaboravljajući činjenicu da bi bijeli konzervativci bili oklevelani kao rasisti, da su napravili slične podcjenjivačke komentare o bilo kojoj crnoj osobi, ono što je posebno uznemirujuće jest revnost kojom su mnogi afrički Amerikanci također požurili napasti Westa. Suprotstavljanje grupnom mišljenju nije popularno u Crnoj Americi, a Kanye je to naučio na teži način.
Reper Snoop Dogg optužio je Westa da je “Čiča Toma” zbog podrške prema predsjedniku. A CNN-ov voditelj Don Lemon otvoreno se smijao dok su članovi panela nazvali Westa “token crncem” kojeg bi trebalo razmijeniti u “rasnom draftu” jer je crncima “dosta njegovih eskapada”. Kasnije je Lemon optužio Westa da je priredio “minstrel show” i “osramotio Amerikance, ali najviše Afroamerikance”.
Uza sve dužno poštovanje prema Lemonu, ono što bi zapravo trebalo biti sramotno za Afroamerikance je naša ropska odanost Demokratskoj stranci. Kao što Leah Wright Rigueur, profesorica na Harvardovoj školi vlade, primijećuje: “bez sumnje, crnci su najpartizanskija od svih rasnh skupina u Sjedinjenim Državama”.
U posljednja pola stoljeća, “na svakom predsjedničkom izboru, više od 80 posto crnih glasača bacilo je svoje glasačke listiće za Demokratsku stranku”. Štoviše, u posljednjim desetljećima, “gotovo 90 posto crnaca daje svoj glas isključivo demokratima“.
U zamjenu za ovaj stupanj lojalnosti bez presedana, čovjek bi očekivao da su demokrati dali čitav svijet crnim glasačima. No, to nije ono što se dogodilo. Umjesto toga, kao što je Al Sharpton primijetio prije mnogo godina (prije nego što je potkupljen svojom emisijom na kabelskoj televiziji i drugim povlasticama), “Demokratska stranka ponaša se kao da smo mi njihova ljubavnica koju moraju sakriti, kao da smo nekakva politička grimizna kurva, a ne njihov poštovani partner”.
Još gore, ne samo da demokrati rutinski ignoriraju potrebe svojih najvjernijih birača, već su zapravo ostavili svoje crne pristaše u mnogo goroj poziciji.
Demokrati su se doseljedno opirali izboru škola, zarobljavajući na taj način manjinsku djecu u propalim javnim školama. Također su promicali ilegalnu imigraciju i slavili pro-NAFTA, pro-globalističke politike Billa Clintona, koje su dovele do masovnih razina nezaposlenosti u crnoj zajednici. Demokrati su također osakatili crne obitelji prigrljivanjem politika socijalne skrbi koje su penalizirale bračne parove.
Zahvaljujući takvoj politici, iako je samo 22 posto crne djece odrastalo u obiteljima s jednim roditeljem u 1960-ima, 50 godina kasnije više od 70 posto crne djece iskusilo je ovu tužnu sudbinu.
Istina je da svatko tko želi znati koliko dobro je Demokratska stranka nagradila crnu zajednicu za njihovu lojalnost, samo mora baciti pogled prema Baltimoru, Chicagu, Detroitu ili Milwaukeeju kako bi pronašao odgovor. U ovim gradovima, visoke stope kriminala, siromaštvo, akademski neuspjeh i rasne nejednakosti ostaju norma nakon pet ili više desetljeća kontrole demokrata.
I doista, kao što se Jesse Jackson žalio u članku iz 2016., “nepravda je gora u današnjem Milwaukeeju nego što je bila u segregiranom Birminghamu. Crno siromaštvo, nezaposlenost i siromašna susjedstva su sve gore.”
S obzirom kako loše su tretirani crnci od Demokratske stranke, relevantno pitanje nije zašto je Kanye shvatio da distanciranje crnaca od demokrata ima smisla. Pitanje je zašto nije više crnih glasača doživjelo istu epifaniju?
Paradoksalno, odgovor možda leži u Westovom dijagnosticiranom bipolarnom poremećaju. Znanstvenici su prepoznali da je bipolarna bolest češća kod ljudi s izuzetnim kreativnim talentom. Stoga je vrlo vjerojatno da su iste sile koje su Westu dopustile kreaciju blistavih tekstova, isto tako omogućile da vidi svijet drukčijim očima nego stado crnih birača koji neprestano pasu na demokratskim pašnjacima.
Ukoliko je to slučaj, West bi svakako trebao uzimati lijekove koji bi posredovali njegovom stanju. Ali njegov prepad koji je izvršio na političku neovisnost trebao bi također služiti kao lijek za neobični oblik ludila Crne Amerike: iznova davati svoj glas demokratima i očekivanje drugačijeg rezultata.
